AIM: start



SUN, 17 MAR 2002 13:29:14 GMT

Račanova vlada preživjela krizu

Aim, Zagreb, 17.3.2002.

Račanova koalicijska vlada ide dalje, a prijevremeni izbori koji su mjesec dana visili nad glavama hrvatskih birača do daljnjega su se povukli na rezervne položaje. Najveća kriza koalicijske vlasti okončana je nakon maratonskih seansi Koordinacije predsjednika pet koalicijskih stranaka dogovorom o kadrovskim promjenama u Vladi, izmjenama Koalicijskog ugovora te prihvaćanjem programske suglasnosti o djelovanju Vlade do konca njezina mandata. Krizu Vlade je inicirala Hrvatska socijalno liberalna stranka na čije se čelo prije mjesec dana vratio Dražen Budiša, nakon što je sredinom prošle godine podnio ostavku na dužnost predsjednika stranke, jer je bio protiv većinske koalicijske odluke o izručenju generala Ademija i Gotovine Haaškome sudu pred kojim su optuženi po zapovjednoj odgovornosti zbog ratnih zločina koje su pripadnici Hrvatske vojske počinili u akcijama Medački džep i Oluja.

Odmah nakon ponovnog izbora za predsjednika HSLS-a, Dražen Budiša i njegovi stranački istomišljenici zatražili su redefiniranje odnosa u koaliciji i promjene u sastavu HSLS-ovih ministara u Vladi. Prije svega, tražili su da Budiša uđe u Vladu i preuzme mjesto zamjenika premijera, koje je u prošle dvije godine obavljao također HSLS-ovac Goran Granić. Granić je u stranci optužen da je okrenuo leđa stranci, odnosno da je postao poslušnik premijera Račana, što se navodno ponajviše iskazalo u Vladinim odnosima s Haaškim sudom koje je on operativno koordinirao. Osim Granića, HSLS je zatražio i smjenjivanje još tri od ukupno svojih šest članova Vlade. Iz Vlade su trebali otići i ministar znanosti i tehnologije Hrvoje Kraljević, ministar gospodarstva Goranko Fižulić i ministar prometa i veza Alojz Tušek. Ponudu da ostanu u Vladi dobili su samo ministar obrane Jozo Radoš i ministar zdravstva Andro Vlahušić. Radoš vjerojatno i zato što je bio Budišin protukandidat za predsjednika stranke, pa bi njegovo smjenjivanje u javnosti odjeknulo kao puka odmazda, a Vlahušić jer je tek potkraj prošle godine izabran za ministra zdravstva, nakon što je bivša ministrica podnijela ostavku, pa suvislijih argumenata za njegovu smjenu i nije bilo.

Na masovni pomor HSLS-ovih ministara u Vladi, naravno, prvi su reagirali oni sami. Kolektivno podnijevši ostavke zaprijetili su da će svi aktivirati svoje zastupničke mandate i u parlamentu formirati svoju frakciju i tako blokirati namjere Budišinih stranačkih istomišljenika. Takav njihov potez izazvao bi raskol među HSLS-ovim saborskim zastupnicima, jer se dio njih odmah svrstao na stranu ministara, što bi u konačnici vjerojatno prouzročilo još jedno cijepanje stranke. Vodu na mlin HSLS-ovih ministara počeli su navoditi i premijer Račan i njegov SDP. Reagirajući na Budišin zahtjev za smjenom HSLS-ovih ministara, Račan je zatražio izjašnjavanje svih koalicijskih partnera o Vladinim programima i projektima na kojima su HSLS-ovi ministri radili. Cilj Račanova manevra bio je jasan: ako koalicijski partneri podržavaju Vladine programe i projekte, masovna smjena HSLS-ovih ministara nema smisla i pretvara se u puku političku odmazdu koju provodi novoizabrano vodstvo HSLS-a spram svojih stranačkih neistomišljenika. A ako, pak, HSLS i eventualno još poneka stranka koalicije ne podržavaju Vladine projekte, onda je očito da koalicija više nema smisla i da treba raspisati nove izbore.

