AIM: start



MON, 01 APR 2002 11:25:19 GMT

"Mali" traze svoje

Politicke partije koje artikulisu politicke interese sitnih nacionalnih zajednica u Makedoniji najavljuju ofanzivnu bitku za ulazak u naredni saziv parlamenta

AIM Skoplje, 28.03. 2002.

Predstavnici procentualno malih etnickih zajednica u Makedoniji za svih deset godina makedonskog pluralizma ubjedjuju sve one koji ih zele saslusati da je postojeci parlamentarni i, uopste, politicki sistem sazdanza dva politicka subjekta - Makedonce (66%) i Albance (23%). Za razliku od drugih novonastalih drzava na tlu bivse Jugoslavije gdje stanovitih izuzetaka ima, u Makedoniji je cjelokupni politicki zivot uokviren politickim interesima partija koje okupljaju skoro iskljucivo Makedonce i onih koje (ovoga puta iskljucivo) okupljaju Albance. Medjutim, u zemlji nesto vise od desetak procenata birackog tijela predstavljaju gradjani koji nisu uklopivi ni u jednu od dvije pomenute zajednice. Pojedine partije Makedonaca u proslosti su pravile, sto bi se reklo "trule kompromise" s pojedinim nacionalnim zajednicama odnosno partijama koje su se smatrale pozvanim da tumace njihove specificne interese. Ipak, iz toga se, po pravilu, nista nije izrodilo.

Zahvaljujuci izbornim pravilima koja diktira vecina, prema proporcionalnom modelu, predstavnici nekog treceg etnikuma mogli su uci u parlament samo kao dio neke od lista etabliranih politickih partija. Praksa je pokazala da su u tom slucaju tumacili (ako su uopste nesto tumacili) partijske a ne interese vlastitih etnickih zajednica. Izuzetak koji potvrdjuje opisano pravilo predstavljao je po jedan romski poslanik u sva tri dosadasnja saziva Sobranja. Sudeci prema broju glasova, nekih 200 hiljada, da su uzeti kumulativno, male nacionalne zajednice bi u postojecem poretku stvari imale pravo na najmanje sest do deset poslanika u 120-clanom parlamentu.

Sto je najcudnije, jos na startu partijskog pluralizma uspostavljeni raspored snaga bio je vrlo prihvatljiv, cak bi se moglo reci i pozeljan za ucitelje demokratije i multikulturalizma u medjunarodnoj zajednici koji su male etnicke zajednice dozivljavali nesto kao onu travu iz africke poslovice. Rezon je bio prost: Makedonci su narod, Albanci su "nacionalna manjina koja moze praviti izvjesne probleme", sve izvan toga nije ni vazno: ko ne zna praviti probleme - sam je sebi kriv!

A onda je dosla kriza… Dogodilo se sve ono sto se dogodilo da bi rezultiralo politickim procesom krunisanim Ohridskim sporazumom cetvorice lidera vodecih parlamentarnih partija proslog avgusta. Intencija medjunarodne zajednice koja se, valja reci, naglo dopala i makedonskim zvanicnicima, bila je da se nacionalnim zajednicama daju sira prava. Tako, ako se nije moralo, Albanci od kojih je sve pocelo, u samom Ohridskom sporazumu pa i ustavnim promjenama koje su slijedile, izricito se ne pominju; pominju se nacionalne zajednice koje na odredjenoj teritoriji ispunjavaju jedan ili drugi uslov - najcesce procentualnom zastupljenoscu. To vazi kod upotrebe jezika i pisma, nekih pitanja u sferi obrazovanja i sl.

Da se slucajno pitalo ljude iz makedonskog drzavnog vrha (kao sto nije), bili su radi odmah u cjelokupni politicki rasplet ukljuciti sto vise etnickih zajednica sve ne bi li nekako postalo manje vidljivo da se uzmice pred zahtjevima albanskog faktora. Medjunarodna zajednica i njeni poklisari, nastojali su zadrzati neku, uslovno receno, srednju liniju: izvuci pojedine ustupke a, opet, ciniti sve da vladajuci politicki duh to ne shvati da se daje samo Albancima. Neka se okoriste i drugi!

Neki cinicniji komentatori u novinama na makedonskom svojevremeno su zakljucili da su, ne ucinivsi nista, pripadnici sitnih etnickih zajednica zapravo dobili najvise. Bez ispaljenog metka. Teoretski, kad svi propisi koji proisticu iz recikliranog Ustava zazive, koristenju svog jezika u lokalnoj samoupravi gdje predstavljaju recimo 20% stanovnistva mogu se nadati Romi, Turci, Srbi, Bosnjaci, Vlasi.

U jeku rasprava o parlamentarnom modelu na narednim parlamentarnim izborima na jesen, politicke partije koje artikulisu volju etnickih zajednica najavljuju ofanzivan nastup i, ocigledno, vise ne zele sjediti skrstenih ruku. Predlazu da se broj poslanika poveca do ustavom dozvoljenih 140. Razumije se, razliku od 20 mjesta bi popunili oni sami. Suska se da ce ove partije formirati i izbornu koaliciju koja bi mogla osvojiti do pet poslanickih mandata i u postojecim okolnostima. Zadnju rijec ce, na zalost, i dalje imati ""Ohridski kvartet". Moze se samo pretpostaviti da ni taj nimalo jednostavan posao nece biti odradjen bez sokoljenja onih "koji znaju vise""- savjetnika iz medjunarodne zajednice.

Politicke partije nacionalnih zajednica mogle bi se naci u procjepu tzv. "nacionalnog kljuca" primjenjivanog u socijalizmu i tzv. "pozitivne diskriminacije" koju bi lako mogao sugerisati neko ko u tome ima dosta dobrih iskustava. Amerikanci, naprimjer. Pretpostavka je, velike partije, do sada sklone "apsorbiranju" glasova "malih" latice se komplikovane matematicke operacije kako bi izracunale, sta im se vise isplati - da rade po starom ili da "malima" puste na volju. Niko nije precizno izmjerio, ali sigurno je da su u proslogodisnjem politickom odmjeravanju snaga na relaciji Makedonci : Albanci, pripadnici malih nacionalnih zajednica drzali stranu vecinskom narodu. Do sada su od toga izvukli izvjesnu korist. Ubuduce bi korist mogla postati samo jos veca.

ZELJKO BAJIC