AIM: start



THU, 31 JAN 2002 21:38:32 GMT

Divljanje u Ciboninoj dvorani

Aim, Zagreb, 31.1.2002.

Javljam se za riječ povodom izvještaja hrvatskih dnevnih novina o košarkaškoj utakmici evropske lige između Cibone iz Zagreba i Partizana iz Beograda, odigrane sinoć u Zagrebu. Današnji izvještaji pominju divljačko ponašanje navijača samo površno i to isključivo u svezi sa bacanjem eksplozivnih i neeksplozivnih predmeta na prostor za igru. Kako sam u gledalištu dvorane "Dražen Petrović" proveo tri sata i dvadeset minuta, od 19 do 22.20, do minutu prije kraja utakmice (a ova je počela u 20.30), imam potrebu da, prema svojoj savjesti i bez ikakvih i ičijih sugestija opišem šta sam za to vrijeme ondje čuo i vidio.

Kako nisam redovan gledalac košarkaških utakmica, na utakmicu sam pošao samo stoga što me je pozvao Dušan Vujošević, Partizanov trener, koga znam barem petnaest godina, a koga nisam vidio barem deset. Rekao mi je da su sve ulaznice za utakmicu razgrabljene, te me pozvao da dođem u 18. 30 kako bih mogao ući sa dvadesetak beogradskih novinara i članova kluba. Tako sam i učinio, te sa sobom poveo i svoga sina, dječaka u desetoj godini. Smjestili smo se na istočnu tribinu, u blizinu kabine sa osobljem osiguranja. Uz nas je bilo smješteno desetak članova uprave ili prijatelja "Partizana" među kojima nikoga ne poznajem. U dvoranu smo ušli na sporedni ulaz, iz Šarengradske ulice, pravo iz autobusa. Osiguranje nas je sve podrobno pretreslo, pri čemu je rečeno da ni upaljač niko ne smije unijeti. Pošto smo prošli kroz kontrolu, krenuli smo uz stepenice, Sa vrhu stepeništa nas je snimala jedna kamera, za koju je rečeno da je policijska.

Prostor iza južnoga koša već je bio prilično ispunjen gledaocima. Većina je imala šalove NK Dinama. Vidljiva su bila dva natpisa: na jednom, na bijeloj podlozi, vjerovatno platnu, veličine, odoka, u metrima 3x1, stajalo je, crnim slovima UBI SRBINA, iznad kojih je bilo vidljivo ustaško U i u njemu križ. Drugi transparent približne veličine kao i prvi imao je natpis SRBE NA VRBE. Nešto prije početka igre unesen je još jedan, dužine, odoka,15 metara i širine 2, podloge bijele, s natpisom ZA HRVATSKU BEZ SRBA I KOMUNISTA. Ovo sam mogao pročitati s one daljine. Natpis je, međutim, imao i jedan dio, sitnije pisan, koji nisam uspio pročitati. Taj je veliki natpis više puta, prije i tokom utakmice, nošen s dna do vrha tribine i natrag šakama navijača, onako kako se to na stadionima često viđa.

U trenutku kad su prva dvojica beogradskih košarkaša, pola sata prije početka igre, izišla na zagrijavanje, taj dio gledališta je eksplodirao od uvreda. Bačeno je, najviše s južne tribine, dosta predmeta na igralište, neki su eksplodirali, neki nisu. Sa svih strana se zaorilo: "Ubi(j) Srbina!", "Srbe na vrbe!". Ubrzo se vrijeđanje uspostavilo tako što bi južna tribina viknula "Ubij!", a sjeverna dodala "Srbina". Ili, južna: "Srbe", a sjeverna "na vrbe!" Često su se u horu uključivale i veliki dijelovi zapadne i istočne tribine. To je djelovalo sablasno jezivo i, moram reći, za mene nevjerovatno. Jačina tih jezivih poziva je na granici izdržljivosti za ljudsko uho. Trajalo je, bez prestanka, cijelu utakmicu. Uvrede bi u horu trajale oko jedne minute, a onda bile ponavljane. Ponavljanja sam brojao do 25, a onda sam prestao. Mislim da ih je bilo preko stotinu puta. Uz njih je bilo, mnogo puta, pjevanja ustaške pjesme "Evo zore, evo dana", kao i one "Zovi samo zovi!" Uz povike "Vukovar" i "Tko ne skače, tko ne skače - pravoslavac je!"to je bio uglavnom sav verbalni dio čitave predstave. Svega nekoliko puta je bilo sportskih povika, kao "Heja, heja, Cibosi!", a nešto više "Dinamo, Dinamo" ili s juga "Dinamo" a sa sjevera "Zagreb". U tri navrata se, čini mi se, prije utakmice, i za vrijeme odmora čula himna kluba Dinamo. Pjevana je, više puta, i jedna pjesma koja vrijeđa klub Partizan. No, nacionalistički naboj je, po onome što sam čuo i vidio, bio barem dvadeset puta zastupljeniji od sportskoga. Bačeno je mnogo eksplozivnih naprava na igralište, a po načinu kako odskoče od drvenoga poda, vidio sam i dosta novčanih kovanica. Vidio sam kako se o pod razbija jedno bačeno jaje, a i kako se rasprskava plod neke voćke.

