AIM: start



MON, 10 DEC 2001 13:38:36 GMT

Da li vam je bolje nego lani?

Strah od onog što donosi sutra

Da li nam je bolje danas nego na početku godine? Ovo pitanje se uobičajeno postavlja na kraju kalendarske godine, kada se radi svojevrstan rezime proteklih 12 mjeseci. Obični građani BiH teško da bi mogli pozitivno odgovoriti.

AIM, Sarajevo, 10.12.2001. Dolazak na vlast u Federaciji BiH koalicije nenacionacionalnih stranaka, okupljenih u Alijansi za promjene, praćen je obećanjima o suzbijanju korupcije, paralelizma u vlasti, nenamjenskog trošenja para iz budžeta, te ubrzanju ekonomskih reformi, prije svega procesa privatizacije. U praksi, ljude su zanimale malo konkretnije stvari, hoće li imati posla, redovnu platu a penzioneri penzije.

Početak 2001. godine za penzionere u FBiH, njih nešto više od 280 hiljada, donio je dvije promjene, jednu dobru i jednu lošu. Kvalitetan pomak naprijed predstavljala je praktična primjena zakonskih odredbi po kojima su se penzije počele redovno isplaćivati svakog mjeseca, i to novcem koji se od prvog do posljednjeg dana u prethodnom mjesecu prikupi u kasama penzionih fondova. Loša strana bila je u tome što se mjesečno ne može prikupiti dovoljno novca, pa su "do boljih vremena", isplaćene penzije umanjene u prosjeku za 18 odsto - inače u prosjeku,penzioneri u FBiH dobijaju po 170 maraka mjesečno. Ranija praksa je bila da se penzije isplaćuju bez ovog umanjenja, ali je zato svaka isplata bila neizvjesna i penzije su kasnile i po tri mjeseca. Penzioneri nisu baš presretni, ali kako se radi o socijalno najugroženijoj kategoriji stanovništva, koja ionako preživljava mimo zakona ekonomske logike, korist od redovne isplate penzija veća je od štete koju predstavlja njihovo umanjenje. Ipak, zasluga za ovo ne pripada ni aktuelnoj ni bivšoj vlasti, jer je provedba ovog principa zasnovana na dekretu Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, donesenom posljednjih dana prošle godine.

Razloga za pretjerano zadovoljstvo nemaju ni nezaposleni. Od početka godine lista imena na spiskovima zavoda za zapošljavanje duža je za novih 5.499 radnika, pa je u septembru ove godine posao čekalo 269.639 ljudi. Možda ovaj porast nezaposlenosti od dva odsto i ne bi bio toliko porazan da stopa nezaposlenosti u FBiH nije gotovo 40 odsto, i što je još gore, već godinama se bitnije ne smanjuje, a kako stvari stoje njen dalji rast je trenutno izvjesniji od željenog (i najavljivanog) smanjenja. U stvari, situacija je još i gora jer se još među 406.224 zvanično zaposlena ubraja i 31 hiljada "radnika na čekanju". Oni su de facto nezaposleni, a samo je pitanje dana kada će im njihove dosadašnje firme i zvanično uručiti radne knjižice i adresu zavoda za zapošljavanje. Radnici na čekanje nisu jedini među zvanično zaposlenim koji sa zebnjom iščekuju svaki novi dan. Okončanje prosesa privatizacije osim prelaska preduzeća iz državnih u privatne ruke, značit će i preispitivanje postojećeg broja zaposlenih, njih 406.244, koliko ih je bilo u septembru. Novi vlasnici, jednostavno više nisu spremni da glume socijalne ustanove umjesto države, držeći na platnom spisku radnike za koje u ovom trenutku nema posla. Tako će ovogodišnji trend smanjenja broja zaposlenih, za 5.090 radnika u prvih devet mjeseci ove godine vjerovatno biti nastavljen i u narednom periodu.

Svjetlija strana priče, na kojoj će svakako insistirati zvaničnici u svom svođenju računa, odnosi se raforme u finansijskom sektoru i na makroekonomske pokazatelje. BiH je na početku godine neočekivano lako, kompletan unutrašnji platni promet prenijela na poslovne banke, ukinuvši paradržavne zavode za platni promet, nasljednike nekadašnje Službe društvenog knjigovodstva (SDK). Zvuči paradoksalno, ali BiH ovakva kakva jeste, ovaj radikalni iskorak ka tržišnoj ekonomiji izvela je prva od svih novonastalih država na području bivše Jugoslavije, uključujući i budućeg člana EU, Sloveniju. Rezultat jeste da su Bosanci i Hercegovci, konačno doživjeli da barem u ovom segmentu oni budu ti koji će Slovencima "prodavati pamet", odnosno objasniti im "kako se to radi". Iako su generalno svi spremni da zasluge za uspješno obavljeni posao pripišu sebi, istina je da je i ovaj potez bio rezultat odluke Visokog predstavnika. Da je bilo drugačije vjerovatno bi još uvijek trajale pripreme za ovaj korak, uz svakodnevno pronalaženje novih razloga zašto "treba sačekati još malo" . Olakšavajuća okolnost za aktuelnu vlast jeste što tada oni još nisu bili efektivno preuzeli funkcije, pa im se ne može ni pripisati krivica za bježanje od odgovornosti.

