AIM: start



WED, 05 DEC 2001 19:12:58 GMT

SDS između kongresa i Karadžića

Sve govori da će se SDS uskoro podijeliti. Nije, međutim, svejedno hoće li se to dogoditi na kongresu, gdje će pojedini lideri prepoznavati i ujedinjavati svoje interese, ili na raspletu situacije sa Karadžićem, uz pucanje i patriotske pjesme

Banjaluka, 4. Decembar 2001. (AIM)

Kada je američki ambasador u Sarajevu Kliford Bond, u svojoj prvoj posjeti Banjaluci prošlog četvrtka u širokom luku zaobišao entitetske i državne funkcionere iz SDS, u toj stranci su dobili na znanje da je novi ambasador nastavio tradiciju svog prethodnika Tomasa Milera. Mileru su tada u banjalučkim kuloarima zamjerali da vodi ostrašćenu, ličnu i probošnjačku politiku, ali ako i Bondov postupak bude protumačen isto tako i ako SDS bude čekao i trećeg američkog ambasadora da se uvjeri da li je to stvar lične netrpeljivosti i privatne politike, ima osnova da se veruje da tog ambasadora iz SDS neće imati ko da u Banjaluci dočeka. Jer, najveća partija u RS biće zbrisana sa političke scene, sa koje će otići u čistom neznanju.

Ali da Bondov bojkot nije ono najgore što im se moglo desiti, predstavnici SDS mogli su da se uvjere već sutradan, kada ih nije zaobišao šef misije OEBS-a u BiH Robert Bikroft. I dok je Bond svoj bojkot objasnio manje-više načelno "sve dok se ta stranka ne reformiše", američki diplomata na čelu OEBS-a bio je određeniji i otrovniji pokazujući da na njegovom spisku zadataka u Bosni SDS zauzima veoma visoko mesto. Bikroft ne samo da je dobro namučio Dragana Kalinića, Mirka Šarovića i Dragana Čavića nego im je i skresao da "i dalje održavaju veze sa optuženima za ratne zločine", što će reći sa Radovanom Karadžićem.

KALINIĆ, LOPATA I RUPA: "Mislim da je SDS u ogromnim problemima", rekao je Bikroft dan kasnije "Dnevnom avazu". Izgovorena iz usta službenika OEBS-a, i ta optužba i ta konstatacija jesu zapravo toliko jasne prijetnje da je Kaliniću i drugovima ostalo da, poslije Bikrofta, Bondov bojkot tumače kao znak otopljavanja američke politike prema njime. Jer Bikroft je sa liderma SDS razgovarao i o tome kako oni misle da sa svim svojim hipotekama sljedeće godine izađu na izbore, da bi im na njihov odgovor da su najveća partija u RS i da imaju gotovo 40 odsto osvojenih glasova, objasnio da, ako sljedeće godine ne izađu na izbore - a može da im učini - tada više neće biti ni najveća partija.

Riječju, SDS je zaista u velikim problemima, ali ne zbog toga što, kako kaže Bikroft, održava vezu sa Karadžićem, već zato što je ucijenjena. Kao predstavnik evropske diplomatske škole, Volfgang Petrič to kaže biranijim riječima, ali čak i tada stvar djeluje jednostavno i grubo: "SDS ostaje dobrovoljni talac svoje prošlosti. Sve dok odugovlače, ne mogu biti stvarni partneri za međunarodnu zajednicu".

Šta znači ta ucjena za esdeesovske političare. Prosto: ili će se reformisati ili ih neće biti. Pri tome veoma široki pojam reformisati se znači nekoliko stvari: pogurati izručenje Karadžića, riješiti se ratnih kadrova, poslušno glasati za integracijske zakone u parlamentu BiH i još ponešto što se pojavi u međuvremenu. Sve to opet, figurativno gledano, znači da je Petrič pred iskopanu rupu doveo Kalinića, dao mi lopatu u ruku i rekao mu da zatrpa samog sebe. Od uspjeha te operacije zavisiće i Petričeva ocjena koliko se SDS reformisao. To što Kaliniću ta operacija izgleda fizički nemoguća, Petriča mnogo ne brine: u tome je poenta, zatrpaće se ili će ga zatrpavati stranci, a samovoljna i ativna uloga SDS u svemu tome uspjeće da ih za neko vrijeme opere.

