AIM: start



THU, 20 DEC 2001 14:41:27 GMT

Najdrazi sagovornik Zapada

Aktuelna politicka i bezbjednosna kriza u Makedoniji logicno je nametnula pitanje: zasto je predsjednik Republike Boris Trajkovski iz uloge "britanske kraljice" sve vise postajao "prva violina"? Nije li to uvod u predsjednicki umjesto parlamentarnog sistema?

AIM, Skoplje, 20.12. 2001.

Kada se bas nekako u ovo vrijeme prije dvije godine, svjeze izabrani predsjednik Republike Boris Trajkovski oko ponoci pred TV-kamerama pokusao zakleti da ce biti predsjednik svih gradjana Makedonije, skoro polovina biraca u ovoj zemlji pomislila je da se neko sprda s njima. Iz nekoliko razloga: Trajkovski je bio previse priljezan partijski aparatcik u vladajucem VMRO-DPMNE-u a da bi ga neko odjednom poceo dozivljavati kao ozbiljnu politicku figuru, njegova pobjeda je, po misljenju mnogih, izvojevana "na misice" zahvaljujuci ne bas uvjerljivoj podrsci albanskog elektorata, medjunarodna zajednica je smatrala da predstavlja (samo) manje zlo u alternaciji s "okorjelom komunjarom", kandidatom Socijaldemokratskog saveza Titom Petkovskim. Upravo socijaldemokratski savez "gubitnika" Petkovskog se najvise (ako ne i jedini) uzbudjivao nazivajuci Trajkovskog "gradjanin Boris", "covjek bez biografije", "licnost-izjava" (sto je bila aluzija na jedinu njegovu pomena vrijednu opasku pred zapadnim novinarima u vrijemekrize s kosovskim izbjeglicama kada je "altruisticnoj medjunarodnoj zajednici" preporucio da posalje avione i sama pokupi Kosovare). Sve ce to, pokazace se u ove nase dane, biti zlurade ocjene SDSM zbog kojih je predsjednik najjace opozicione partije vjerovatno mnogo puta pozelio da sebi "jezik odgrize". Svi ostali vjerovali su da je Borce (kako su ironicno zvali shefa drzave) "poslusan decko" koji ce se strogo pridrzavati ceremonijalnih ovlastenja i instrukcija svog partijskog bosa, politicki mnogo jaceg premijera Ljubca Georgievskog.

Trajkovski je trebao biti susta suprotnost svom prethodniku, starini Kiri Gligorovu koji je i kod kuce i po svijetu dugo dozivljavan kao "veliki tata nacije" kojeg valja u ruku ljubiti i pitati za sve i svasta. Pa i pitali su ga! Niko se iz medjunarodne zajednice tada nije previse uzbudjivao oko slova Ustava, jedva da je neko u Bruxellesu znao ko je u Skoplju predsjednik vlade ili shef diplomatije - to ionako nije bilo vazno: ima li su Gligorova. Tek ce mu pri kraju mandata drcne "junose" sto bi mu unuci mogli biti, pokoji put "poturiti pod nos" "Sveto pismo makedonske demokratije".

Trajkovski, u svojim ranim cetrdesetim, izuzme li se njegova skrusenost metodistickog pastora, nije ni pretendovao da bude "roditelj" nekome drugom osim rodjenoj djeci, vise je slusao nego sto su njega slusali.

A onda je puklo! Kriza je nahrupila u zivote gradjana Makedonije nenadanom zestinom. Medjunarodni "kumovi" koji su vjerovali da u Skoplju imaju "dobre djake" u premijeru Georgievskom i njegovim koalicionim partnerima, naprecac su morali shvatiti da "mali Ljubco" ima "nezgodnu narav", da je njegov shef policije Ljube Boskovski "rad kavgi" a koalicioni kompanjon Arben Xhaferi "nije odavde". Predsjednik Republike je u dijalogu emisara medjunarodne zajednice s "gospodarima krize" bio samo "prisutni gradjanin". No kad su se poceli uvjeravati da predsjednik vlade vrlo relativno poima datu rijec, postalo je jasno da tako vise ne ide. Treba smisljati nesto drugo!

