AIM: start



THU, 20 DEC 2001 14:55:17 GMT

Godine koje je pojela politicka destrukcija

AIM Skopje, 21.12.2001

Povod da se rodi ovaj tekst vrlo je prozaican: zahtjev kolege iz kulturne rubrike jednih lokalnih novina da potpisnik ovih redova izdvoji kulturne dogadjaje sto su obiljezili 2001. godinu u Makedoniji pa da bi on, zatim, sastavio cjelovit mozaik kulture te tako obavio zadatak dobijen od redakcije. A sve u ime postovanja tradicije koja nalaze da se u novinarsku biljeznicu upisu svi znacajniji dogadjaji i uspjesi u raznim oblastima, uz zaboravljanje da je rat koji se desava Makedoniji u 2001. "vrhunski dogadjaj" koji je ucinio besmislenim sve ostale i pored istine da zivot tece i dok se vojuje a ljudi ispunjavaju licne i zajednicke zelje, stremljenja i iluzije. Znaci idu na koncerte, organizuju manifestacije, na scenu postavljaju pozorisne komade, objavljuju knjige…

No, ipak, covjek treba biti nadprosjecno nekulturan i necovjecan te govoriti o kulturnim i demokratskim dostignucima u zemlji kakva je Makedonija u kojoj je desetogodisnji demokratski razvoj zavrsio kursumima i granatiranjem - sve uz prijetnju da ce Makedonija postati grobnica vjekovnog multikulturnog naslijedja etniteta koji su zivjeli ili prosli ovim prostorima. Jednostavno govoreci, godina 2001. na najuvjerljiviji nacin je pokazala da su mrtvu trku sto su je punu deceniju vodili mudrost i majstori dnevno-politickog ludila dobili sijaci etnicke netolerancije, pothranjivaci kolektivnih stereotipa i promotori primitivnog ucenja da sve sto nema moj etnicki, kulturni ili religiozni biljeg - tudje je i valja ga unistiti cime je dokazana toliko puta ponovljena istina da na ovim balkanskim prostorima demokratija predstavlja izandjalu floskulu koja, poput bratstva i jedinstva nekoc, sluzi kao pokrice za destrukciju, da politicka aktivnost predstavlja mogucnost da se institucionalizira "demokratura". I, licna sposobnost, moral i etika da se degradiraju do t mjere da samo partijska lojalnost, destrukcija i kriminal predstavljaju jedinstvenu mogucnost koja te dize do vrhova politicke i materijalne moci.

Politicka i kulturna panorama 2001. moze se opisati u nekoliko rijeci: vatra, krv, rusevine i suze. Zapocela je februarskim carkama u Tanusevcima, selu sa stotinjak kuca nedaleko od Skoplja, kada su se grupe pobunjenih Albanaca sukobile s bezbjednosnim snagama Makedonije.Te carke ce predstavljati medijsku bitku domacih politickih, kulturnih i inih elita da dokazu, da li je rijec o agresiji, terorizmu ili svealbanskom buntu. I dok su jedni problem svodili u lingvisticko-vokabularni okvir a mediji velicali "branitelje domovine", drugi su se bacili na kupovinu helikoptera, bombardera i svekolikog oruzja e da bi se docnije utvrdilo da je rat bio najrentabilniji bas za takve "patriote" - kupce oruzja koji su na ziro-racune svojih najblizih inkasirali i po desetak miliona maraka kao u slucaju bivseg ministra odbrane Paunovskog (koji je optuzen za zloupotrebu vise od 10 miliona). Da bi narod potkraj 2001. saznao da je drzavna blagajna ispraznjena, da je otuda uzimao ko je stigao, sada da se ceka spas na donatorskoj konferenciji (cije odrzavanje se odlaze zato sto nisu ispunjeni uslovi koje su postavile medjunarodne institucije; jos uvijek nije izglasan Zakon o lokalnoj samoupravi).

Godinu 2001. Makedonija je zavrsila s novim, "remontiranim" Ustavom sto je bio rezultat Ohridskog okvirnog sporazuma koji su u avgustu potpisala cetvorica lidera vodecih partija pod pritiskom medjunarodnih faktora. Znaci, 2001-u godinu Makedonija je pocela ratom, zavrsava je nadom da je pronadjen kljuc da se "institucionalizira" mir: novim pravnim okvirom koji treba biti polaziste za multietnicku buducnost i to u okolnostima kada se vec ispisuju prva poglavlja "paralelne istorije" ove zemlje - ona koja pisu etnicki Makedonci i ona druga sto ih ispisuju Albanci. Pri tome, svak velica vlastite heroje zaboravljajuci da takva uporedna istorija otezava koracanje Makedonije ka buducnosti, da je neizvjesna trasa drustva koje na svojim plecima nosi tu dvojnost objasnjavanja istih dogadjaja, posebno kad ta dvojnost ima etnicki ili religiozni predznak.