Kako su, međutim, istraživanja javnog mnijenja pokazala da bi rezultati prijevremenih parlamentarnih izbora otprilike bili jednaki kao prije dvije godine, bilo je jasno da bi i nakon njihova održavanja u Hrvatskoj bilo nužno uspostaviti koalicijsku vladu, čiju bi okosnicu morali činiti ili SDP ili HDZ kao dvije najjače stranke. Stoga su se sadašnji SDP-ovi koalicijski partneri (HSLS, HSS, HNS i LS) već sada morali odlučiti hoće li okrenuti leđa Račanovoj stranci i zaigrati na koalicijsku kartu s HDZ-om, a to bi među njihovim biračima, koji još uvijek pamte zašto su prije dvije godine glasali protiv HDZ-a, u najmanju ruku izazvalo masovnu izbornu apstinenciju i seljenje njihovih glasova nekim drugim strankama. Istraživanja su pokazala i da bi birači kaznili onu stranku koju bi prepoznali kao krivca za raspad koalicije i izazivanje skupih i nepotrebnih prijevremenih izbora. Zbog zahtjeva za masovnom smjenom svojih ministara, javnost je krivca ponajprije vidjela u Draženu Budiši i HSLS-u, ali, kako su se koalicijski pregovori oduljili na gotovo mjesec dana, i ostale stranke koalicije nisu mogle mirno spavati, jer je sve više raslo nezadovoljstvo birača zbog njihova međustranačkog prepucavanja i nesposobnosti da nađu izlaz iz krize, koja je zbog natjeravanja oko toga tko će iz HSLS-a i u buduće biti ministar, a tko ne, na koncu opravdano i imenovana kao "foteljaška kriza".

Strah od izbora i bijesa birača, natjerao je koalicijske partnere da nakon burnih svađa, nekoliko prekida pregovora, odvojenog izjašnjavanja njihovih stranačkih vodstava, medijskog prepucavanja i podmetanja, na kraju ipak postignu kompromisan sporazum kojim je svatko dobio ponešto. Dražen Budiša ući će u Vladu i preuzeti vicepremijersko mjesto, ali će i Goran Granić ostati u vladi kao njezin nestranački potpredsjednik, koji će nastaviti obavljati poslove u suradnji s Haaškim sudom. U Vladi će ostati još tri dosadašnja HSLS-ova ministra: ministar obrane Radoš, ministar znanosti Kraljević i ministar zdravstva Vlahušić. Otići će tek ministar gospodarstva Fižulić i ministar prometa i veza Tušek, kojega je još prošloga ljeta njegova regionalna stranačka organizacija izbacila iz HSLS-a. Račan se zauzimao i da ministar Fižulić ostane u Vladi do kraja petog mjeseca, do kad bi Hrvatska trebala biti primljena u CEFTA-u, na čemu je Fižulić najviše radio, ali je sam Fižulić prekinuo natezanje oko njegove sudbine aktiviravši svoju neopozivu ostavku.

Uz kompromisni dogovor o promjenama u sastavu Vlade, koalicijski partneri usuglasili su se i oko izmjena Koalicijskog ugovora kojima je ojačano donošenje odluka konsenzusom, jer će se sporovi o suštinskim pitanjima u buduće rješavati dvotrećinskom većinom glasova koalicijskih partnera, što će ih natjerati da kompromisima i međusobnim uvažavanjem argumenata dogovoraju i realiziraju zajedničke projekte i poslove. K tomu, na Račanovo inzistiranje svih pet koalicijskih partnera javno su podržali Vladin program i svih dvadesetak njezinih projekata koje je u protekle dvije godine dobrim dijelom osmislila i počela realizirati. Postignuta programska suglasnost trebala bi značiti da će Račanova vlada i u ponešto izmijenjenom sastavu, sa Budišom kao vicepremijerom, nastaviti ići istim putem kao i do sada. Među ostalim, odnosi sa Haaškim sudom odvijat će se po dosadašnjem receptu, odnosi sa susjedima, MMF-om i Svjetskom bankom, također, privatizacija preostalih državnih i javnih poduzeća realizirat će se onako kako je to Vlada do sad zacrtala, a sve je to proteklih mjeseci izazivalo otpore u dijelu koalicijskih partnera, pa na koncu i prouzročilo "foteljaški krizu" Vlade.

Kad se narednih dana počne provoditi sve što su koalicijskih partneri dogovorili nakon burnih jednomjesečnih svađa, postat će jasnije zašto je i komu je sve to trebalo. Sada se čini da je Račanova Vlada skoro pala, a Hrvatska bila na rubu prijevremenih parlamentarnih izbora samo zato da bi Dražen Budiša postao vicepremijer, da dva HSLS-ova ministra budu smjenjena, te da bi se uz korekcije Koalicijskog ugovora koalicijski partneri još jednom izjasnili kako su suglasni s onim što Vlada radi i što planira raditi. Bilo bi to previše buke ni oko čega. Zato će prije biti da je počelo novo miješanje karata na hrvatskoj političkoj sceni i da je krenula potraga za nekim novim budućim koalicijskim partnerima. Pet sadašnjih koalicijskih partnera nastavlja veslati u istom čamcu, ali već sada su počeli kalkulirati s kime će to činiti i nakon sljedećih izbora. Pritom, naravno, prije svega gledaju kako da ostanu među onima koji će nastaviti vladati Hrvatskom.

Zoran Daskalović