AIM: start



THU, 27 DEC 2001 22:17:40 GMT

Klimavo "Partnerstvo za razvoj"

Aim, Zagreb, 27.12.2001.

Što je bila "najljepša božićna vijest u Hrvatskoj"? To, da je, uz fanfare, potpisan sporazum "Partnerstvo za razvoj" - dokument u kojemu vlada s poslodavcima i sindikatima dogovara konsenzus oko temeljnih razvojnih prioriteta, odnosno, dugoročne modalitete međusobnih odnosa. Oko toga su se dogovorili svi spomenuti. Što bi bila najružnija božićna vijest? Pa, tvrdnje sindikata - izrečene svaga dva dana nakon potpisivanja ovog dokumenta - kako će razvrgnuti sporazum. Što bi, u cijeloj priči, bila prava istina? Najvjerojatnije to da će Hrvatska, u sličnom tonu, dočekati i naredni Božić...

Hrvatska je vlada ovaj dokument, u suradnji sa sindikatima i poslodavcima, kreirala gotovo dvije godine. Put do konsenzusa, navodno, nije bio nimalo lak: vlada je, prije svega, htjela postići suglasnost socijalnih partnera, sindikata i poslodavaca, oko provođenja društvenih i ekonomskih reformi. Ponajprije, riječ je o setu socijalnih i radnih prava. Iz tijela državne uprave bit će, kako se čini, već u narednoj godini nužno otpustiti dodatnih tridesetak tisuća ljudi, prije svega iz ministarstva obrane, ali i iz administracije uopće. To neće biti jedini otkazi. Nakon privatizacije najvećih javnih poduzeća, INE i HEP-a prije svih drugih, također će se dogoditi otpuštanje suviška zaposlenih. Država će morati smanjiti i brojna socijalna davanja, budući da je nedavno usvojeni proračun još uvijek pretežak za privredu koja jedva diše. Bit će neophodno smanjivati i otpremnine za suvišne radnike. Cijeli paket reformskih mjera, označen kao stezanje remena, trebao je, ovim dokumentom, biti proveden bez suvišnih konflikata, radnika na cestama, generalnog štrajka ili sličnih događanja naroda. Hrvatskoj, prema vladinim prognozama, trebaju bar još dvije stabilne godine kako bi se iz nestabilnog tranzicijskog ozračja hrvatsko gospodarsvo prevelo u uspješan kapitalistički sustav. Uspjeh svih društvenih reformi ovisit će, međutim, kako o čvrstini dogovora socijalnih partnera - što je utanačeno ovim dokumentom - toliko i o čvrstoći vladajuće koalicije, koja se već dugo vremena opasno ljulja.

Konkretan sadržaj "Partnerstva za razvoj" kao da jamči mirniju plovidbu vladina broda. U dokumentu se, među ostalim, navodi da će se socijalni partneri "zalagati za restrukturiranje i revitalizaciju gospodarstva"; za "rješavanje problema nezaposlenosti", za jačanje konkurentnosti gospodarstva, osiguranje stabilnosti cijena, donošenje porezne reforme. U tekstu sporazuma izričito je navedeno da će se eventualni sporovi rješavati dijalogom, bez primjene sile, "posredovanjem i arbitražom". Prevladao je, dakle, duh konsenzusa - možda zato, što je tekst sporazuma ispisan dosta apstraktnim jezikom.

Ružičaste vizije budućnosti zalivene su potocima šampanjca i razdraganim izjavama. "Bez stabilnosti nema razvoja" izjavio je, nakon potpisivanja Sporazuma, premijer Račan, pozvavši sve stranke, nevladine udruge i gospodarske subjekte da se pridruže realizaciji ovog dogovora. Predsjednik Mesić također nije krio oduševljenje. "Hrvatska mora doći do konsenzusa na strateškim pravcima razvoja", dodavši da je sporazum ono za što se on cijelo vrijeme zalagao. "Definirali smo razvojne prioritete i ustanovili da Hrvatska ima šansu jedino kao stabilna zemlja", izjavio je potpredsjendik vlade Goran Granić, dok je šef najjačeg hrvatskog sindikata (SSSH), Davor Jurić, pozvao Nezavisne hrvatske sindikate, jedinu veću sindikalnu grupu koja se nije pridružila Partnerstvu za razvoj, da to učine.

