AIM: start



MON, 11 FEB 2002 14:18:19 GMT

Postrojavanje liberala

Aim, Zagreb, 11.2.2002.

Ponovni izbor Dražena Budiše za predsjednika Hrvatske socijalno-liberalne stranke, druge po veličini u vladajućoj koaliciji, u nepunih desetak dana koliko je od toga prošlo doslovce je "preorao" hrvatsku političku scenu i sam HSLS. Suprotno, trijumfalnim izjavama njegovih vatrenih pristaša u stranci da ona nikada nije bila jedinstvenija - od čega je točno samo to da je izrazito visok postotak delegata na izbornom saboru glasao za Budišin povratak - sada se čini sasvim realnim raspad HSLS-a.

Ako se to već nije i dogodilo! (slično kao prije nekoliko godina, kada je tadašnji predsjednik stranke HSLS Vlado Gotovac bio frenetično nadglasan i praktički izguran iz stranke). Već poslije dan-dva povratak Budiše na stranački tron izazvao je dvije incidentne posljedice u funkcioniranju koalicijske Vlade, a odmah zatim bura je pogodila i sam HSLS. Najprije je zamjenik premijera Goran Granić otkazao odlazak na tradicionalni molitveni doručak kod američkog predsjednika Georgea Busha, a zatim je i ministar gospodarstva Goranko Fižulić odustao od putovanja u Sjedinjene Države, gdje je bio najavljen na važnoj energetskoj konferenciji.

Granićevu i Fižulićevu priču povezuje, dakako, to što su obojica članovi Budišine stranke i za obojicu ima jasnih naznaka da ih on više ne želi u Vladi. Za Granića je to Budiša i javno zatražio, smatrajući ga najodogovornijim za sukob koji je Budiša imao ljetos sa svojim ministrima, i zbog čega je i dao ostavku na čelno mjesto u stranci. Tada je tražio od ministara iz kvote svoje stranke da se suprotstave izručenju generala Gotovine i Ademija u Haag, no najveći broj njih to je odbio i u znak protesta dali su ostavke u Vladi. Premijer Račan ih, međutim, nikada nije prihvatio.

Time se praktički solidarizirao s HSLS-ovim minisrima, ali i otvorio nove frontove prema Budiši koji su aktualni i danas. Sada svi ti neizmireni računi s ministrima i samim premijerom dolaze na naplatu, s tim što su Račanove ruke sada vezanije, jer ne može osporiti pravo stranaka, u ovom slučaju HSLS-a, da mijenjaju ministre iz svoje kvote u Vladi. Ne može si, istina, dozvoliti ni da bude običan poštanski sandučić u koji stranke naprosto ubacuju svoje naloge, jer bi tada bio običan predsjedavajući jednog višestranačkog tijela, a ne mandatar Vlade.

Zato je on blago prekorio HSLS-ove ministre zbog otkazivanja puta u SAD, ali i objasnio da bi oni tamo bili u nemogućoj misiji, jer bi morali govoriti o drugoj polovici mandata ove Vlade, a u njemu, kako stoji, neće ni sudjelovati. Ovim je dao indirektnu podršku HSLS-ovim ministrima koji su se istodobno odlučili i na novu demonstraciju neposluha prema autokratskom Budiši, koja sada čini i srž najdublje krize Vlade od njenog osnutka. Četvorica HSLS-ovih ministara, plus vicepremijer Granić, najavili su, naime, svojevrsnu ministarsku pobunu, izjavljujući da su spremni na koletivnu ostavku i aktiviranje svojih mandata u Saboru.

Ondje bi činili opoziciju Budiši - ali neformalnu, ne dajući mu razloga da raskine koalicijski sporazum i izazove pad Vlade - dok bi davali podršku Vladinom programu, kao i dosad. Do pobune je došlo nakon neslužbenih najava da Budiša namjerava smjeniti sve ministre osim ministra obrane Jozu Radoša, kojeg je očito zaštitio status Budišinog protukandidata na izbornom saboru, te nedavno imenovanog ministra zdravstva Andre Vlahušića, koji je naprosto prekratko na toj dužnosti da njegovo smjenjivanje ne bi bilo shvaćeno kao gola samovolja.