Za cjelokupnu ekonomiju, bankarski sektor i imidž BiH u očima potencijalnih investitora, ovo predstavlja ogroman napredak. Međutim, običnim smrtnicima mnogo značajnije je bilo ustanovljenje Agencije za osiguranje depozita FBiH. Razultat je licenca koju je do sada dobilo šest domaćih banaka i koja predstavlja garanciju svima koji u ovim bankama imaju štedne uloge do 5.000 maraka da će u slučaju propasti banke dobiti svoj novac od Agencije, odnosno njenog fonda.

Ostali globalni ekonomski pokazatelji u FBiH na prvi pogled su zadovoljavajući. Za prvih 10 mjeseci ove godine industrijska proizvodnja je povećana za 10 odsto u odnosu na isti period prošle godine. Problem je samo što bh. ekonomiji treba puno veći rast, jer još uvijek nije dostignuto ni 40 odsto od industrijske proizvodnje u davnoj, predratnoj, 1991. godini. Čak i najveći optimisti među ekonomskim ekspertima slažu se da dostizanje ovog nivoa nije na vidiku u bliskoj budućnosti. Dobra vijest jeste i da vrijednost izvoza nastavlja da raste, pa je tako za prvih devet mjeseci ove godine veći za 23,8 odsto u odnosu na isti period prošle godine dok je uvoz zabilježio blagi pad od 0,8 odsto. I dok se na osnovu procenata može izvući zaključak da roba sa markicom "made in BiH" preplavljuje tržišta od Tokia do New Yorka, u stvarnosti je slika malo drugačija. Za devet mjeseci ove godine od izvoza BiH je zaradila 625 miliona dolara, istovremeno se na uvoz svega i svačega potrošilo gotovo tri puta više, milijardu i 682 miliona dolara. Znači, da se vlastitim izvozom pokriva tek nešto više od 37 odsto uvoza.

U godini na izmaku, zahvaljujući masovnoj privatizaciji, oko 400 hiljada građana FBiH "upisalo se" u kapitaliste, pošto su postali dioničari u privatizovanim preduzećima, bilo direktno bilo putem privatizacijskih investicionih fondova u koje su uložili svoje privatizacijske certifikate. Do sada je država kroz masovnu privatizaciju prodala svoj kapital, djelimično ili u cijelosti, u 571 preduzeću u FBiH, što je nešto malo više od polovine ukupnog broja preduzeća planiranih za privatizaciju. Na papiru, država je do sada napravila dobar posao, za svoj kapital nominalno vrijedan 2,5 milijardi maraka dobila je nešto više od pet milijardi maraka. Osim što dobro zvuči, ovo ne znači puno jer su kupci kao "platežno sredstvo "gotovo u cijelosti koristili privatizacijske certifikate, a pravi novac se pojavljivao samo u simboličnim procentima. Ali, kakva "roba" - takvi i kupci. Već sada je izvjesno da znatan broj tek privatizovanih preduzeća neće moći još dugo egzistirati. Ukoliko im se hitno ne obezbijedi svježi novac za investicije, praćen radikalnom unutrašnjom transformacijom, njihova jedina perspektiva je zatvaranje. Zbog svega toga, onih 400 hiljada novopečenih dioničara ne gaji preveliki optimizam da će svoje kućne budžete popuniti prihodima od dividendi.

U suštini, do sada je privatizovano tek nešto više od trećine ukupnog državnog kapitala predviđenog za prodaju, nominalno vrijednog oko 13 milijardi maraka, pa će proces privatizacije sigurno potrajati još godinu - dvije. Pogotovu kada je riječ o pedesetak preduzeća koja bi se trebala prodati putem međunarodnih tendera uz plaćanje isključivo "pravim" novcem. Sudeći po dosadašnjim rezultatima, nalaženje kupaca za njih neće biti ni lako ni brzo.

Makroekonomski pokazetelji ne pomažu puno u svakodnevnom suočavanju sa računima u samoposluzi, ili računima a češće opomenama pred isključenje struje, vode, gasa, telefona, niti garantuju barem redovnu isplatu zarađene plate. Rad na crno, bilo kod domaćih privatnika, međunarodnih organizacija ili u vlastitom aranžmanu, kojeg nema u statistikama, obezbjeđuje egzistenciju hiljadama porodica, ali je i do takvih poslova sve je teže doći. Kako je doba donacija prošlo, novca koji kruži je sve manje, kao i međunarodnih organizacija kao poslodavaca za lokalno osoblje. Sve je više poslovnih prostora koji zjape prazni, u čijim izlozima umjesto robe stoje natpisi -prodaje se, iznajmljuje, rasprodaja zbog zatvaranja i slično. Kafane se još ne zatvaraju, ali je u njima sve manje gostiju. Strah od onog što donosi sutra, zajednički je ogromnoj većini građana, bilo da je riječ o penzionerima, nezaposlenim ili onima koji još imaju kakav - takav posao. Zbog toga, većina će ipak reći da im nije bolje nego prije 12 mjeseci, ali da je "dobro, jer sutra može biti gore".

Dražen SIMIĆ (AIM, Sarajevo)