AIM: start



MON, 03 DEC 2001 16:31:13 GMT

Revival Hrvatskog proljeća '71.

Aim, Zagreb, 3.12.2001.

Već dva ili tri tjedna u Hrvatskoj je u žiži 1971. godina, koja je u anale ušla i pod nazivom Hrvatsko proljeće. Novine se pune prilozima u kojima se, najviše kroz iskaz neposrednih sudionika, govori o tim događajima, a ne zaostaje ni Hrvatska televizija. Ona time prekida neizrečeni zavjet šutnje, jednako prisutan i u vrijeme komunističke vlasti koja je presjekla spiralu tzv. masovnog pokreta, koliko i u vrijeme Tuđmanove vlasti, koja je načelno podržavala proljećarski pokret, ali ga je iz praktičkih političkih razloga potiskivala u drugi plan.

Sada su se sve te začepljene ili pritvorene breše otvorile i Hrvatsko proljeće prvi put je nabujalo u prvorazredni politički događaj. Povoda za to ne manjka, jer se ove godine pune tri desetljeća od tih događaja, koji su presječeni intervencijom saveznog rukovodstva SK i samoga Tita, ali su sigurno imale nekog, barem neizravnog utjecaja na kasnije događaje, uključujući i raspad jugoslavenske federacije. To je ono što objektivno stoji o 1971, i s tim se teško ne složiti bez obzira kako tko vrednovao događaje prije trideset godina.

Drukčije stvari stoje s procjenom što je 71. bila u smislu političke modernizacije, demokratizacije i decentralizacije (o nezavisnosti nitko tada nije govorio, osim osvjedočenog redikula Hrvoja Šošića, kasnije najbrbljavijeg laudatora Franje Tuđmana, od kojeg su se proljećari listom ogradili). O tome su se mišljenja u posljednjih deset godina, koliko je Hrvatska samostalna država, značajno razlikovala. Tuđman nije, kako rekosmo, previše držao do Hrvatskog proljeća, ili sasvim precizno rečeno do proljećara, smatrajući da su oni bili samo rubni epizodisti u stvaranju samostalne hrvatske države.

Smatrao je da su glavni poticaji za to došli koncem osamdesetih godina, a to je vrijeme kada se on aktivno uključuje u politički život i osniva HDZ. Iz toga je lako zaključiti da Savkina i Tripalova 71. pada zato da bi se uzvisila Tuđmanova 90. Opozicijske stranke iz tog vremena, koje danas drže vlast u Hrvatskoj, imale su puno afirmativniji odnos prema Hrvatskom proljeću, a neke su se i izravno referirale, a djelomično se i danas referiraju kao nastavljači ideja 1971. No, to je više bio izraz emotivne naklonosti i pijeteta, nego neke praktične političke naslonjenosti na proljeće i proljećare.

Pa ipak posljednjih tjedana osjeća se neka posebna živost oko 71. To osobito vrijedi za rijetke proljećare koji su danas u žiži političkog života zemlje, kao što je Budiša, koji je prije otprilike mjesec dana i posebno podvukao da je on jedini lider iz 1971. koji je danas u vrhu državne vlasti. Još je indikativnije ponašanje drugog studentskog lidera iz 71. Ivana Zvonimira Čička, koji je gro devedesetih proveo na nacionalno neprestižnim dužnostima zaštitara ljudskih prava (dugogodišnji predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora). Sada se, međutim, Čičak, slično kao i Budiša, pojavljuje u ulozi neke vrste proljećarskog seniora, koji se vraća idejama svoje mladosti.

Za njih je 1971. pravi početak borbe za hrvatsku neovisnost, koja je značila ne samo uvod u korjenitu reformu savezne federacije, nego je bila i veliki demokratski iskorak, sa zamecima, tada još neformalnog i spontanog, višestranaštva. Ovakvi istupi bivših studentskih lidera nisu bogzna kakav doprinos istini o Hrvatskom proljeću, jer oni nisu voljni, a vjerojatno ni u stanju, priznati da u 71. spadaju ne samo opravdane težnje za decentralizacijom federacije, nego i snažne natruhe desnog, dijelom i proustaškog ekstremizma, koji je tada prvi put dobio i masovniju podršku i u tom smislu bio politička i psihološka priprema za slična gibanja devedesetih godina.

