 |
MON, 01 APR 2002 11:25:19 GMT
"Mali" traze svoje
Politicke partije koje artikulisu politicke interese sitnih
nacionalnih zajednica u Makedoniji najavljuju ofanzivnu bitku za ulazak
u naredni saziv parlamenta
AIM Skoplje, 28.03. 2002.
Predstavnici procentualno malih etnickih zajednica u Makedoniji za svih
deset godina makedonskog pluralizma ubjedjuju sve one koji ih zele
saslusati da je postojeci parlamentarni i, uopste, politicki sistem
sazdanza dva politicka subjekta - Makedonce (66%) i Albance (23%). Za
razliku od drugih novonastalih drzava na tlu bivse Jugoslavije gdje
stanovitih izuzetaka ima, u Makedoniji je cjelokupni politicki zivot
uokviren politickim interesima partija koje okupljaju skoro iskljucivo
Makedonce i onih koje (ovoga puta iskljucivo) okupljaju Albance.
Medjutim, u zemlji nesto vise od desetak procenata birackog tijela
predstavljaju gradjani koji nisu uklopivi ni u jednu od dvije pomenute
zajednice. Pojedine partije Makedonaca u proslosti su pravile, sto bi se
reklo "trule kompromise" s pojedinim nacionalnim zajednicama odnosno
partijama koje su se smatrale pozvanim da tumace njihove specificne
interese. Ipak, iz toga se, po pravilu, nista nije izrodilo.
Zahvaljujuci izbornim pravilima koja diktira vecina, prema
proporcionalnom modelu, predstavnici nekog treceg etnikuma mogli su uci
u parlament samo kao dio neke od lista etabliranih politickih partija.
Praksa je pokazala da su u tom slucaju tumacili (ako su uopste nesto
tumacili) partijske a ne interese vlastitih etnickih zajednica. Izuzetak
koji potvrdjuje opisano pravilo predstavljao je po jedan romski poslanik
u sva tri dosadasnja saziva Sobranja. Sudeci prema broju glasova, nekih
200 hiljada, da su uzeti kumulativno, male nacionalne zajednice bi u
postojecem poretku stvari imale pravo na najmanje sest do deset
poslanika u 120-clanom parlamentu.
Sto je najcudnije, jos na startu partijskog pluralizma uspostavljeni
raspored snaga bio je vrlo prihvatljiv, cak bi se moglo reci i pozeljan
za ucitelje demokratije i multikulturalizma u medjunarodnoj zajednici
koji su male etnicke zajednice dozivljavali nesto kao onu travu iz
africke poslovice. Rezon je bio prost: Makedonci su narod, Albanci su
"nacionalna manjina koja moze praviti izvjesne probleme", sve izvan toga
nije ni vazno: ko ne zna praviti probleme - sam je sebi kriv!
A onda je dosla kriza… Dogodilo se sve ono sto se dogodilo da bi
rezultiralo politickim procesom krunisanim Ohridskim sporazumom
cetvorice lidera vodecih parlamentarnih partija proslog avgusta.
Intencija medjunarodne zajednice koja se, valja reci, naglo dopala i
makedonskim zvanicnicima, bila je da se nacionalnim zajednicama daju
sira prava. Tako, ako se nije moralo, Albanci od kojih je sve pocelo, u
samom Ohridskom sporazumu pa i ustavnim promjenama koje su slijedile,
izricito se ne pominju; pominju se nacionalne zajednice koje na
odredjenoj teritoriji ispunjavaju jedan ili drugi uslov - najcesce
procentualnom zastupljenoscu. To vazi kod upotrebe jezika i pisma, nekih
pitanja u sferi obrazovanja i sl.
Da se slucajno pitalo ljude iz makedonskog drzavnog vrha (kao sto nije),
bili su radi odmah u cjelokupni politicki rasplet ukljuciti sto vise
etnickih zajednica sve ne bi li nekako postalo manje vidljivo da se
uzmice pred zahtjevima albanskog faktora. Medjunarodna zajednica i
njeni poklisari, nastojali su zadrzati neku, uslovno receno, srednju
liniju: izvuci pojedine ustupke a, opet, ciniti sve da vladajuci
politicki duh to ne shvati da se daje samo Albancima. Neka se okoriste i
drugi!
Neki cinicniji komentatori u novinama na makedonskom svojevremeno su
zakljucili da su, ne ucinivsi nista, pripadnici sitnih etnickih
zajednica zapravo dobili najvise. Bez ispaljenog metka. Teoretski, kad
svi propisi koji proisticu iz recikliranog Ustava zazive, koristenju
svog jezika u lokalnoj samoupravi gdje predstavljaju recimo 20%
stanovnistva mogu se nadati Romi, Turci, Srbi, Bosnjaci, Vlasi.
U jeku rasprava o parlamentarnom modelu na narednim parlamentarnim
izborima na jesen, politicke partije koje artikulisu volju etnickih
zajednica najavljuju ofanzivan nastup i, ocigledno, vise ne zele sjediti
skrstenih ruku. Predlazu da se broj poslanika poveca do ustavom
dozvoljenih 140. Razumije se, razliku od 20 mjesta bi popunili oni sami.
Suska se da ce ove partije formirati i izbornu koaliciju koja bi mogla
osvojiti do pet poslanickih mandata i u postojecim okolnostima. Zadnju
rijec ce, na zalost, i dalje imati ""Ohridski kvartet". Moze se samo
pretpostaviti da ni taj nimalo jednostavan posao nece biti odradjen bez
sokoljenja onih "koji znaju vise""- savjetnika iz medjunarodne
zajednice.
Politicke partije nacionalnih zajednica mogle bi se naci u procjepu tzv.
"nacionalnog kljuca" primjenjivanog u socijalizmu i tzv. "pozitivne
diskriminacije" koju bi lako mogao sugerisati neko ko u tome ima dosta
dobrih iskustava. Amerikanci, naprimjer. Pretpostavka je, velike
partije, do sada sklone "apsorbiranju" glasova "malih" latice se
komplikovane matematicke operacije kako bi izracunale, sta im se vise
isplati - da rade po starom ili da "malima" puste na volju. Niko nije
precizno izmjerio, ali sigurno je da su u proslogodisnjem politickom
odmjeravanju snaga na relaciji Makedonci : Albanci, pripadnici malih
nacionalnih zajednica drzali stranu vecinskom narodu. Do sada su od toga
izvukli izvjesnu korist. Ubuduce bi korist mogla postati samo jos veca.
ZELJKO BAJIC
|
|
