AIM: start



SAT, 29 DEC 2001 15:40:37 GMT

Inflacija konsenzualnih inicijativa

Aim, Zagreb, 29.12.2001.

Uoči božićnih i novogodišnjih praznika Hrvatsku je osim snijega zasuo i cijeli niz novih političkih inicijativa. Nije jasno zašto se njihovo pojavjlivanje vremenski poklopilo, ali kako su se sve nagurale pred kraj 2001., moglo bi biti da odražavaju godišnje programe za 2002. godinu. Također im je zajedničko da uglavnom dolaze iz vrhova vlasti te da sve nude konsenzus oko nekih ključnih razvojnih pitanja širem krugu građana, a ne samo onom dijelu birača koji su im na izborima dali povjerenje.

U najslužbenijoj formi taj konsenzus inicirao je premijer Ivica Račan, koji je s najvećim sindikalnim centralama i poslodavcima potpisao, kako je nazvano, "Partnerstvo za razvoj". U to partnerstvo Vlada je, široke ruke, "invenstirala" više obećanja, kao što su revitalizacija gospodarstva, poticanje poduzetništva, približavanje standardima Evropske unije itd. Vladini partneri sa svoje su strane obećali rast zaposlenosti (poslodavci), te socijalni mir unatoč najavljenom stezanju remenova (sindikati).

Ovome je prethodila za hrvatske prilike već uobičajeno "odobrovoljavanje" partnera, pa je Račanova vlada umjesto obećanih sto kuna božićnice, odlučila izdvojiti dva i pol puta više, 250 kuna. Prilikom samog potpisivanja Partnerstva premijer je pozvao u ovo novoosnovano socijalno bratstvo i sve sindikate koji mu još nisu pristupili, kulturne ustanove, čak i političke stranke. Već odatle je bilo jasno da su namjere da se stvori široka, nekadašnjim jezikom rečeno, frontovska asocijacija najrazličitijih organizacija i ustanova.

Vrlo visoko postavljeni su i ciljevi te nove-stare udruge, pa je Račan rekao da su njeni zadaci po "grandioznosti, po značenju, mogu izjednačiti sa zadaćom koju smo uspješno obavili u borbi za neovisnost u Domovinskom ratu". U dijelu tiska koji ne oprašta ni manje Vladi, to je odmah dočekano kao pretenciozno i neukusno tandrkanje u nacionalne žice. Općenito se drži da je stanje u zemlji takvo da prije traži uhodavanje konvencionalnih oblika višestranačkog života, nego eksperimentiranje s recikliranim formama Socijalističkog saveza.

Pa, ipak, istoga je dana javnosti predstavljena i slična inicijativa šefa države Stipe Mesića. On poziva na, kako ga je nazvao, novi konsenzus oko nekoliko strateških političkih ciljeva zemlje. To su, kako je pretpremijerno objavljeno u nekim novinama nekoliko dana prije, proevropska orijentacija Hrvatske, aktivnija suradnja sa susjednim zemljama, aktivnija ekonomska politika, veća socijalna osjetljivost, individualizacija krivnje za ratne zločine i dosljedna suradnja s Haaškim sudom.

Kako je objavljeno u istim novinama, riječ je o "najdalekosežnijoj i najambicioznijoj predsjednikovoj inicijativi otkako je izabran", i ona će sigurno "uzburkati političku scenu". I, doista, Mesićeva je inicijativa izazvala nešto komešanja, jer su spomenute novina objavile kako on razmišlja o stvaranju neke vrste koalicije desnog centra, u koju bi ušao liberalni dio HDZ-a te Demokratski centar Mate Granića. Štoviše, iznijeta je Mesićeva spremnost da o tome porazgovara ne samo s aktualnim predsejdnikom HDZ-a Ivom Sanaderom, nego čak i njegovim glavnim stranačkim suparnikom Ivićem Pašalićem (od kojeg je sam Mesić stvorio svojevrsnu maskotu zla, prikladniju za zatvor nego za pregovarački stol).