Poneseni opjevavanjem vlastite slave, ovdasnji mediji kao da su iskljucili mogucnost zajednickog zivota, kao da nisu kadri da se suoce sa stvarnoscu da sudbina zemlje zavisi od toga, da li ce se iznaci formula izmirenja "pobjednika" i "pobjedjenih". Razumije se, receni mediji jos uvijek se ne slazu ni u vezi s brojem zrtava jer svak, ovisno o etnickom amblemu, broji samo "svoje". Uz to, ide se dotle da se u zrtve ne racunaju ni nejaka djeca ni onemocali starci iz tudjeg etnickog tabora. A bar kad se o njima govori - zrtvama ratnim - mozda je vrijeme da neko u Makedoniji sastavi taj tuzni i tragicni dijagram brojeva koji oznacavaju zivote ljudi sto se nikad vise nece radovati svitanjima u Makedoniji. A valja njime obuhvatiti sezdesettrojicu pripadnika makedonskih snaga bezbjednosti, sezdesetcetvoricu poginulih pripadnika UCK, vise od stotinu poginulih civila (samo u tetovskom selu Poroj 23. Jula poginulo je sedmoro pri cemu je u svom dvoristu poginula 13-godisnja Jehona Saliu, 16-godisnja Agrone Saliu i njihova majka Latife, a u selu Slupcane kod Kumanova u bombardovanju helikoptera makedonskih snaga bezbjednosti poginulo je sest clanova porodice Zymberi - Selvije (35), Suzana (22), Neale (17), Jonuz (18), Mersim (8) i Isnije (4)...)

Upravo takve, dijametralno suprotstavbljene istine s kojim Makedonija zavrsava 2001. godinu, ne ulijevaju mnogo nade da u ovoj zemlji ima dovoljno politickog potencijala i politicke volje da se etabliraju multietnicke drzavne institucije koje ce biti servis gradjana a ne serviseri politickih partija u njihovim dnevno-politickim igrama koje najcesce imaju za cilj licne profite partijskih elita. K tome, ne treba zaboraviti: tokom cijele jedne decenije medjunarodne su institucije, kroz razlicite forme, u Makedoniju investirale vise od pola milijarde njemackih maraka da bi, na koncu, sva ta silna pomoc rezultirala ekonomskim kolapsom, jednonacionalnim drzavnim institucijama i, najzad - ratom! Demokratski svijet, harceci pare svojih poreskih obveznika, donirao je u nevladine organizacije, "nezavisne medije" i vladine ustanove u Makedoniji. Da bi za deset godina izaslo na vidjelo: vecina nevladinih organizacija i medija nisu izasli iz uskogrudog nacionalsovinizma! Cak, naprotiv! Pomoc im je sluzila kao "body-building" da ojacaju misice koje su pokazali tokom nekoliko mjeseci konflikta sireci netoleranciju i crtajuci karte mrznje. Jednostavno, politicke elite (sto predstavlja vec vidjenu pojavu na ovom podneblju) ali i veci broj medija prethodno potpomognuti kao nezavisni, poslije prvih hitaca stade u zastitu svojih "etnickih interesa", zaboravivsi neke principe koji se nazivaju cinjenice, pravicnost, i covjecnost te kao takvi nisu ni mogli uvidjeti da djetinja suza nosi u sebi svu tezinu tragedije koja se desava, bez razlike, da li je kanula iz oka djeteta ove ili one etnicke ili religijske pripadnosti.

Dok su politicke elite punu deceniju hranile narod slavnom istorijom i pojile ga dnevno-politickim igrama, dodje 2001. kao "poreznik" koji dolazi tacno na vrijeme da objavi da je minulu dekadu Makedonije pojela politicka destrukcija koja se etablira kao jedinstven efektan demokratski parametar. Zbivanja u 2001. u Makedoniji su rezultat "turbo" kapitalistickog sistema u kome je najrentabilniji "biznis" bilo sticanje statusa "Mister 10%". Takvi "biznismeni" medjuetnicku i medjureligijsku netoleranciju su koristili - pa cak i pothranjivali - da prikriju svoje istinske "demokratske aktivnosti".