Spiker u dvorani je mnogo puta zamolio gledalište da ne baca predmete u igralište i upozorio da će utakmica biti prekinuta. I dvojica igrača Cibone su uzimali bežični mikrofon i sa igrališta molila gledalište da ne baca ništa prema igračima. Zbog onoga što se iz gledališta čulo ili zbog onih natpisa nikakvo upozorenje nije rekao ni spiker niti koji igrač, niti se ikakva molba rekla da se s uvredama prestane ili da se oni natpisi uklone. Prije utakmice je u južnom gledalištu zapaljena jugoslavenska zastava s petokrakom. To je izazvalo delirično raspoloženje među onima koji su ondje bili, a i u golemom dijelu dvorane. Vidio sam na sve strane mnogo gledalaca kako sa svojih mjesta ustaju i prema onome plamenu pružaju ruku u nacistički pozdrav. Više puta sam pogledao u lica ono nekoliko ljudi iz Beograda. Bili su poniženi i preneraženi. Bilo me je sram što sam došao u dvoranu. Košarka je nekada imala pristojniju publiku od svih drugih sportova, poziv svoga prijatelja Vujoševića da vidim utakmicu prihvatio sam upravo zbog nade da ta vremena nisu posve prošla.

Razgovarao sam s njime prije utakmice, bio je vrlo zadovoljan što se, eto opet, može igrati košarka između beogradskih i zagrebačkih klubova. Poznajem odavno i jako dobro Vujoševićev najiskreniji prezir prema nacionalizmu i njegovu iskrenu ljubav prema zagrebačkom sportu. Od sinoć znam da su vremena pristojnosti košarkaške publike u Zagrebu prošla i ja više na te utakmice neću ići. Troje četvoro tih ljudi iz pratnje Partizanove pljeskalo je na svojim sjedalima kad bi Partizan davao koševe, pa iako se vidjelo da to čine iskreno, moglo se vidjeti i da to čine iz neke čudnovate hrabrosti, kojoj mjesto nije ondje gdje je oni pokazuju. Za vrijeme dok sam ondje sjedio, nisam čuo da ih je iko vrijeđao zbog toga. No se bojim da se nisu dobro proveli na kraju utakmice. Ja sam iz dvorane izišao minutu prije završetka, e da dijete poštedim neugodnosti, te ne znam koji su kraj imali nesretni beogradski gosti.

Događaji iz dvorane sustigli su i mene i moga sina i nakon izlaska iz dvorane. Ne našavši taxi, krenuli smo kući tramvajem, pa autobusom. Grupe razularenih i promuklih mladića tek izišlih iz dvorane nastavljale su svoje urlanje te i u prevozu pjevale sve ono što su u dvorani stoput ponovile. To je bilo još jezivije, jer je sve bilo lišeno bilo kakvog sportskog komentara, da čovjek ne zna odakle su ta grla došla, pomislio bi da su utekla sa ratišta ili iz kakva srpskog mučilišta ili robijanja. U autobusu sam čuo da pjevaju nešto što u sportskoj dvorani nisam čuo da je pjevano: "Ja ustaša, otac komunista:/zaklat ću ga, Isusa mi Krista!" Tu nesretnu družinu čine mladići između petnaestak i dvadesetak godina starosti, te kad čovjek zna da oni rata nisu mogli osjetiti, pitanje njihove zatrovanosti mržnjom i šovinizmom biva strašno teško.

Dodatnu težinu tome pitanju daje i ponašanje sportskih novinara hrvatskih. Nijedan od njih ne troši ni jednu jedinu riječ na jezivi repertoar tih navijača. Ne, već ih i podržava, bilo prešutno, bilo izričito. Evo, u "Sportskim novostima" piše danas ovo: "Iz grla je najčešće izlazio stih o Juri (a nije Ozmec) i Bobanu (a nije Zvonimir)". Te još o sinoćnjoj utakmici piše: "Sve u svemu, jedna sasvim mirna utakmica." A sav je taj repertoar ustaški, ja mislim, još nakićeniji nego za Pavelićevih ustaša. O tome niko ni kap črnila danas u Zagrebu nije potrošio. Poslije onoga što sam vidio, i, više od svega, poslije onoga što sam sinoć u sportskoj dvorani Ciboninoj čuo, moram reći da me čudi što su igrači iz Beograda pristali da odigraju cijelu utakmicu. Ako je u sportskoj Evropi zabranjeno i strogo kažnjivo da navijači kakvom tamnoputom igraču viknu ono uvredljivo "buuu!", onda je neshvatljivo da hiljade navijača jednoga košarkaškog kluba u jednom sportskom takmičenju na evropskom nivou može nekažnjeno bez prestanka vrijeđati tokom čitave utakmice igrače protivničke ekipe na najprimitivniji i najodvratniji način: na etničkoj osnovi, gađajući ih vatrenim i hladnim predmetima i ugrožavajući im sportsko i ljudsko dostojanstvo i život. Ja sam na utakmici bio i vidio sam da beogradski igrači i članovi pratnje ničim, ali ničim, nisu izazvali nikoga i ništa u toj dvorani. Neshvatljivo je kako se onolike hrnjage eksplozivnih i neeksplozivnih predmeta mogu nalaziti u rukama hiljada razularenih navijača, uz onakav pretres kakav smo prošli ja i moje dijete. Ili će biti da je ona služba pretresla samo nas dvojicu i ono nekoliko beogradskih gostiju, te zaključila da, kad nema ništa kod nas, e da onda nema ni kod koga.

Sinan Gudžević