AIM: start



TUE, 19 FEB 2002 20:00:09 GMT

Prisluškivanje Slobodana Miloševića

Šeme koje nisu za telefon

Izvjesni istražitelj Tužilaštava Haškog suda smatra da je Milošević od samog starta bio svjestan da su svi njegovi telefoni pod paskom. Zato je i govorio ono što mu ide u prilog ili je - a to posebno - nastojao zbuniti, zavarati i zaplašti svoje neprijatelje, smatrajući da se pitanje njegove osobne odgovornosti nikad neće potegnuti kao što je potegnuto. U tom kontekstu, kaže ovaj izvor, sada će se i ta "velika igra" okrenuti protiv njega

AIM,Beograd,20.2.2002.

Obnarodovanje prisluškivanja bivšeg predsjednika Srbije i SR Jugoslavije Slobodna Miloševića, uveliko je u toku na dva mjesta - u Zagrebu i u Hagu. Tjednik "Globus" donio je tako i treći nastavak "Miloševićevih transkripata"; riječ o prijepisima snimaka razgovora koje je, navodno, snimila Obavještajna uprava Glavnog stožera Hrvatske vojske (HV) u periodu od kraja 1995. do maja 1998. Bez navođenja izvora, Tužilaštvo Haškog tribunala je, prilikom prezentiranja optužnice, također "pustilo" nekoliko snimaka telefonskih razgovora svoje najveće zvijezde sa liderom bosanskih Srba Radovanom Karadžićem iz 1992.

Publikovani materijal u "Globusu" nije spektakularan, ali je zato bizaran. Sastoji od mahom rutinskih Miloševićevih razgovora sa tadašnjim minstrom vanjskih poslova i aktualnim predsjednikom Srbije Milanom Milutinovićem, ondašnjim načelnikom Generalštaba Vojske Jugoslavije (VJ) generalom pukovnikom Momčilom Perišićem, šefom kabineta Goranom Milinovićem itd. te, naravno - sinom Markom, kćerkom Marijom i suprugom Mirjanom. Ovaj list tvrdi je njihovom novinaru od hiljadu strana stenograma dat u uvid samo onaj dio koji nije "ugrađen kao dokazni materijal u tužbu Republike Hrvatske protiv SR Jugoslavije zbog genocida i agresije pred Međunarodnim sudom u Hagu".

Konverzacija globalno poznate porodice Milošević, uprkos sve svoje privatnosti, interesantna je dokument jednog životnog stila u ekonomski i na svaki drugi način upropaštenoj zemlji; ostalo su prisluškivani, mrtvi hladni, mogli i sami objaviti. Sa tužiocima Haškog suda stvar stoji drugačiji - snimke koji su oni pustili potvrđuju tijesnu vezu Miloševića sa rukovodstvom bosanskih Srba i kako se očekuje, treba da dokažu njegovu odgovornost u smislu optužnice.

Treba li očekivati, u doglednoj budućnosti da novi objelodanjeni - dotad samozatajni - rad prisluškivača dotadno osvjetli dest posljednjih krvavih godina?

Teško je vjerovati da je Milošević posebno pratio špijunsku tehniku, ali bi bilo nevjerojatno da nije bio svjestan da njegove komunikacije priluškuje cijeli spektar obavještajnih službi i da, ukoliko je u igri mnogo para i adekvatni uređaji, prave zaštite nema. Pored toga, duže od decenije su na radni stol stizali i kojekavi prijepisi prisluškivanja kojekoga, a nije riječ o čovjeku glupom - naprotiv.

Ako je suditi po knjizi "Posljednji dani SFRJ" bivšeg predsjednika Predsjedništava bivše Jugoslavije Borisava Jovića, Miloševića je krasila zavidna "bezbjednosna kultura". Nakon dramatične sjednice Predsjedništva od 25. janura 1991., na primjer - održane iste one noći kada je TV Beograd emitirao tajne audio i video snimke Uprave bezbjednosti JNA (u žargonu KOS) o naoružavnju hrvatske policije - Jović je dan kasnije obavjestio Miloševića o dogovoru da MUP Hrvatske raspusti rezervni sastav, a da se Vojska vrati u mirnodopski stupanj pripravnosti. Ovaj je bio razočaran. "Ne uklapa mu se u zamisao (šemu) 'o kojoj mi ne može govoriti preko telefona'", piše Jović. Moguće je Milošević u tom trenutku bio impresioniran dostignućem KOS-ovaca - potpuno svejedno da li je zazirao da ga na isti način prisluškuje JNA ili netko drugi. Da se nije tokom godina opustio, Milošević pokazuje u razgovoru sa bratom Borislavom prilikom otpočinjanja pregovora za prodaju Telekoma Srbije: "Ma da ne pričamo to telefonom, uostalom".

