AIM: start



TUE, 15 JAN 2002 14:13:55 GMT

Dvije godine poslije: Željko Ražnatović Arkan

Život i smrt od "duge devetke"

Tek kada se nađe odgovor na pitanje kome je sve trebao i kome i dalje odgovara sistem u kome se Arkan tako suvereno kretao, moći će se konačno odahnuti od njegove zaostavštine

AIM,Beograd,15.1.2002.

Točno 15. januara 2002. navršava se dvije godine od ubojstva Željka Ražnatovića Arkana. Za očekivati je da pripadnici "Tigrova" i članovi Stranke srpskog jedinstva (SSJ) plamenim patriotskim izjavama obilježe godišnjicu smrti svoga i, uopće, najpoznatijeg paravojnog komandanta sa područija bivše Jugoslavije. Također i da razni "biznismeni" obnove sjećanja na zajedničke "podvige" po zapadanoj Evropi zbog kojih je Arkan dospio na "crvenu" potjernicu Interpola. Fudbalski klub Obilić pak, naći će način za pomen svome vlasniku. Moguće je i da Haški sud objavi ponešto iz optužnice, stavljene - poslije smrti okrivljenog - u ad acta. Sve se, ukratko, može očekivati, samo jedno ne: da se sazna tko je i zašto naručio Arkanovu likvidaciju.

Trostruko ubojstvo u hotelu "Interkontinental" 15. janura 2000. mnogo je više od sličnih sačekuša kojih je u Beogradu bilo i prije i poslije one kada su živote, pored Arkana izgubili Milenko Mandić Manda i Dragan Garić. Ako ni zbog čega drugog, ono zbog činjenice da se, po hvatanja neposrednih izvrišilaca, ustanovilo da su sa obje strane pištoljske cijevi uglavnom bili policajci: Dragoslav Gavrić - osuđen na dvadeset godina zatvora za trostruko ubojstvo - bio je u to vrijeme policajac; pokojni Garić također; sam Arkan još je osamdesetih mahao legitimacijom pripadnika Državne bezbjednosti SSUP-a, a po riječima njegovog sina Mihajla, policijski generali su ga, kada je devedestih bio na vrhuncu, oslovljavali isključivo sa "Komandante". Logično pitanje, poslije ovog zločina, sljedeće je: u koliko sličnih sačekuša su kao neposredni izvršioci ili logističari učestvovali policajaci?

Suđenje Radomiru Radi Markoviću, bivšem načelniku RDB MUP Srbije za organiziranje atentata na Vuka Draškovića na Ibarskoj magistrali u kome su poginula četvorica funkcionera Srpskog pokreta obnove (SPO), očito svjedoči da nije riječ o izoliranom slučaju. Poslije Petog oktobra aktualne vlasti su najavile beskompromisno rasčišćavanje veza policije i organiziranog kriminala. Ako je suditi po rezultatima - malo, vrlo malo su odmakle u tome. Naprosto, ni danas se ne zna više o tome tko je tokom posljednje decenije otpremio svu onu dugu kolonu leševa na drugi svijet, nego kada su na taj put kretali.

Poslije likvidacije Arkana u beogradskom hotelu "Interkontinental", hapšenje neposrednih izvršilaca nekoliko dana poslije zločina izazvalo je veliku senzaciju. Teško je to isto reći za seriju naručenih profesionalnih ubojstava koja je uslijedila: Radoslav Trlajić Bata Trlaja, Zoran Davidović Ćanda i Ivan Stojanović, Branislav Lainović Dugi... Konačno, u spektakularnoj petnaestominutnoj juranjavi automobila likvidiran je i Zoran Uskoković Skole, za koga su pobrojani radili ili bili tijesnim poslovnim vezama i za koga se u čaršiji tvrdilo da stoji iza Arkanovog ubojstva. Istrage, naravno, nisu pokazale ništa. Malo tko vjeruje da je riječ o nepovezanim slučajevima - mnogo toga je ukazivalo na istjeravanje privatne pravde i svojevrsnu "ostavinsku raspravu". Ako je tadašnji režim zbog poslovnih i ratnih veza sa Arkanom takvo što omogućio i tolerirao, nije zabilježeno da su nove vlasti te slučajeve ponovno otvorile. Zbog toga ne treba čuditi ni izostanak različitih svjedoka na suđenju zbog ubojstva u "Interkontinenatalu", povlačenja svjedočenja datih u istrazi, neizvođenje pojedinih materijalnih dokaza, nagla "amnezija" svjedoka... Ispalo je, sve u svemu da je Arkana ubio čovjek koji ga nije ni poznavao i iz nepoznatih motiva, a da mu je u zločinu pomagala grupa ljudi iz pukog prijateljstva. Nažalost, ovaj proces biće nauk mnogima u sličnim slučajevima ukoliko ih bude.

