AIM: start



WED, 16 JAN 2002 11:31:16 GMT

Interpol traga za bivšim ministrom

U "igri" dva i po miliona dolara

Za zdravlje ( i adresu) bivšeg nesuđenog filmskog producenta, prijatelja zvijezda iz svjetskog jet-seta, a u slobodno vrijeme ambasadora u UN, te ministra vanjskih poslova BiH, američko - bosanskog državljanina Muhameda Šaćirbegovića, počeo se raspitivati i Interpol. Sarajevski kantonalni tužilac ima 2,4 miliona razloga zašto želi oči u oči porazgovarati sa Šaćirbegovićem.

AIM, Sarajevo, 16.01.2002. Kada je početkom prošle godine, nakon konstitusianja nove vlasti, posebna komisija ministarstva vanjskih poslova BiH napravila finansijsku reviziju poslovanja misije BiH pri sjedištu UN u New Yorku, pokazalo se da za više od dva miliona dolara nema dokaza o utrošku. Po papirima, njihovo posljednje odredište bio je džep dotadašnjeg šefa misije i bivšeg ministra vanjskih poslova Muhameda Šaćirbegovića.

Kao opravdanje, Šaćirbegović je naveo da je novac korišten u službene svrhe a da je sve rađeno uz odobrenje najvišeg političkog vrha zemlje, odnosno Alije Izetbegovića. Kada je Izetbegović demantovao da je bio upoznat sa ovim finansijskim transakcijama, Šaćirbegović se pravdao da saglasnost nije bilo moguće dobiti "zbog teškoća u vođenju zemlje u poslijeratnom haosu". Preporuku Izetbegovića da sam dođe u Sarajevo i objasni detalje o spornim finansijskim transakcijama, Šaćirbegović je odbio, naglo izrazivši sumnju da bi imao "fer saslušanje". Tako revoltiran i uvrijeđen sitničarenjem nove vlasti oko tričavih dva miliona dolara državnih para, i prije zvanične primopredaje dužnosti, promijenio je firmu. Napustio je mjesto šefa misije BiH pri UN, zaposlivši se u kompaniji "ICN" čiji je vlasnik Milan Panić, nekadašnji premijer Miloševićeve Jugoslavije. Od tada, barem službeno, Šaćirbegoviću se gubi svaki trag.

Time je vjerovatno definitivno okončana politička karijera "čuda od djeteta", Muhameda Šaćirbegovića koji se početkom rata u BiH preko noći vinuo u sam politički vrh. Činjenicu da se Šaćirbegović sa svojih tridesetak godina nije uklapao u imidž vrha Stranke demokratske akcije, u kojem je realnu moć držala malobrojna grupa vremešnih ideoloških istomišljenika, kojima je zajedničko višedecenijsko lično poznanastvo uvršćeno zajedničkim robijanjem u doba komunizma, lako je objasniti. Radi se o tome da je njegov otac, Nedžib Šaćirbegović, bio upravo dio tog uskog kruga oko Izetbegovića i jedna od "sivih eminencija" SDA. Kako je već decenijama živio u SAD, gdje je njegov sin Muhamed odrastao i školovao se, "Nedžibov mali" ispunjavao je sve uslove za "čovjeka od povjerenja" vrha SDA. U svojevrsnom dodvoravanju i jedna ulica koja je nosila ime revolucionara iz drugog svjetskog rata, preimenovana je u ime Nedžibove supruge, a Muhamedove majke Azize.

U domaćoj javnosti, sa svojim "američkim" izgovorom bosanskog jezika, Šaćirbegović Junior, u početku je uživao simpatije. Međutim, izgubio ih je već kao pregovarač BiH uoči dejtonskih pregovora "aminijući" naziv "Republika Srpska" za jedan od dva entiteta u BiH. Istini za volju, u ovom slučaju on je vjerovatno bio samo "izvođač radova", kome je pripisana odgovornost za ovaj nepopularni čin.

Imidž u bosanskohercegovačkoj javnosti Muhamed Šaćirbegović je popravljao družeći se sa frontmenom grupe U2, Bonom Voxom, po sarajevski kafićima. Izleti Šaćirbegovića u svijet svjetskog show businessa, time nisu bili okončani. Još uvijek nije rasvijetljena njegova uloga u propalom filmskom projektu "Sarajevo". Bombastično najavljivan, film je do sada koštao oko 1,2 miliona maraka, uglavnom državnih para, a nije snimljena niti sekunda, niti će, kako stvari stoje, ikada biti. Sada i nesuđeni režiser, Veljko Bulajić, postavlja pitanje šta se desilo sa nekoliko stotina hiljada maraka iz budžeta ovog filmskog projekta, za koje se ne zna gdje su otišle. Ono što se zna jeste da i ovdje trošenje para bh. poreskih obveznika nije moglo proći bez Šaćirbegovića. Kao "spasioca" u igru je uveo Wesley Clarka, juniora, sina tadašnjeg zapovjednika NATO trupa, predstavljajući ga kao uglednog holivudskog producenta, čiji je angažman plaćen desetinama hiljada maraka. U čemu se ogledao, ostalo je misterija.

Muhamed Šaćirbegović dospio je ponovo na naslovne stranice domaćih medija kada je otkriveno da je u SAD uhapšen prilikom rutinske policijske racije u jednoj kockarnici. Tada ga je spasio diplomatski pasoš BiH. Sada bi istraga trebalo da utvrdi imaju li kakve veze nedostajuća dva miliona dolara sa računa misije BiH pri UN sa sklonošću bivšeg ambasadora i ministra vanjskih poslova BiH ka kocki.

Kako će se okončati "afera Šaćirbegović" zavisiće, prije svega, od pravnika. Za sada, svi su napori usmjereni ka pronalaženju Šaćirbegovića kako bi mu se mogla uručiti otpužnica. Amerika jeste velika, ali ipak ne toliko da ga američka policija ne bi mogla pronaći na zahtjev Interpola. Utoliko prije što se Šaćirbegović baš nešto i ne krije, pa se tako uredno pojavljuje i na izložbama i sličnim događajima u SAD. Situacija će se iskomplikovati kada bude "pronađen". S obzirom na to da je američki državljanin (ali i bosanskohercegovački), mala je vjerovatnoća da će biti izručen u BiH da bi se pojavio pred sudom, mada pravnici tvrde da postoje zakonske osnove i za takvu odluku američkih vlasti. Preostale dvije alternative su da mu sudi američki sud, ili da mu se na sarajevskom sudu sudi u odsustvu.

Kakav god bio krajnji ishod, "slučaj Šaćirbegović" nije toliko bitan zbog iznosa nestalog državnog novca, jer su u BiH nestajale i mnogo veće sume. Radi se o tome da je ovo jedan od karakterističnih primjera na kome se demonstrira način na koji je funkcionisao sistem tokom 10 godina vladavine koalicije SDA - HDZ. Istinska moć bila je koncentrisana u uskom neformalnom krugu, a presudan kriterij za dolazak na najviše političke pozicije bile su rodbinske veze. Onima izvan porodičnog kruga, nije se vjerovalo. Ulazak u krug "odabranih" povlačio je za sobom i brisanje granice između vlastitog i državnog novca, pri čemu se niko nije zamarao "sitničarenjima" u vidu dokaza i kontroli o načinima trošenja tog novca. Jedina nepoznanica ostaje da li su akteri ovakvog sistema zaista vjerovali da nikada neće morati polagati račune, barem one finansijske.

Admir MUJIĆ (AIM, Sarajevo)