Za jedinu, javno zabilježenu indiskreciju u međuvremenu, nije on zaslužan već Karadžić. Naime, kada mu je vođa bosanskih Srba telefonirao početkom 1992. i tražio instrukcije, Milošević ga je uputio na generala Uzelca (JNA) u Banja Luci riječima da ovaj sve zna i da se drži plana "Ram"; ni u šta detaljnije nije se upuštao. Ovaj razgovor navodno je snimila Služba državne bezbjednosti MUP BiH i dugo vremena je smatran za ključni dokaz da je Miloševićev bio jedan od glavnih inspiratora tamošnjeg rata.

Ako su jasne pobude Tužilaštava Haškog suda da "emituje" snimke prisluškivanja što je, uostalom, bila praksa i u nekim ranijim procesima, "curenje" tajnih podataka u "Globusu", praktično nema presedana. Moguće je da je nekome iz neke od hrvatskih obavještajnih službi naprosto ponestalo para, pa se čovjek dosjetio ili se netko unutar te zajednice htio napraviti važan... A moguće je i nešto drugo.

Jedna od špekulacija polazi od navodnog odbijanja ključnih Miloševićevih suradnika - optuženih ili ne, svejedno - da ga terete pred Tribunalom. Transkripti u "Globusa" i potom u cijelosti prenjeti u srpskoj štampi, imaju zapravo za cilj da te, kako ih sada zovu "insajdere", navedu na suradnju. Način je sljedeći: ako se mogao prisluškivati Milošević, a jasno je da jeste, onda su prisluškivani i svi ostali, iz nekog razloga bitni. Možda su i oni, kao i njihov šef, pazili da ne pominju< šeme koje nisu za telefon< kada se radilo o prekodrinskim ili kosovskim pitanjima, ali teško da su mogli bez međusobnih ogovaranja i spletkarenja, kao i "zavezivanja" i "odrađivanja" unosnih biznisa. Slično onome, samo konkretnije, kada Marko Milošević obavještava roditelje kako namjerava otvoriti privatno porodilište u Požarevcu ili kada sa izvjesnim Nešom razmjenjuje iskustva sa strelišta i razglaba o poslovima i priključenijima profesionalnog ubojice Voje Amerikanca. Za Tribunal stvari svakako nebitne, ali za "insajdere" od krucijalnog značaja - kako kad je u pitanju materijalno-pravni status, tako i sve ostalo. Drugim riječima, bolje da ispovjede sve što znaju tamo gdje treba, nego da o sebi čitaju ono što ih nitko pitao nije i što nikome nisu namjeravli reći. U oba slučaja, odluka bolna.

Druga pak špekulacija temelji se na pretpostavci da se Milošević, zbog prkosnog držanja na Sudu koga ne priznaje nastoji difamirati pred publikom za koju i govori to što govori - pred srpskom javnošću, dakako.

Bez teorije zavjere - naravno - nema nikakovog objašnjenja, pa ni onog zbog čega se objavljuje rečeno prisluškivanje. Zastupnici ove "analitičke škole" ukazuju kako se i "Globusovih" prijepisa jasno vidi kako je Milošević jedini uravnotežen član svoje porodice i kako ono o čemu preko telefona razgovara sa svojim suradnicima ne razlikuje bitno od onog što je javno zastupao. Ovim se hoće reći da Hrvatska, zbog svojih razloga, preko Miloševića minira Haški sud ili da to čak čine Amerikanci kako bi sabotirali ideju Međunarodnog suda za ratne zločine.

U svakom slučaju, javnost će se tek naslušati i načitati raznih razgovora koje je vodio bivši predsjednik Srbije i SR Jugoslavije. U tom kontekstu, nije nevažno mišljenje jednog istražitelja Tužilaštva Haškog suda. Čovjek polazi od pretpostavke da je Milošević od samog starta bio svjestan da su njegova komunikacijska sredstva pod paskom. Zato je i govorio ono što mu ide u prilog ili je - a to posebno - nastojao zbuniti, zavarati i zaplašti svoje neprijatelje, smatrajući da se pitanje njegove osobne odgovornosti nikad neće potegnuti kao što je sada potegnuta. U tom kontekstu, kaže ovaj izvor, ta njegova "velika igra" sada će se okrenuti protiv njega. Da li zaista i koliko, trebalo bi da se vidi upravo na velikom suđenju.

Filip Švarm (AIM)