AIM: start



TUE, 28 MAY 2002 11:59:46 GMT

Od bijelog konja do sarene laze

AIM SKOPJE 28.05.2002

Epohu demokratske Makedonije ovdasnji Albanci su docekali defiliranjem s bijelim konjem nasred Tetova na kome je jahao predsjednik tada jedine albanske partije, Partije za demokratski prosperitet. U zanosu svjezine novog vremena, rijetko je ko tada zapazio da je bjelina konja prilicno umrljana. Uostalom, ni sam konj nije bio bas paradni. Medjutim, tada nisu ni bili vazni detalji vec opsta slika. Na tom grupnom politickom portretu Albanaca u to doba, u toj opstoj euforiji, nisu se mogli ni uociti profili onih sto zastadose na celo politickih kolona odnosno, kao i svi ostali koji su se rastajali sa socijalizmom i stupali u brak s nacionalromantizmom manifestovanim kroz razne balvan-revolucije i kojekakve autonomije, i ovdasnji Albanci su smatrali da je u bijelom casovniku novog vremena kucnuo cas kad ce se realizovati sve sanjane i pozeljene davnasnje kolektivne ambicije.

No, deceniju poslije tih euforicnih mitinga, Albanci u Makedoniji ostavili su iza sebe mnogo protesta, bezbroj okrsaja s kordonima policije, jedan mini-rat s ovdasnjim bezbjednosnim snagama da bi konacno politicki mozaik kompletirali s desetak partija s predznakom "albanski" i dvostruko vise dilema, kojoj od njih da povjeruju na narednim parlamentarnim izborima. Za razliku od daleke 1990. Kad su po prvi put glasali "demokratski" za svoju partiju a ne za kandidate - iz inata etnickim Makedoncima a ne zarad sebe, sada kad su potrosili sve oblike djelovanja, nemaju drugi izbor nego da glasaju za sebe i drzavu u kojoj zive. Ili, pak, da nastave sa samoobmanom zacinjenom sarenom lazom nekadasnjih partija.

Glasanje sa prvih lekcija demokratije, da se podrzi bilo ko ko ima biljeg "nase partije" - neminovno je vodilo politickoj svijesti da su individualni kvaliteti ravni nuli ako nisu verifikovani i partijskom knjizicom. A i Partija za demokratski prosperitet koja je promovisala princip da samo njena "licenca" garantuje kvalitet, morala se jednog dana pretvoriti u losu manufakturu koja proizvodi politicke sekte koje ce za sarenim lazima skrivati licne interese i korist. I, tako, iz PDP-ovog inkubatora izrodise se sve docnije politicke partije od kojih je najznacajnija bila Demokratska partija Albanaca (DPA) na cije celo je zastao Arben Xhaferi.

U zadnjih deset godina Albanci su se naslusali obecanja, odrzali bezbroj mitinga na kojim im se obracao sva ko je imao dovoljno drskosti da laze a da uz to ne pocrveni. U medjuvremenu, skoro svake godine, registrovana je po jedna nova partija kao odraz razocarenja prethodnim. Sve dok se nije pojavila UCK - Oslobodilacka nacionalna vojska koja je zasjenila sve partije i Makedoniju uvukla u rat.

Kad su svi pomislili da su albanske partije u Makedoniji mrtve, ocekujuci da Ali Ahmeti, nekadasnji politicki predstavnik bivse UCK, izvrsi cin njihove dostojanstvene sahrane, desilo se cudo: postale su agresivnije nego ikad prije objavljujuci da ih s politicke svcene ne moze pomaknuti niti nesreca vlastitog naroda niti, pak, istina da su i same dale doprinos izgradnji magistrale koja je Makedoniju uvukla u ratni sukob cime se jasno pokazalo da narod lako moze izabrati svoje predstavnike, ali tesko da jednom izabrane moze zbaciti s vlastitih ledja. Narocito one korumpirane koji ne sto ne bi htjeli otici s politicke scene vec ne znaju kud da se priklone. Plasi ih sjena (ne)ucinjenog koja ih prati kao avet.

Bilo kako bilo, otkako Ali Ahmetiju nije uspjelo da pod svoju kapu okupi znacajnije albanske partije u vec raspusteni Koordinacioni savjet sto su ga kratko vrijeme sacinjavale Partija za demokratski prosperitet, Nacionalna demokratska partija i Demokratska partija Albanaca, ovih dana je odlucio da ucini jedino sto mu je preostalo: da osnuje vlastitu politicku partiju. Znaci, covjek koji iza sebe ima jedan rat, pokusaj da stvori jedinstven albanski politicki front, najednom kao da je shvatio da politicki mangupi koji su deset godina lagali narod, nemaju nikakvih dilema da obmanu i njega odnosno, ti sto su krali glasove Albanaca imaju moc i umjesnost da ukradu injegov ugled koji je stekao u narodu s UCK. Uvidjevsi da je vreca s partijskim rogovima preteska, Ali Ahmeti konacno kao da je shvatio da se ugled njegovog rata topi i razlijeva u postojece politicke partije, posebno u redove DPA Arbena Xhaferija koja je pocela kupovati Ahmetijeve komandante kao privlacnu robu za zalagivanje naroda na predstojecim parlamentarnim izborima.