Idiličnu atmosferu razbila je prva ozbiljnija kušnja. Samo dva dana nakon potpisivanja sporazuma i pripadajućih izjava ljubavi socijalnih partnera, hrvatska je vlada najavila izmjene Zakona o radu. Po onome što je procurilo u javnost, ako se Zakon izmijeni na način kako je najavljivano, otkazni će se rok ograničiti na tri mjeseca, najveća otpremnina bit će ograničena na iznos šest mjesečnih plaća, bit će ozakonjeni fleksibilni ugovori o radu, a ograničit će se i brojne negotovinske povlastice koje sada imaju (neki tek na papiru) hrvatski radnici. Te bi izmjene zakona u prijedlog zakonskog teksta trebale biti unesene do kraja ožujka, a konačno izglasane u lipnju naredne godine. Nije riječ tek o hiru hrvatske vlade: ponajprije, to su uvjeti koje su Hrvatskoj nametnuli predstavici Međunarodnog monetarnog fonda. Nakon obznanjivanja ovih prejedloga, predstavnici svih pet hrvatskih sindikalnih središnjica najavili su kako je moguće da će, dođe li do ovakvih promjena zakona o radu, organizirati generalni štrajk! Isti onaj Davor Jurić koji je u subotu potpisao sporazum pozvavši i druge sindikalce koji to nisu učinili da ga potpišu, u utorak je izjavio da "nema valjanih argumenata za takve zakonske izmjene" i da bi, pod tim uvjetima, "trebalo odustati čak i od kredita Svjetske banke", čije je davanje MMF uvjetovao navedenim zakonskim izmjenama. "Bude li vlada zaista inzistirala na ovako predloženim izmjenama, socijalni sporazum dolazi u pitanje", rekao je Jurić. Pridružio mu se i šef Udruge radničkih sindikata Hrvatske Boris Kunst, koji je vladine prijedloge ocijenio "drakonskima", pa bi njihova provedba "dala dovoljan razlog sindikatima da se zajedno suprotstave vladi".

Cijela je priča tako, u vrlo kratkom roku, dezavuirana i učinjena prilično smiješnom. Vlada i socijalni partneri u istom su tjednu spremni davati izjave o vječnoj ljubavi, ali se, baš poput kakvih žutokljunih ljubavnika, već u narednoj sekundi svađati do daske. Ovdje se pojavljuje i jedno važno pitanje. Je li Račanova vlada obmanula sindikate, jer je morala znati uvjete koje joj propisuje Međunarodni monetarni fond, pa ih je stavila pred svršen čin, ili su, pak, sindikati obmanuli vlastito članstvo, ako su znali ono što je znala i vlada. Kako je Savez samostalnih sindikata, najmoćnija sindikalna središnjica u Hrvatskoj, već dugo vremena vezan za Račanovu Socijademokratsku partiju, teško je povjerovati da Davor Jurić nije ništa znao o uvjetima Međunarodnog monetarnog fonda. Moguće je da je ovdje posrijedi dvostruka igra: Račan će, uz pomoć sindikalnih prijetnji, izglasati ipak nešto blaže izmjene zakona o radu no što očekuje MMF (prijeteći raspadom vladajuće koalicije i masovnim socijalnim nemirima), dok će sindikati pristati na daljnje smanjivanje socijalnih prava, tješeći vlastito članstvo da su ipak nešto poduzeli, odnosno, da su gubici manji no što se činilo.

Teško je povjerovati da će, u ovom konfliktu, biti primjenjena radikalna rješenja. zato bi i idući Božić mogao proći u sličnim diskusijama - ne sruše li vladajuću koaliciju politička pitanja u užem smislu te riječi. "Partnerstvo za razvoj" ipak se čini održivim.

Boris Rašeta