AIM: start



THU, 10 JAN 2002 12:50:57 GMT

"Isplivalo" više od dvije milijarde maraka

Bogati prosjaci

Bosanci i Hercegovci pokazali su se mnogo bogatijim nego što se pretpostavljalo. Zbog odlaska njemačke marke u istoriju, iz "dušeka" je na svjetlo dana izašlo više od dvije milijarde njemačkih maraka. Za zemlju sa četiri miliona siromašnih stanovnika, nije malo.

AIM, Sarajevo, 10.01.2002. "Velika količina DM koja je zbog zamjene njemačke marke eurom ušla u platni sistem BiH iz džepova građana, iskreno govoreći, iznenadila je i mene", priznaje i Peter Nicholl, guverner Centralne banke BiH. Zahvaljujući ovom prilivu, tokom posljednja tri mjeseca prošle godine, devizne rezerve BiH udvostručene i trenutno iznose oko 2,6 milijardi maraka, što bi bilo oko 1,3 milijardi eura.

Nešto više od 1,4 milijarde maraka naglo se pojavilo tokom posljednjeg tromjesečja 2001. godine, te se iz DM transformisalo u KM. U isto vrijeme, ogroman porast zabilježen je i kod štednih uloga građana, koji su posljednjeg dana prošle godine, samo u FBiH iznosili 1,1 milijardu maraka. Poređenja radi godinu dana ranije, taj iznos bio je 462 miliona maraka. Razlog za ovaj porast štednje građana svakako nije veliki skok u životnom standardu koji bi rezultirao viškom mjesečnih prihoda, ili naglom rastu povjerenja u banke. Jednostavno, polaganje dosadašnje ušteđevine u DM na štednu knjižicu, čuvane "za crne dane" u kućnim "sefovima", bio je najjednostavniji način da se DM pretvore u euro, i to besplatno. Naravno, dio štednih uloga u DM, pretvoren je u KM ili je zamijenjen u euro preko Centralne banke BiH, pa je uključen u masu deviznih rezervi. S druge strane, pojedine banke, pogotovu one u stranom vlasništvu, euro su nabavljale direktno od svojih "majki" u inostranstvu, pa je tako preciznije utvrđivanje ukupne sume DM koju su do sada građani držali u svojim džepovima dodatno komplikovano.

Činjenica je da su ove banke ubrale i najveći dio kolača u vidu štednih uloga u DM, upravo zbog činjenice da "nisu odavde". Staro bankarsko pravilo, da nije sve u kapitalu, već da u ovom poslu presudnu ulogu igra povjerenje, i ovaj put je potvrđeno. Cijela priča o količini novca čuvanog u dušecima građana BiH još nije okončana, jer rok za zamjenu traje do 15. februara. Ipak, očekuje se da su građani najveći dio DM već zamijenili što znači da je glavnina posla, na radost bankarskih službenika, okončana. Dio njemačkih maraka pretvoren je u druge valute, poput dolara, švajcarskog franka ili funte, mada je procjena eksperata da ovo nije bila baš popularna varijanta. Ono što se vjerovatno nikada neće moći precizno utvrditi jeste koliko je stvarno novca iz DM prešlo u euro konverzijom u inostranstvu. Uostalom, za razliku od BiH gdje se svaka zamjena veća od 30.000 maraka evidentirala, što je za sobom povlačilo mogućnost postavljanja neugodnih pitanja o porijeklu tog novca, u susjednoj SR Jugoslaviji bankari se nisu bavili takvim "tričarijama", već su bez puno zapitkivanja pretvarali marke u euro. Teško je povjerovati da su građani BiH sa znatnijim sumama DM ne baš jasnog porijekla mogli odoljeti takvom izazovu.

