AIM: start



THU, 17 JAN 2002 20:39:15 GMT

Deset godina poslije

Aim, Zagreb, 17.1.2002.

Deseta obljetnica međunarodnog priznanja, Hrvatsku je suočila s dosad nezamislivim izazovima. Predsjednik Republike Stjepan Mesić iskoristio je svečanu prigodu da uparađene uzvanike, koji su očekivali govor o "danima ponosa i slave", suoči s podsjećanjem na ružne aspekte vladajuće politike u proteklom desetljeću. Gotovo istodobno jedno je novinsko istraživanje gotovo dovelo u sumnju smisao stvaranja hrvatske države.

Na svečanoj saborskoj sjednici, koja je trebala biti prigodno domoljubno napirlitana, Mesić je izrekao nekoliko rečenica, koje su se, po jednima, pretvorile u događaj dana, po drugima - u skandal. Nije pristao da feštu odradi nižući prazne riječi o značenju povijesnog datuma. U svom govoru, prvo je naglasio da "Hrvatska nije od jučer", da je u različitim oblicima postojala stoljećima, da je Hrvatima "nitko nikada nije uspio oduzeti", baš kao što im je "nitko nikada nije ni darovao". Posredno je to pobijanje teze o jednom čovjeku kao stvoritelju hrvatske države.

Drugo, Mesić je, ističući zasluge, otvoreno spomenuo i grijehe bivše vlasti. Tuđmanovoj je ekipi priznao da je prepoznala "čimbenike koji su omogućavali izvođenje Hrvatske na put samostalnosti", što će im, reče, povijest pamtiti. No, dodao je, "povijest pamti i to da su se vukli i neki potezi koji su, objektivno, išli na ruku velikosrpskim ambicijama Slobodana Miloševića". Od takvih poteza naveo je "svjesno antagoniziranje pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj", zapravo guranje hrvatskih Srba u Miloševićeve ruke.

Treće, ustvrdio je da odnos svijeta prema Hrvatskoj nije bio određen nekim apriornim stavom, nego je međunarodna zajednica bila sumnjičava "zbog politike koju je tadašnja Hrvatska vodila". U tom kontekstu spomenuo je otvorenu aspiraciju prema dijelovima susjedne Bosne, zanemarivanje ljudskih prava, nakaradnu demokraciju, kriminalnu pretvorbu...

Mesićev je govor strašno uzrujao HDZ, neki su članovi te stranke demonstrativno napustili sabornicu, predsjednik Ivo Sanader ocijenio ga je pogrešnim i katastrofalnim. Ali ni partneri u vlasti nisu baš sretni, iz više razloga. Zato jer su druga dvojica govornika, predsjednik Vlade Ivica Račan i predsjednik Sabora Zlatko Tomčić, sa svojim prigodnim talambasanjima ispali irelevatni. Također i zato jer im istinoljubivo predsjednikovo slovo nameće kriterije koji oni nisu spremni slijediti. Radije će primati pohvale od HDZ-a. Sanaderu i njegovima strašno se svidjelo Račanovo izlaganje, pozdravili su ga kao primjer koji treba slijediti. Tvrde da je dao objektivnu ocjenu o njihovoj vlasti. Premijer je, naime, govorio isključivo svečarski, mnogo o hrvatskoj žrtvi i patnji, ništa o greškama i grijesima.

Mesićev se istup odmah na različite načine nastojao osporiti. Tako se podsjeća da je on i osobno sudjelovao u Tuđmanovoj vlasti. Kritičari također tvrde da nije pogodio trenutak. Pristojnost, navodno, nalaže da se fešte ne kvare ispitivanjem savjesti. Suprotno tome, predsjednik je smatrao kako svečana obljetnica međunarodnog priznanja države obavezuje na nešto više od praznih lauda, on ističe da se priznavanjem činjenica pokazuje demokratska zrelost. Iako u svom govoru nije rekao ništa novo, ništa što u javnosti već nije poznato, Mesićev je istup riskantan i hrabar čin. Jer ostali državni čelnici uporno šute o onome o čemu je on govorio. U Saboru je štoviše izglasana posebna deklaracija u kojoj se, na primjer, falsifikatorski tvrdi da je Hrvatska vodila samo obrambeni rat i samo na svome teritoriju. Koliko je za Mesićev govor trebalo petlje govore i informacije da su tajne službe, navodno, dobile zadatak da otkriju njegova pisca.

Uz predsjednikovo grubo suočenje nacije s neugodnim činjenicama, dio hrvatske javnosti zapanjen je i istraživanjem jednog dnevnika koji se odlučio postaviti intrigantno, dosad nezamislivo pitanje. Na upit: je li se isplatilo proći kroz rat, okupaciju dijela teritorija i velike ljudske žrtve da bi Hrvatska postala samostalna, samo je 55 posto građana odgovorilo potvrdno. Skoro svaki četvrti ustvrdio je da se rat za nezavisnost nije isplatio, svaki peti na to pitanje ne zna odgovoriti. Javno masovno nezadovoljstvo hrvatskom državom, koje kao da se pretače u sumnju o njenom smislu, ne treba ipak shvatiti tragično. Ono samo pokazuje da odnos prema državi postaje racionalniji. Ljudi sumnjaju je li se isplatilo jer je cijena previsoka za ono što se dobilo. Javnost nije nezadovoljna činjenicom stvaranja države, nego njenim sadržajem, onim što se od države napravilo.

Fascinacija državom popušta. Hladi se državotvorna ognjica, koja je stvaranje države - bez obzira na cijenu, dakle, po svaku cijenu - smatrala smislom postojanja naroda i njegovim povijesnim vrhuncem. Nova situacija najteže, čini se, pada iskrenim i poštenim nacionalistima, koji su, kako se to ovdje voli reći, "sanjali Hrvatsku". Dobili su Hrvatsku, ali san se pretvorio u nakaznu stvarnost.

Najteže im je možda zbog još jedne činjenice. Morali bi priznati da su i sami kumovali takvom razvoju stvari. Njihova je strategija imala ugrađenu grešku. Zbog sna o državi reducirali su ciljeve. Ili su naivno smatrali da s njom sve drugo dolazi automatski, u paketu? Opsjednutost državom, i ostavljanje svih drugih pitanja za kasnije, urodilo je poraznim rezultatima. Ako je država vrhovni cilj - onda je dobra bilo kakva država, onda su pitanja o tome kakva država - sasvim izlišna.

Postavljanje pitanja o tome je li se država isplatila, prvi je korak da se stvari promjene. Oni koji prema državi imaju racionalan odnos, koji postavljaju pitanje njene isplativosti, za izgradnju kvalitetne i prosperitetne Hrvatske mogu učiniti možda i više od onih koji su Hrvatsku idealistički sanjali. Dražen Budiša, jedan od hrvatskih sanjara, pomalo konsterniran svim što se uz obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske događalo, ovih dana kaže da je "narod bez vlastite samostalne države - povijesno neostvaren", ali priznaje da "sama država nije kraj povijesnog ostvarenja naroda". Hrvatska javnost, srećom, sve je sklonija stavu da država nije sama sebi svrhom nego je sredstvo realizacije nacionalnih interesa.

Jelena Lovrić