Jednostranost ovakvih viđenja dolazi još više do izražaja jer su neki drugi sudionici događaja iz 1971, koji su tada zauzimali antiproljećarske stavove (Slobodan Lang, Dušan Čizmić Marović) sada sasvim odustali od svojih mladenačkih ideja. Prešli su ili na stranu svojih nekadašnji suparnika ili pobjegli u mišju rupu apstraktnog humanizma iz koje mumljaju stvari koje nitko ne razumije. Donekle je izuzetak samo Dag Strpić, predsjednik Saveza studenata 1969-70 i glavni urednik Studentskog lista 1970-71, koji Hvatsko proljeće predstavlja kao produkt unutarpartijskih prestrojavanja u SK, a i njegov krah tumači time što se izrodilo u unutafrakcijsku borbu, u kojoj nitko nije htio običnu većinu, nego "apsolutnu vlast u partiji".

Strpić demantira i rašireno uvjerenje da je studentski pokret bio autohtoni dio zbivanja 1971. i prepričava epizodu kada su Budišini sljedbenici fizički izbacili redakciju njegovog Studentskog lista, uz "policijsku zaštitu provalnika" (partijskoj kontroli oteo se, po Strpiću, jedino Čičak, koji je "uistinu protiv volje i vlasti i tadašnjeg Saveza studenata bio izabran za prorektora"). Najzanimljivija Strpićeva opservacija jeste da je nasuprot 1971, koja je sva bila "retorički lijeva", sada nastupilo vrijeme kada se "svi navodno kreću prema sredini, a zapravo je većina debelo desno".

Ovim je Hrvatska opisana kao nespremna, pa i nezrela za pravu procjenu 71. kao pretpremijere svoje "nacionalne revolucije", jer je oko tih pitanja stvoreno blokirajuće jednoglasje koje ne dopušta da se uopće otvore neka ključna pitanja, a pogotovo da se na njih da kakav-takav odgovor. Dobra ilustracija toga je da se nasuprot debelo prevladavajućoj adoraciji Hrvatskog proljeća može čuti samo jedno radikalno drukčije mišljenje, koje iznosi istaknuti praxisovac Milan Kangrga. U knjizi "Šverceri vlastitog života" on se uz ostalo bavi i 71, koju podvrgava razornoj kritici, nazivajući je "bujicom oslobođene mržnje i straha", koja je nastala u jednoj "pogromaškoj" i "ustaškoj atmosferi".

Kangrgina knjiga objavljena je, međutim, u Beogradu (Republika, 2001.), što je hendikepira zbog mogućnosti da i ne dopre do čitatelja. Drugo ograničenje joj je da otkrivši jedan nezaobilazan sloj proljeća i sama postaje žrtva vlastitih (pre)jakih riječi. Ostaje, naime, ukopana u njima, nespremna da slijedi širi dijapazon događaja, prisutan, recimo u činjenici da je tadašnje savezno partijsko rukovodstvo nakon što je obračunalo s proljećarima neke njihove ključne zahtjeve usvojilo i ugradilo ih u novu federalnu arhitekturu zemlje.

Doduše, to i ne mora biti nerazmrsiva proturječnost. Vratimo li se Strpićevoj procjeni da je ishodište maspoka bilo u samome SK, lako je doći do zaključka da je i kasnija reforma federacije također bila u funkciji pukog repoziocioniranja snaga u tadašnjem SK, a da nikakvog zbiljskog pokušaja da se demokratizira i federacija i čitav život u zemlji nije bilo, niti je moglo biti.

Sasvim na kraju, o recepciji ove polemike u aktualnoj državnoj vlasti Hrvatske. Ona se prividno drži po strani od ovog revivala 1971. Ali, ne bi bilo iznenađenje da ga diskretno podupire, kako bi nasuprot Tuđmanove još žilave nacionalističke matrice dobila vlastitu matricu na koju će se osloniti.

Marinko Čulić