Srbija u kojoj je Arkan proživio posljednje godine uveliko se razlikuje od ove danas. Ipak, dok njegov lik blijedi u sjećanjima, duh i dalje živi. Oružana pobuna jedinice za Specijalne operacije (JSO) RDB MUP Srbije, poznatije pod nazivom "Crvene beretke", okonačana je ispunjenjem gotovo svih zahtjeva pobunjenika (smjene čelnih ljudi resora i obećanje da pripadnici MUP-a neće biti isporučivani Haškom tribunalu) razgaćivši do krajnosti strah aktualne vlasti od struktura iz samog srca tame ratova u bivšoj Jugoslaviji. Doskorašnji komandant ove jedinice inače, bio je pukovnik Milorad Ulemek/Luković Legija koga je 1995. RDB direktno - sa istim činom- preuzeo iz Arkanovih ťTigrova ť, kao i dobar dio ostalih kadrova iz te formacije. Svi ti ljudi i danas su "osvjedočeni patriote" i "borci za srpstvo"; uostalom, zar upravo MUP Srbije nije hapsio izbjeglice iz bivše Krajine 1995. i isporučivao ih istim, kao topovsko meso, u njihovu bazu u Erdutu. Domaće pravosuđe ,naime, nije krenulo tragom optužnice Haškog suda u pokušaju da rasvjetli toliko razvikani i mistificirani ratni put Arkana i njegove paravojne formacije. A tu bi, sumnje nema, bilo svačega i ne bi se ticalo samo "Tigrova", "Srpske dobrovoljačke garde" ili nekog drugog imena pod kojim su vojevali.

Kada je Arkan formirao svoju Stranku srpskog jedinstva 1993. mnogi su to shvatili kao pokušaj tadašnjeg režima da na izborima odzume glasove nacionalističkoj Srpskoj radikalnoj stranci (SRS)Vojislava Šešelja s kojim je trenutno bio u zategnutim odnosima. Debakl na izborima poslije luksuzne kampanje kada je za komandanta "Tigrova" pjevala gotovo cjelokupna turbo- folk estrada, doživljen je kao veliko iznenađenje. No, politički analitičari i javnosti još će više biti iznenađeni kada je republičkim parlamentarnim izborima u decembru 2000. SSJ nakon godina potpune kliničke smrti vaskrsla, osvojila cenzus i ušla u Narodnu skupštinu.

Čime se može objasniti ovaj uspjeh Arkanovih čauša i ortaka? Po svoj prilici, mnogo više frustracijom dijela javnosti i fascinacijom životnog stila utemeljitelja SSJ-a, koji je, pored ostalog, podrazumjevao spremnost na svaku vrstu suradnje sa bilo kim ako taj omogućava biznis i ne pita kakav je, nego nekom smišljenom djelatnošću stranke. Jer, nije bio mali broj ljudi koji su od njegovih poslova i priključenija imali korist: neki su otvorili kafiće i kocakarnice, drugi postali sportski i estradni menadžeri, treći ostvarili svoje snove da budu "žestoki momci", četvrti se naprosto obogatili...Ukratko: čovjek se mogao obazirati ili nije na sve ono što je Arkan za života govorio i zastupao i što se kreće šovinizma do krajnje primitivene demagogije, ali, eto, stranka čija je to osnovana inspiracije, dvije godine poslije obojstva u "Intrerkontinentalu", uveliko je uključenu u parlamentarnu matematiku Srbije čija je osnova u aktuelnom raskolu vladajuće koalicije DOS-a.

Kada je brzinom munje objavljena vijest da je Arkan ubijen, nije bilo malo onih koji su konstatirali da onaj tko od "duge devetke" živi, obično od istog kalibra i umire. Na neki način, ta smrt je aktualne vlasti oslobodila raznih peripetija sa Haškim sudom, imidžom pojedinih visokih funkcionera i sve u tom pravcu. Međutim, mehanizam sistema čiji je Arkan bio najpoznatiji i najvažniji predstavnik, opstao je uprkos svemu. Rješenje misterije tko je naredio i platio njegovu likvidaciju i iz kojih motiva, moralo bi doprinjeti i ustanovljavanju svega onoga što je u protekloj deceniji omogućilo jednu takvu karijeru i jedan takav status. Tek kada se nađe odgovor na pitanje kome je sve trebao i kome i dalje odgovara sistem u kome se Arkan tako suvereno kretao, moći će se konačno odahnuti od njegove zaostavštine.

Filip Švarm (AIM)