No, i njih dvojica solidarizirali su se s ostalim ministrima, smatrajući neprihvatljivim da ih se smjenjuje bez ocjene njihovog rada i rada Vlade u cjelini. Ocjena nije izostala slučajno, jer se recimo u slučaju Granića radi o rijetko radišnom Vladinom funkcionaru, koji zbog toga uživa nepodjeljene simpatije u svim vladajućim strankama i u široj javnosti. Tako je umjesto Budiše, koji se nedavno odlučio samo na opisnu atribuciju rada Vlade koja je bila umjereno kritična, ocjenu dala glavna tajnica stranke, Dorica Nikolić, vrlo sumnjive kompetentnosti za te stvari. Vladi je dala dvojku, uz uvredljivo objašnjenje da Račanov kabinet ipak nije zaslužio jedinicu.

Nikoličina ocjena dodatno je revoltirala nezadovoljne HSLS-ove ministre i zbog izjave da bi oni koji nisu spremni provoditi Budišin program trebali napustiti stranku. Zato je Budiša, i pored oštrih kritika na račun pobunjenih ministara, morao napraviti barem toliki ustupak da ih je, protivno prvim najavama, pozvao na sjednicu tzv. Velikog vijeća, na kojoj je izabrano uže rukovodstvo stranke, Malo vijeće, na kome će polovicom ovog tjedna biti odlučeno o sudbini HSLS-ovih ministara.

Uz to je, kao krajnji izraz dobre volje, ostavio dva prazna mjesta za poraženu stranu, od kojeg jedno za svog protukandidata Radoša, iako je i iz redova umjerenijih Budišinih sljedbenika te neutralaca bilo mišljenja da izbor Malog vijeća treba odgoditi i u njemu ostaviti veći broj mjesta za oponentsku struju. Zato je teško vjerovati da će ta struja prihvatiti ocjenu svog rada u Malom vijeću, osim naravno ako bi ona nekim čudom bila pozitivna, što je isključeno.

Drugi razlog njihovog revolta upravo, naime, i jeste u tome što su u šire i uže rukovodstvo stranke - Veliko i Malo vijeće - birani gotovo isključivo članovi iz redova Budišinih pristaša. Tko nije njegov istomišljenik otpao je, što znači da je Dorica Nikolić samo konstatirala ono što se već dogodilo (Veliko vijeće) ili će se upravo dogoditi (Malo vijeće), a to Budišini neistomišljenici smatraju sramotnim za stranku liberanih nazora i imena.

Iako se zna na čijoj su strani simpatije premijera Račana, on ih ne može otvoreno ni javno iznositi, i to ne samo zato što ga je Budiša već više puta optuživao da provodi "diferencijaciju" u HSLS-u, nego i jer se načelno ne može dovesti u pitanje pravo koalicijskih stranaka da određuju tko će ih zastupati u Vladi. Zato se Račan drži distancirano, i ako je do jučer na različite načine signalizirao da mu je posebno do ostanka Granića, sada se ograničava na izjave da su u Vladi svi zamjenjivi, ali da se ne može dozvoliti da njeni kvalitetni članovi odu ispraćeni pokudama umjesto pohvalama.

Račanova nespremnost da po svaku cijenu brani Granića i četvoricu ministara vjerojatno je motivirana i time što bi na taj način vezao ruke i vlastitoj stranci u nekoj sličnoj prilici. Osim toga, najnovija kriza Vlade sve ga više gura prema (prijevremenim) izborima, kada po definiciji nije uputno hvaliti nikoga osim ljudi iz vlastite stranke. Tako ova epizoda protiče u znaku trijumfa stranaka nad pojedincem, što naravno nije ništa novo, ali je uvijek iznova mučno i obeshrabrujuće.

Marinko Čulić