AIM: start



MON, 18 MAR 2002 19:28:32 GMT

Afera Perišić

Loš, dobar, špijun

U sukobu DOS-a sa DSS-om i obrnuto , afera prijeti da preraste u direktan obračun između saveznog predsjednika Vojislava Koštunice i srpskog premijera Zorana Đinđića,od kojih samo jedan može politički preživjeti

AIM,Beograd,18.3.2002.

Da li je u pravu Uprava bezbjednosti Vojske Jugoslavije (VJ) i njen Generalštab? Da li je potpredsjednik Vlade Republike Srbije, general pukovnik u penziji Momčilo Perišić zaista američki špijun? Ako Vojska uspije dokazati svoje optužbe, onda će na svoje doći svi koji su vjerovali i vjeruju propagandi bivšeg režima da je Demokratska opozicija Srbije (DOS) skup stranih plaćenika i domaćih izdajnika. I ne samo to: aktualna vlada u Srbiji suočiće se sa dubokom krizom samih osnova svog kredibiliteta - ma koliko da premijer i ministri provedu na točkovima obilazeći Srbiju, ići će im kud i kamo teže nego do sada u ubjeđivanju da su na pravom putu.

Ispostavi li se pak da je posrijedi namještena afera čiji je cilj rekompozicija ovdašnje vlasti, ne samo od vojne bezbjednosti, nego ni od Vojske Jugoslavije ovakve kakva je, neće ostati ni kamen na kamenu. A kako stvari stoje i predjednik SR Jugoslavije Vojislav Koštunica sve sa svojom Demokratskom strankom Srbije (DSS), kabinetom i savjetnicama, nema se čemu dobrom nadati. Najmanje što im se može desiti jeste da u predstojeće izbore uđu kao glavni izazivači kriza i kaosa.

U sukobu DOS-a sa DSS-om i obrnuto naime, afera prijeti da preraste u direktan obračun između Koštunice i srpskog premijera Zorana Đinđića. Dok prvi smatra da se Vojska prilikom hapšenja u osnovi držala domaćeg zakonodavstva, drugi čitavu stvar naziva prvorazrednim skandalom koji cijelu državu izlaže opasnosti da bude gledana kao taoc nekoliko oficira. Ukoliko obojica istraju u svojim ocjenama - jedan neće moći politički da preživi. Važna ograda: gotovo nikad ovdje stvari nisu onakve kakve izgledaju, povlačenje krajnjih konzekvenci stvar je političarima strana i nepoznata, a - u posljednjem trenutku - nagodbe su uvijek moguće, pogotovo kad je vlast i sve ono što ona nosi sa sobom u pitanju.

O značaju američkog faktora u cijeloj ovoj fertutmi, tek ne treba trošiti riječi. Niti jedna zemlja na svijetu ne voli da joj diplomate privode zbog špijunaže; SAD i to u trenucima krstaškog pohoda protiv terorizma, najmanje. Osnovano je zato pitanje koliko država poput Srbije - kaljava, bijedna, poslije decenije ratova i sankcija i u aktualnom statusu poluprotektorata - može sebi priuštiti ovakav špijunski spektakl i pripadajuće mu posljedice.

Kronologija događaja se odvijala filmskom brzinom.

U motelu "Šarić", udaljenom od Beograda petnaestak kilometra, pripadnici Vojne policije u civilu priveli su Perišića i jednog člana američke ambasade sa diplomatskim statusom u 19.35. sati 14. marta; nije pouzdano utvrđeno da li su im stavili crne kese na glavu - zna se da su odvedeni sa lisicama na rukama. Cijele noći nitko, sem Vojske, to navodno nije znao. Tek u deset sati slijedećeg dana, potpredsjednik Perišićevog Pokreta za demokratsku Srbiju (PDS) Mladen Savić obavjestio je potpredsjednika vlade Srbije Nebojšu Čovića što se dogodilo. Dok su se ministri okupljali, Vojna policija je dovela Perišića u Vladu Srbije radi pretresa njegovog kabineta. Bez pertli i kaiša, Perišić je pri kratkom susretu sa Đinđićem rekao da je sve namještaljka i da "sakuplja sve o vojsci, jer ga to zanima, da ima punu fioku toga, ali to ne daje nikome, a naročito ne strancima". Negdje u to vrijeme, oslobođen je američki diplomat nakon petnaestosatnog zadržavanja.