Ako je pocetkom 2001. godine dominirao broj onihj koji su "obukli generalske" uniforme i javno pozivali vlast da sto prije, upotrebljavajuci svoj policijski i vojni potencijal, udje u sva albanska sela i tamo istakne makedonsku zastavu, kraj godine je obiljezen patroliranjem NATO-"Lisica" koje pomazu lokalnoj policiji da se vrati u sela koja skoro cijelu godinu nisu pod kontrolom makedonskih vlasti. Tu su i analize, da li se mogao izbjeci sukob, ko je zatajio i nije vidio sta pokazuju kazaljke na medjuetnickom satu. Pri cemu vec sada se moze izvuci sljedeci nepobitan zakljucak: tokom decenije skuceni prostor Makedonije je prerastao u "deponiju" politickog diletantizma i destrukcije koja ima moc da surva cijelu imperiju a ne jednu ovako malu drzavicu. U takvoj "deponiji" gradjanima je bilo tesko sagledati da na ovom svijetu nisu u sukobu niti religije niti etnicke razlike vec ljudi koji svoju destrukciju zaklanjaju ovakvom ili onakvom grupnom sebicnoscu. Za ciglu jednu deceniju nisu dozvolili Makedoniji da postavi temelje jednoj multietnickoj, multikulturnoj i multikonfesionalnoj drzavi nego su insistirali da ima obiljezja jednog, najbrojnijeg etniteta.

Ukratko, godinu 2001. Makedonija je zapocela dilemom: da li je na pragu krvavog gradjanskog rata a zavrsava je ekonomski opustosena: sa stotinama zrtava, vise stotina ranjenih, par desetina nestalih, desetak hiljada do zemlje sravnjenih kuca, srusenih i zapaljenih vise desetina sakralnih objekata i to cak i u mjestima koja nisu bila ni obuhvacena ratnom stihijom (ka na primer dzamije u Prilepu i Bitolj), razvrgnutih dugogodisnjih prijateljstava, nestankom i ono malo medjuetnickog povjerenja, porusenih multikulturnih mostova saradnje… Nasla se ponovo na pocetku! Kao da nista nije ni cinjeno…! Kao da ovi ljudi nisu vijekovima dijelili zajednicki zivot…! Suocena s pitanjemsta i kako dalje?

A odgovor moze djelovati zbunjujuce kao i samo postavljeno pitanje. No, odgovor moze biti i vrlo prost: mora se koracati naprijed! Cak i s bremenom pojacanog medjuetnickog nepovjerenja i novootvorenim ranama. Cak da se spozna da etniteti u ovoj zemlji nisu dovoljno motivisani da saradjuju, ostaje istina da se mora dijeliti isti zivotni prostor.I sada, kad su politicari odlucili da "urame" Makedoniju u Ohridski okvirni sporazum, kulturne naucne i druge elite u ovoj zemlji ce morati ovo tlo dekontaminirati od prejakih doza istorije i nacionalromantizma, dati prednost "epohi interneta" koja moze uciniti besmislenim tendencije 19. vijeka koje nastoje opstati u vremenu u kome zivimo. Dakle, suprotstaviti se konceptima koji su zivjeli u vijeku u kome je radjanje naroda povezivano s osnivanjem drzava a koji su anahroni u vremenu globalizacije u kome niti suverenitet niti integritet drzava imaju smisao sto su ga imali u 19. Vijeku.

Iz toga slijedi da dilema s kojom se suocavaju gradjani Makedonije na kraju 2001. godine nije toliko slozena kako se cini na prvi pogled. Moze se svesti na sljedece: da li ce zivjeti u proslosti ili ce se potruditi da uhvate sadasnjost? Za pocetak, bice dovoljno. Jer, buducnost je ionako za citavo balkansko podrucje, a ne samo za Makedoniju, neizvjesna. Sve to nece ni zavisiti od sadasnjih politickih elita u Makedoniji nego od mladih generacija politicara koji trebaju osvojiti politicki prostor, koji znaju i umiju, imaju sposobnost da na ovim medjuetnickim, medjukulturnim i medjureligijskim razvalinama sagrade nove mostove saradnje; mostove koji ce imati makar toliku izdrzljivost da se ne pretvore u rusevine pri prvom opterecenju krupnih frustracija, nerazumijevanja, predrasuda i iskljucivosti kako se to desilo u 2001. godini; mostove koji ce u buducnosti moci premostiti sve eventualne medjuetnicke nesuglasice.

KIM MEHMETI