Najprije tiho, onda sve glasnije i glasnije, pocelo se suskati da predsjednik Socijaldemokratskog saveza, prepotentni Branko Crvenkovski, "suruje nesto" s Trajkovskim. Kontakti su bili rijetki, zatim sve cesci i cesci. Poklopice se to sa sugestijom Washingtona i Bruxellesa da se formira vlada nacionalnog jedinstva u kojoj ce SDSM dobiti vaznu rijec. Bio je to odlican kanal da se u blizini Trajkovskog nadje dvoje bitnih potpredsjednika SDSM - ministri odbrane i inostranih poslova Vlado Buckovski i Ilinka Mitreva. Doduse, dovesce to do izvjesnog paralelizma te ce tako Trajkovski (kao vrhovni komandant) i ministar odbrane Buckovski predvoditi "golubove" a premijer Georgievski i vjerni mu drug Ljube "jastrebove". Zapadni sagovornici razumjeli su da su dobili malcice neodlucnog partnera sklonog oklijevanju, ipak nekoga ko je spreman prihvatiti "ono sto mu je zadnje receno" (kako je sarkasticno ocjenio jedan lokalni komentator).

U ohridskoj "konklavi" ciji rezultat je bio istoimeni Okvirni sporazum cetvorice lidera vodecih politickih stranaka (kojim je klinicki uspavan ili prekinut sukob - vidjece se), Trajkovski je dobio ulogu svojevrsnog pokrovitelja: ne ni posrednika (u to se pretvorila uloga medjunarodnih predstavnika Leotarda i Pardewa), ne ni pregovaraca (na to su nagnani partijski prvaci) nego prosto - pokrovitelja. U izvjesnom smislu, postao je kod medjunarodne zajednice "cuvar date rijeci".

U realizaciji samog Sporazuma ovlastenja Trajkovskog su znatno sira. Pojavio se kao predlagac ustavnih promjena sto ce se pokazati vrlo nezahvalnim poslom s obzirom na kisu teskih rijeci pa i kletvi iz makedonskog politickog bloka zbog "izdaje nacionalnog interesa". Pripao mu je nista laksi zadatak pomilovanja pripadnika samoraspustene Oslobodilacke nacionalne vojske. Ali, glavni igraci mogu biti zadovoljni: ulogu "gresnog jarca" preuzeo je neko drugi.

Predsjednik Sobranja Stojan Andov kome mnogi pripisuju prepredenost, drzao je podalje od Ohridskog sporazuma i sebe i "ovcice" koje su mu povjerene na cuvanje. U vrijeme potpisivanja Sporazuma, poslanici su bili u nekoj vrsti nirvane - jednom nogom na godisnjem odmoru, drugom u privatnim biznisima. Ustavne promjene su usvojene samo zato sto su morale biti usvojene - bio je utisak Andova i dobrog dijela javnosti a kao stari "reziser" pobrinuo se da to izvede pod okriljem mrkle noci kako bi pucanstvo postedio nepotrebnog zeniranja.

I tako, Makedonija se pretvorila u drzavu s predsjednikom kao "prvom violinom" iz nuzde. Na direktno novinarsko pitanje: vrsi li medjunarodna zajednica pritisak za uvodjenje predsjednickog sistema u zemlji, savjetnik za nacionalnu bezbjednost shefa drzave Stevo Pendarovski kaze da "ni jedna formalna inicijativa do sada nije stigla. U praksi, predsjednik nastoji premostiti razlike izmedju politickih faktora sto, nbesporno, izlazi iz njegovog mandata ali, to je nuzno u datom trenutku". Shef drzave ima jos jednu prednost: njegov mandat traje pet godina, dakle citave dvije godine duze od sadasnje i izvrsne i zakonodavne vlasti. Znaci, oni odlaze, Trajkovski ostaje. Ako se ne naredi drukcije!?

ZELJKO BAJIC