STRAH OD ČUVARA VATRE: Kalinićev zadatak koji su mu dodijelili stranci je jasan: treba da pokaže koliki je reformista tako što će već juče očistiti stranku od svega što miriše na rat, nacionalizam, Karadžića i ostalo. Nije mu ostavljeno mnogo vremena za manevar i on zna da, i ako čitavu stvar izvede kako treba, čak i ako podijeli stranku na one koje Petrič želi i one koje ne želi, ostaje mu nad glavom opasnost da Mirko Banjac i ekipa odmah krenu po šumama i gorama i stanu objašnjavati biračima ko su čuvari vatre, a ko se odrekao "najboljeg među nama".

Postoji, međutim, i veći problem od rokova koje su Kaliniću dali Petrič i Birkroft. On ni bez njih nema nema dovoljno vremana. Njemu još neko vrijeme odgovara to što svaki esdeesovac koji drži do karijere, kako vidi upaljenu kameru, tako kaže kako je on reformska struja, a kako se ugase kamere, on pogasi i svjetla, ako ih ima, pa do jutra uz meku razglaba da li bi Radovana mogli zazidati u podrum kuće nekog odanog srpskog domaćina i da nikad niko ne sazna za njega. Ta tvrdo-meka neizdiferenciranost - u kojoj jedan Mirko Šarović računa da se njegova reformska aura širi onako kako što manje kaže u što više priče; gdje jedan Dragan Čavić pokušava da ostavi utisak razumnog tipa koji će sa svojom žestokom ekipicom iz komšiluka završiti do podne sve ono što se sa strancima dogovori uz jutarnju kafu; u kojoj jedan Kalinić reforme definiše kao nevažnu sadržinu onoga što radiš između pokušaja da te neko otjera sa vlasti i tvog ostanka na istoj - sav, dakle, taj nagon samoodržanja u stranci, koja je preživjela i ono što bi iskorijenilo i najotpornije viruse, nalaže brzo djelanje.

Ta neizdiferenciranost bi mogla da omogući Kaliniću da izađe za govornicu i ispriča svoju priču koja bi se u sali mogla dopasti dvojici esdeesovaca koji su posljednji put politički istomišljenici bili kad im je sličnu stvar onomad pričao Radovan. Ukoliko, međutim, bude otezao, mogle bi mu se dogoditi dvije smrtonosne stvari: da Bikroftu dojadi čekanje i da dovrši misao o izborima i kontaktima SDS sa Karadžićem. To bi Kalinića ubilo, budući da je u svojoj političkoj karijeri bio svašta, ali nikada član vanparlamentarne stranke. Druga stvar koja ga tjera da žuri jeste mogućnost da se nešto dogodi sa Karadžićem, koja će, nije teško pretpostaviti, makar se Radovan zaista okliznuo na sapun, u SDS otvoriti višegodišnju raspravu na temu - ko je izdao.

Potreba da se brzo radi nalaže da SDS što prije uđe u neku vrstu unutarstranačkih izbora. Dok se sve više u redovima esdeesovaca može čuti da je zapravo riječ o skorom održavanju partijskog kongresa, stvar postaje sve jasnija. Naime, SDS će se uskoro podijeliti. Nije, međutim, svejedno hoće li se to dogoditi na kongresu ili na raspletu situacije sa Karadžićem. Ukoliko se sve dogodi u kongresnoj sali, Kalinić, koga u SDS drži utisak da je dobar plivač, a ne da je dobar Srbin, zna da će sam moći da diktira kriterijume. Jer na kongresu ili u nekoj varijanti izborne skupštine pobijediće oni koji uspiju da ostvare utisak da su jaki i da će sa njima stranka moći da opstane, kao i da će poslije svega biti štogod da se međusobno podijeli.

Ako se budu dijelili na pitanju Karadžića, tu će igru voditi emocije, dok će prvo unutarpartijsko pitanje Kaliniću tada biti da li ima alibi, odnosno gdje je bio dok je Karadžić hapšen. SDS, dakle, bira hoće li se podijeliti po liniji sposobnosti pojedinih funkcionera da prepoznaju i ujedine svoje interese, što favorizuje Kalinića, ili će se dijeliti sjekirom, uz pjevanje i pucanje. A to opet favorizuje nekoga ko će preuzeti stranačko žezlo, imenovati se za Radovana Drugog i nikad neće izaći na izbore.

Željko Cvijanović (AIM)