Na kraju je Mesić morao demantirati sve ove kombinacije s HDZ-om i DC-om, tvrdeći da konsenzus koji predlaže nije stranački omeđen, nego da je sveobuhvatan kao što je bilo i Hrvatsko proljeće. "Pouka Hrvatskog proljeća je u ideji narodnog pokreta i širokog konsenzusa oko temeljne ideje napretka i orijentacije na budućnost" - objasnio je, i tako Hrvatsko proljeće prvi put od 1971. vratio u aktivni politički život. Ideje tzv. masovnog pokreta iz 1971., nakon što su bile sasječene, dugo su tavorile u bunkeru i nikada nije bila obavljena ni elementarna rasprava što su one zapravo bile, i može li se na tome graditi nekakva budućnost.

Rasprave nije bilo ni devedesetih, jer je Tuđman smatrao Savku Dabčević-Kučar, Miku Tripala i ostale proljećare konkurentima u matičnom uredu gdje se prijavljuje "očinstvo" nad naciojom. A, paradoksalno, nema je ni danas, iako postoje svi formalno demokratski uvjeti za nju, jer su bivši antiproljećari, kompromitirani dvadesetogodišnjim razdobljem partijskog "dijamata", zašutjeli ili promijenili stranu. Tako je od Hrvatskog proljeća ostala u kolektivnom sjećanju samo njegova mitska strana, pa iako ta mitologija novim naraštajima ne znači bogzna što - ankete među današnjim studentima pokazuju da oni jedva imaju pojma tko su bili slavom ovjenčani studentski vođe iz 1971., Budiša, Čičak i ostali - to je dobro polazište za nove manipulacije.

Osim u sasvim rijetkim iznimkama, Hrvatsko proljeće se predstavlja kao navodno ključni korak u federalnom preuređenju bivše zajedničke države (iako ustavni amandmani kojima je to obavljeno datiraju i dvije godine prije), te u razbijanju stranačkog monizma (iako je sve ostajalo u okvirima tadašnje Partije, s tim da je ona, nemavši se na koga osloniti, pustila da u maspok uđu najrazličitije političke grupacije, uključujući i one najisključivije i najesktremnije).

Pa ipak, masovni pokret iz 1971. počinje služiti kao politička maskota sadašnjih hrvatskih vlastodržaca, kojom oni pokušavaju nadomjestiti Tuđmanovu matricu vlasti - pokreta na bazi tzv. pomirbe - iako se u osnovi radi o sasvim bliskim modelima. U tome je najdalje, otišao, kako smo vidjeli Mesić, ali priključak nastoji držati i Račan, istina diskretnije, jer kao dokazani antiproljećar iz 1971. drukčije i ne može. No, njegove riječi na pogrebu jeddog od najistaknutijih proljećara Vlade Gotovca, da je on "bio u pravu i kada mnogi od nas nisu", dovoljno govore o tim ambicijama.

Tome se onda pridružila i inicijativa za gradnju auto-puta Zagreb-Split, koja bez sumnje ima puno ekonomsko i psihološko opravdanje, ali ju je Račan osobno (!) pokrenuo po svemu sudeći imajući na umu emotivne konotacije koje je taj auto-put dobio u vrijeme Hrvatskog proljeća. U svakom slučaju, između Račana i Mesića zapodjenuo se tihi rat oko tantijema na Hrvatsko proljeće, a na rubovima tog ratišta odmah su se pojavile i druge inicijative koje koketiraju s masovnim okupljanjem i konsenzusom što većeg broja punoljetnih Hrvata.

Tako je ideju konsenzusa prihvatio i aktualni predsjednik HDZ-a Ivo Sanader, ne objašnjavajući ni oko čega ni s kim, tako da se vjerojatno radi o unutarstranačkom razračunavanju s konkurentskom frakcijom Ivića Pašalića. Ovaj zagovara stvaranje "hrvatskog bloka" desnih stranaka, koji je djelomično i zaživio na proljetošnjim lokalnim izborima, što implicira da stranke sadašnje vladajuće koalicije i nisu hrvatske. Oglasio se jesenas osnovani Forum hrvatske sloge, čiji utemeljitelj Zdravko Tomac od devedesetih naovamo voli isticati svoje proljećarske korijene, iako bi najvjerojatnije imao priličnih problema s pronalaženjem dva zakonska svjedoka za to.

Program Foruma je izrazito ambiciozan, ali populistički, pa se recimo zalaže za punu zaposlenost. No, njegov osnivač je izgleda svjestan da su svi ciljevi već potrošeni u inflaciji različitih konsenzualnih inicijativa, pa skromno dodaje da će se Forum zalagati i za - pošumljavanje Hrvatske.

Marinko Čulić