MON, 10 DEC 2001 08:27:20 GMT

Gubi li pravosuđe rat protiv kriminalaca?

Aim, Zagreb. 10-12-2001.

Nije nimalo zahvalno prognozirati ishode sudskih procesa, no nekako se čini da suđenje tzv. "zločinačkoj organizaciji", skupini od dvadesetak zagrebačkih kriminalaca što su uhapšeni potkraj studenoga 1999. godine, upravo puca po šavovima: tužilaštvo je, naime, nedavno odustalo od progona nekolicine osumnjičenih pripadnika "zločinačke organizacije" kojima je na teret bilo stavljeno bavljenje financijskim malverzacijama i reketom, pa su neki od njih prošloga tjedna pušteni da se brane sa slobode. Od dvadesetak ljudi koji su koncem studenoga 1999. bili uhapšeni, u zatvoru danas čame sedmorica: Nikica Jelavić, koji je optužen da je bio vođa kriminalne družine iz zagrebačkog naselja Knežija, Rajko i Velibor Momčilović, Davor Zečević, Davorin Sobjeslavski, Zoran Petrović Ivica i Tvrtko Tomičić. Oni su glavni osumnjičeni za čitav niz ubojstava što su se tokom zadnjih desetak godina dogodila na zagrebačkim ulicama, te za trgovinu drogom koja je poprimala vrlo široke razmjere. Čini se, međutim, da tužilaštvo ima kakve-takve dokaze samo u priči o krijumčarenju i preprodaji droge, dok su dokazi o ubojstvima, uglavnom, nikakvi.

Nikica Jelavić i pripadnici njegove družbe uhapšeni su 27. studenoga 1999., dan nakon što je na zagrebačkom Cvjetnom trgu ubijen Zoran Domini. Nesretni Domini, vlasnik videoteke na rečenoj lokaciji, pao je kao prva nedužna žrtva obračuna u metropolitanskom podzemlju: ubojice su, naime, ispalile zolju na džip Vjeke Sliška, jedne od najviđenijih pojava u podzemlju, ali je vozilo bilo blindirano, pa se zolja odbila i raskomadala slučajnog prolaznika Dominija. Uslijedila je potom promptna policijska akcija u kojoj su pohapšeni pripadnici tzv. Bagarićeva ganga (Zlatko Bagarić, dugogodišnji boss zagrebačke mafije ubijen je u srpnju 1998. u jednoj kavanskoj pucnjavi). Akciju hapšenja kriminalaca izvela je policija koja je tada još uvijek bila u HDZ-ovim rukama, a čitava je ta operacija trebala imati blagotvoran utjecaj na rezultate izbora što su održani samo mjesec dana nakon spektakularnog uhićenja. Čini se, zapravo, da je akcija i poduzeta samo zbog tog razloga, no ona nije polučila željene efekte: HDZ je izgubio na izborima, a proces protiv tzv. "zločinačke organizacije" ostavljen je u amanet novoj vlasti. Ključne role u procesu dobit će Radovan Ortynski, tadašnji istražni sudac zagrebačkog Županijskog suda a današnji Glavni državni odvjetnik, i Dunja Pavliček-Patak, tužiteljica u zagrebačkom županijskom tužilaštvu koja je, u međuvremenu, bila napredovala do položaja glavne tužiteljice u Županijskom odvjetništvu, ali je nedavno - zbog afere s puštanjem dvadesetak osumnjičenih za potkradanje državnog budžeta - smijenjena i vraćena na običan tužiteljski posao.

Tužilaštvo je ubrzo sročilo optužnicu u kojoj je, kao glavnu točku, postavilo tezu da je pokojni Zlatko Bagarić početkom devedesetih - nakon što se vratio iz Njemačke, gdje je drugovao s Ljubom Zemuncem - oformio organiziranu kriminalnu grupu koja se bavila ubojstvima suprotstavljenih kriminalaca, dilanjem droge, reketarenjem, iznudama, krađama... Po Bagarićevoj smrti, kaže optužnica, na čelo dobro organizirane kriminalne skupine došao je Nikica Jelavić, a njegovi su glavni suradnici bili Zoran Pripuz (koji je još uvijek u bijegu) i Zoran Petrović Ivica (koji se iz Njemačke vratio zajedno sa Zlatkom Bagarićem). Tužilaštvo, međutim, nije imalo gotovo nikakvih materijalnih dokaza da se radilo o zločinačkoj organizaciji, jednako kao što je imalo sasvim malo (ili gotovo nimalo) dokaza da su Bagarić i njegovi sljedbenici naručili ili obavili većinu onih ubojstava što su Zagreb potresala tokom devedesetih godina. Policija, naime, nije uspjela pribaviti niti jedan relevantan materijalni trag koji bi upućivao da su Bagarić & Jelavić te njihovi potčinjeni ubijali ljude po Zagrebu, a isto tako nisu uspjeli pribaviti ni dokaze o hijerarhijskom ustroju knežijskoga ganga. Tužilaštvo se stoga moralo, gotovo u potpunosti, osloniti na izjave svjedoka.