Savezna i Vlada Srbije održale su potom zajedničku sjednicu. Javnosti su se obratili Đinđić, Čović i ministri unutrašnjih poslova i pravde, Dušan Mihajlović i Vladan Batić. Saznalo se, pored ostalog da nitko od saveznih i republičkih funkcionera nije bio obavješten o hapšenju Perišića što po Đinđićevim riječima predstavlja "još jedan dokaz da nema nikakve kontrole VJ"; da je Perišić najmanje četiri mjeseca praćen; da je načelnik Uprave bezbjednosti general major Aleksandar Aca Tomić odbio da se pojavi na sastanku vlada; da je na najgrublji način prekršena Bečka konvencija; da vojni organi nisu nadležni za hapšenje civila što je u ovom trenutku Perišić koji, povrh svega, uživa još imunitet člana republičke Vlade i saveznog poslanika i da, kako je rekao Mihajlović, "sve izgleda kao loše režiran film, a naša saznanja ukazuju da je ceo slučaj sumnjiv jer je tašna bez ikakvog osnova oduzeta diplomatu i vraćena mu posle nekoliko časova koji je tada utvrdio da mu je sadržaj tašne promenjen i da su mu ta dokumenta, po njegovoj izjavi, naknadno ubačena". Koliko je Uprava bezbjednosti ogrezla u samovolju, Batić je kao primjer naveo i to da je načelnik Generalštaba general pukovnik Nebojša Pavković rekao da mu je ona izuzeta na volšeban način iz jurisdikcije, a da sastancima njenog kolegijuma prisustvuje Koštuničin savjetnik za nacionalnu bezbjednost Rade Bulatović.

U tom trenutku, dakle 15. marta po podne, Vojska je i dalje ćutala, ali kako će se ispostaviti, radila i dalje. U 18.45, naime izvršen je pretres Perišićevog stana.

Na aerodromu, po povratku iz Barcelone, Koštunica je izjavio da je samo ovlaš upoznat sa slučajem, a američki ambasador u Beogradu Vilijam Mongomeri, uložio je krajnje oštar usmeni protest Ministrastvu vanjskih poslova, nagalašavajući da je riječ o napadu Vojske Jugoslavije na SAD, DOS i demokratski poredak u zemlji.

Oko 21 sat počela je sjednica najviših državnih funkcinera u Palati federacije - Koštunica, Đinđić, savezni premijer Dragiša Pešić, ministar obrane Vladimir Radojević, ministar vanjskih poslova Goran Svilanović, Čović, general Pavković, vojni tužilac Petković i ranije nedostupni šef vojne bezbjednosti general Tomić. Nekako u isto vrijeme, Vojni sud je izdao saopćenje da su pored Perišića zbog "osnovane sumnje da su počinili krivičan dela špijunaže i odavanja vojne tajne" privedeni vojnom istražnom sudiji potpukovnik Miodrag Sekulović i civil iz Obrenovca Vladimir Vlajković. Kršeći opet Bečku konvenciju, Vojska je objavila i ime američkog diplomate (AIM je neće prekršiti).

Inače, sastanak je okončan - priča se da se odvijao u krajnje nervoznoj atmosferi - Koštuničinom ocijenom da je akcija Uprave bezbjednosti ipak bila u okviru domaćih zakona. Svilanović se još iste večeri i formalno izvinio Mongomeriju zbog privođenja i zadržavanja člana njegove ambasade.

Dan poslije, 16. mart, donio je slobodu Perišiću i ostalim uhapšenicima. Vojni istražni sudac je ocjenio da nema zakonskih razloga za određivanje pritvora. U izuzetno kratkim izjavama medijima, Perišić je ponavljao da nije kriv. Saznalo se i da mu nikakv papir nije dat - ostaje sad na vojnom tužiocu da ustanovi da li postoje elementi za podizanje optužnice ili ne postoje. No, istog dana oglasio se Generalštab VJ. U ovom saopćenju stoji da je potpukovnik Sekulović "neovlašteno predavao dokumenta od značaja za obranu zemlje Momčilu Perišiću" koji je "neka od njih dostavljao stranom državljanu", te da neki od tih dokaza, po odluci Vojnog suda, mogu biti stavljeni na uvid javnosti. Biće da je na ovaj način dezavuiran general Pavković koji po Batiću nema nikave ingerencije nad Upravom bezbjednosti.