Dva ključna pitanja su odakle su došle te silne marke, i gdje će na kraju završiti.Teško je u jednu sliku uklopiti impresivnu cifru od dvije milijarde i "kusur" maraka "zaostalih" po džepovima građana, sa svakodnevnicom ogromne većine tih istih građana, obilježenom borbom za golo preživljavanje. Prosječne plate od oko 430 maraka mjesečno, i penzije od oko 170 maraka, teško da ostavljaju prostora za štednju. U zemlji, gdje je stopa nezaposlenosti 40 odsto, a broj nezaposlenih, penzionera i invalida veći od broja onih koji rade, višak novca sigurno se ne stvara radom. Dio odgovora predstavljaju doznake iz inostranstva od nekoliko stotina hiljada bivših stanovnika BiH rasutih širom svijeta tokom i poslije rata. Njima treba dodati i one koji su "na privremenom radu u inostranstvu" već decenijama, te "sivu ekonomiju", bilo da je riječ o radu bez papira kod domaćih poduzetnika, ili kod još uvijek brojnih međunarodnih organizacija, koje osim rada gotovinu troše i za iznajmljivanje stanova i druge vrste usluga. Tu je, naravno, i klasičan "prljavi novac" stečen krijumičarenjem, utajom poreza, trgovinom ljudima, prostitucijom. U BiH su ovo ozbiljni biznisi, gdje se godišnje okreću stotine miliona maraka "nevidljivog novca", a profiti su srazmjerni uloženom trudu i riziku.

Koliko će se novca, koji se silom prilika morao pojaviti u legalnim finansijskim tokovima, zadržati u bankama, drugo je pitanje. Ni najveći optimisti ne usuđuju se tvrditi da će tamo i ostati, a pitanje je samo koliko će i u kom roku tog novca, ovog puta u eurima, ponovo se vratiti "u dušeke". Ako se na trenutak i ostavi po strani sav "prljavi novac", onaj "čisti" ni do sada nije bio u bankama, jer jednostavno nakon svih dešavanja sa štednim ulozima u domaćim bankama posljednje dvije decenije ljudi im previše ne vjeruju. Nakon ulaska stranih banaka i garancije za uloge do 5.000 maraka izdate za sedam domaćih banaka od strane Agencije za osiguranje depozita FBiH, situacija se postepeno mijenja, i povjerenje se polako vraća. Samo, za njegovu ponovnu uspostavu trebaće puno više vremena nego što je bankama ranije trebalo da ga izgube. Uostalom, i da sav novac koji se trenutno nalazi u bankama tamo i ostane, bankari ne bi znali šta će sa njim. Već duže vremena, domaće banke imaju nekoliko stotina miliona maraka "viška" koje umjesto da "vrte" na svom terenu radije drže u inostranstvu. Situacija jeste paradoksalna, dok se zvaničnici u BiH polomiše tražeći nove kredite, strane investitore i sve rjeđe donacije, ne bi li se nekako pokrenula domaća ekonomija, "njihove" banke ne znaju šta će sa "viškom" para, jer ulaganje "kod kuće" predstavlja prevelik poslovni rizik, pošto postojeći pravni sistem ne garantuje brzu i efikasnu prinudnu naplatu, ako do toga dođe. Ultimativni zahtjevi federalnih zvaničnika upućeni bankama, da pare ulažu ovdje uz niže kamate, nemaju svrhe. U najvećem broju radi se o privatnim bankama, a svako sa svojim parama može da radi šta hoće.

Svođenjem računa nakon zamjene DM u euro definitivno će se doći do zaključka da BiH i nije tako siromašna zemlja. To još uvijek ne znači da su i njeni građani bogatiji nego što to govore zvanični podaci. Prije će biti da je šačica bogatih, još bogatija nego što se mislilo, dok je ogromna većina običnih smrtnika siromašna kao i što izgleda. Da bi siromašni postali malo bogatiji a bogati još bogatiji trebalo bi novac koji je već u BiH iskoristiti za finansiranje poduzetništva, proizvodnje i otvaranje novih radnih mjesta. Za to je neophodna država, ne da daje, ili ne daj Bože, oduzima pare, već da uradi svoj dio posla da stvori odgovarajući, pravni, poreski i poslovni ambijent. Kako to praktično izvesti, i da pri tome funkcioniše, pitanje je na koje odgovor ni nakon godinu dana vladavine još nije pronašla aktuelna vlast, kao što to uostalom nisu uradili ni njeni prethodnici. Ako je to neka utjeha, većini građana koji nisu imali šta da mjenjaju za euro, dosadašnja opravdanja političara i kvazi eksperata, da "imamo sve, samo nam treba novac" više nemaju smisla. Očigledno je da para ima, pitanje je samo da li ima znanja i želje da se taj novac pravilno iskoristi u samoj BiH.

Dražen SIMIĆ (AIM , Sarajevo)