Nevolja je, međutim, u tome što je ubrzo provaljeno da se dobar dio svjedoka što pričaju o Jelaviću i njegovim jatacima regrutira iz kriminalnog jata Vjeke Sliška, mlađahnoga Posavljaka koji je funkcionirao kao kralj ovdašnjih poker-aparata: prije nego što je ubijen u ožujku ove godine, Sliško je preživio četiri atentata, a sumnjalo se da iza tih atentata stoje Bagarić i Jelavić. Vjeko je Sliško, dakle, bio direktno zainteresiran za to da pripadnici "zločinačke organizacije" što duže ostanu u zatvoru, a svoj je interes bio spreman platiti velikim parama. Pare, uostalom, Slišku nisu predstavljale nikakav problem. Optužnica se tako svela na iskaze tri (zaštićena) svjedoka optužbe, a njihova imena su Tomislav Marinac (koji je dobio status pokajnika), Zdravko Šiškić (kojemu je obećano pomilovanje - osuđen je zbog ubojstva - ako svjedoči u procesu) i Zoran Miletić. Marinac je potanko govorio o tome kako je knežijska banda trgovala drogom (on je sam sudjelovao u toj trgovini), pa je tu optužnica najjača i najvjerodostojnija, dok su Šiškić i Miletić govorili o onome što su čuli i što su doznali preko drugih ljudi. Iskazi ove dvojice potonjih prilično su klimavi, a Šiškiću, recimo, vjerodostojnost ruši i činjenica da je bio blizak s Vjekom Sliškom. Tužilaštvo i policija nisu se, međutim, potrudili da dublje uđu u čitavu priču i da pokušaju pribaviti materijalne tragove ili svjedoke-pokajnike koji bi govorili o onome što su vidjeli svojim očima ili počinili svojim rukama, a ne o onome što su čuli po kafićima ili zatvorskim menzama.

Tužilaštvo je, uostalom, prema procjenama uglednih pravnika, pogriješilo kad je postavilo tezu o zločinačkoj organizaciji: bilo bi efikasnije, kažu procjene, da se vodilo više pojedinačnih procesa protiv istih ljudi i za konkretna krivična djela, jer bi onda, vjerojatno, izostala pomno isplanirana i osmišljena obrana optuženih u kojoj sudjeluje petnaestak ponajboljih zagrebačkih advokata. Trebalo se, kažu stručnjaci, više baviti konkretnim zločinima i njihovim dokazivanjem, nego inzistiranjem na tezi o dobro organiziranoj kriminalnoj skupini čije akcije nastaju u jednome mozgu.

Proces tzv. "zločinačkoj organizaciji" samo je, međutim, primjer u kakvom se stanju trenutačno nalazi hrvatsko pravosuđe, ali i ovdašnja policija: združene snage tih dviju poluga sistema nisu, naime, u mogućnosti gotovo nijedan veći, opsežniji i kompliciraniji kriminalni slučaj dovesti do pravomoćne sudske presude koja bi nekoga spremila u višegodišnji zatvor. Pogledajte samo: Miroslav Kutle, čovjek o kojemu i ptice na grani pjevaju kriminalne napjeve, pušten je na slobodu s dobrim izgledima da se nikad više ne vrati u zatvor; na slobodi je i Antun Novalić, osječki tajkun koji je muljao s parama propale Gradske banke; na slobodi je Stipe Gabrić Jambo, pa onda Nevenka Tuđman, Ivić Pašalić, Vinko Grubišić i hiljade sitnih prevaranata i lopova koji su djelovali pod snažnim pokroviteljstvom Tuđmanova režima. Na slobodi su, naravno, i deseci onih na koje se sumnja da su počinili ratne zločine protiv srpskih civila tokom rata u Hrvatskoj, a i procesi protiv onih osumnjičenih zločinaca koji se nalaze u zatvorima (Mirko Norac i Tihomir Orešković) toliko su traljavi i spori da ne treba biti prevelik optimist i očekivati drastične kazne za upravitelje hrvatskih manufaktura smrti u Gospiću 1991., Pakračkoj Poljani iste godine, zadarskom i šibenskom zaleđu 1995...

Ne treba, naime, uopće biti optimist kad je riječ o ovdašnjem pravosuđu i policiji, jer su te institucije početkom devedesetih temeljito očišćene od posjednika nepravilnih krvnih zrnaca i onih što su kanili odgovorno i profesionalno raditi svoj posao. Na njihova su mjesta dovedeni ljudi kojima je jedina referenca bila prožetost intenzivnim nacionalnim osjećajima: u skladu s nerevanšističkim manirima Račanova režima, svi su ti ljudi ostali na mjestima na koja ih je postavio HDZ. I nije da njih samo nacionalna prožetost priječi u poštenom odrađivanju posla; oni, naime, taj svoj posao, jednostavno, ne znaju raditi. Zato kriminalci i dalje šetaju našim ulicama, sjede u parlamentarnim klupama i pojavljuju se na televiziji, umjesto da broje duge i dosadne zatvorske dane.

Ivica Đikić