Ono što je izvjesno je da je se ova Služba prilikom cijele ove afere ponašala kao bahat i arogantan slon u staklenoj radnji; petnaestočasovno zadržavanje američkog diplomate nije moguće ni sa čim suvislim opravdati sve i da je potpredsjednik srpske Vlade već i morao biti hapšen na tako dramtičan način. Jasno je, poslije svega i da je civilna kontrola oružanih snaga samo još jedna od lijepih želja. Uostalom javnost ne zna ni što radi, koliko košta porezne obveznike i tko u stvari kontrolira Jedinicu za specijalne operacije MUP Srbije koja je prije dva mjesca svojom oružanom pobunom smijenila načelnika Resora državne bezbjednoti Gorana Petrovića, a sve zbog hapšenja i izručenja Haškom tribunalu.

Konačno, ako se izuzetna briga Vlade Srbije za zakonitost i proceduru u slučaju hapšenja Perišića i ostalih može pravdati međunarodnim reperkusijama, dva pitanja ipak ostaju otvorena: što to u zemlji Srbiji još predstavlja vojnu tajnu i da li ju je general u penziji, načelnik generlštaba VJ od 1993. do 1998. ipak predavao Amerikancima.

Kada je riječ o prvome, sve se svodi na nagađanja - pominju se dokumenti interesantni Haškom sudu, veze Vojske sa skrivanjem i obezbjeđivanjem bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske generala Ratka Mladića i ratnog lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića, ali i aktualne aktivnosti i operacije prema susjednim državama, Kosovu posebno. Motivi samog Perišić za odavanje vojnih podataka također su u nivou špekulacija. Pominje se pokušaj pranja biografije i nagodba sa Haškim sudom zbog učešća u ratovima 1991. i 1992. u Hrvatskoj (osuđen u odsustvu na dvadeset godina zatvora zbog granatiranja Zadra) i Bosni i Hercegovini, neopjevan i nesavladiv animozitet prema generalu Pavkoviću , ali i naprosto stav da on lično određuje što je špijunaža, a što ne...

Novi dan, 17. mart, bar za javnost nije donio ništa posebno sve do 21 sat; savezni ministar unutrašnjih poslova Zoran Živković napustio je tada veoma gledanu kontakt emisiju na Studija B "Utisak nedelje" da bi stigao na sastanak najviših državnih funkcionera posvećenih slučaju Perišić. Tada su im, kako se saznaje, predočeni dokazi koji teško terete potpredsjednika srpske Vlade i afera je ušla u novu fazu.

Na konferenciji za štampu 18. marta Koštunica je ponovno stao iza Uprave bezbjednosti, ocijenio da je riječ o >špijunskoj aferi neslućenih razmera<, te izrazio da očekuje, zbog težine krivičnog djela, ostavku Perišića, kao i da se sve dalje prepusti pravosudnim organima; što se pak tiče prozivanja ljudi iz njegovog kabineta, on stoji iza njih i neka sve ubuduće kritike budu upućene njemu. Njegova DSS-a se tu ne zaustavlja - traže i ostavku Đinđića zbog odgovornosti za rad Vlade.

Iz vojnog tužilaštva saopćeno je da se Perišić pozvao na imunitet. A gradom kruži informacija da Uprava bezbjednosti ima audio i video snimke njegovih inkrimnirajućih djelatnosti.

Đinđić je na konferenciji za štampu koju je održao odmah poslije Koštunicine, rekao da je tražio ostavku od Perišića, ali i da zahtjeva od saveznog predsjednika da smjeni generala Tomića i savjetnika Bulatovića. Srpski premijer je također ocijenio da se preko rečene afere pokušava oboriti njegova Vlada - svaka odgovornost mora biti individulana. Sam Perišić, 18. marta uvečer, kaže da će još vidjeti dali će dati ostavku...

Filip Švarm (AIM)