I dok se ovdasnje albanske politicke partije "komandantiziraju", svaka se boreci da pridobije poneko zvucno ime bivsih komandanata UCK, Ali Ahmeti sve vise se uvjeravao da je ponekad graditi mir teze nego ratovati. Sada, kad je najavio svoju partiju, ostaje da se vidi, sta mu je ostalo od predjasnjeg kapitala i koliko su ga ostetili dosadasnji pokusaji da na sporedna vrata postane svealbanski lider. I, razumije se, vidjece se, da li je shvatio da ime narod nema zenski rod ne samo zato sto je sklon da ga obmane dama zvana politika nego i zato sto posljednji saznaje ko su novorodjena partijska kopilad sto ih je sam zaceo pri glasanju.

Albanci u Makedoniji nisu nikakav izuzetak od ostalih prezimena koja se dodaju imenu narod lijepeci se na sarene laze vlastitih politicara. Sada kad su shvatili da su se iza lijepih Xhaferijevih obecanja krile samo niskoambiciozne pretenzije da se prigrabi vlast kako bi se stekla sto veca korist za kamarilu ove partije, Albanacima im ostaje jos jedna mogucnost: da okusaju srecu s partijom Ali Ahmetija za koju on sam kaze da ce "biti otvorena za sve pravdoljubive ljude". Pri tome ostaje nada da je shvatio da na ovim prostorima odavno pravda ne zavisi od pravednika nego od mocnika koji su se obogatili preko noci te mogu kupiti cak i pravdu.

U svakom slucaju, ostaje istina da za razliku od ovdasnjih Albanaca koji ce na narednim izborima imati siroku politicku ponudu, Ali Ahmetiju ne ostaje drugi izbor nego da okusa srecu s novoosnovanom partijom. Drugim rijecima, ili da uspije sa svojom partijom ili da definitivno i sam ode u istoriju ovdasnjih politickih kretanja. Pri tome, jedno je sigurno: koliko god bio ovjencan ugledom u narodu, Ali Ahmeti ce morati proci kroz teska iskusenja. Ako ni zbog ceg drugog, mora dobiti bitku s jednom vec etabliranom politickom elitom koja je okusila slast politicke moci te koja je beskrupulozna u zastiti svojih privilegija. Politicka sudbina Ahmetijeva ce zavisiti od toga koliko je svjestan da politicko podzemlje DPA kroji albanske etnicke koncepte a ne partijski organi i javnost. A politicko podzemlje sto ga je sazdao Xhaferi ima nesto sto nema ni jedna ovdasnja politicka formacija osim one Ljubca Georgievskog - VMRO-DPMNE: velik kapital kojim moze kupiti i zastrasiti vecinu albanskih glasaca. Jednostavno, bice golem problem za Ahmetija da se suprotstavi kapitalu DPA koji je od ove partije i njenih celnika stvorio najvece kapitaliste a, prema nacinu kako je kapital stican, ova partija se pretvorila u sestru-bliznakinju VMRO-DPMNE-a. To znaci, protiv svojih politickih ambicija, Ali Ahmeti ima moc ove dvije partije i moc drzavnih institucija sto ih kontrolisu ove dvije, za sada najbogatije partije u Makedoniji a mozda i sire.

Desetogodisnjicu pluralizma Albanci docekuju s bogatim partijskim menijem. Doduse, i od dosadasnje partijske ponude su zasiceni do povracanja. No ipak, kao i svaki narod, i Albanci se ljubopitljivo odnose prema novotarijama. Tako, s nestrpljenjem cekaju da vide, ko ce biti prvi ljudi najavljene partije Ali Ahmetija. Znajuci unaprijed da su neki njegovi komandanti vec odavno nasli utociste tamo gdje im je najskuplje placen "minuli rad". To ce reci, ako Ali Ahmeti ne pozuri, moze mu se desiti da ostane s najmanje boraca bivse UCK u svojim partijskim redovima. Jos jednom ce se pokazati da u politici najcesce nije vazno, ko je sta ucinio vec koliko je ko jak da prigrabi od ucinjenog. Posebno na ovim prostorima osiromasenih naroda koji jos uvijek pate od bolesti kratkog pamcenja.

KIM MEHMETI