AIM: start



SUN, 25 NOV 2001 09:01:08 GMT

Nijemi akademici

Aim, Zagreb, 25.11.2001.

Akademija bi općenito imala biti krovnom institucijom (nacionalne) pameti i časti. To znači da su njezini članovi u pravilu creme de la creme znanosti i umjetnosti, koji su okupljeni da svojim zajedničkim djelovanjem unaprijede društvo u cjelini. U svijetu ih zovu "časnim starinama", "mudrim sijedim glavama", "kapetanima uma" i kako sve ne, samo da bi naglasili gabarite njihova ugleda. Međutim, napuste li jedno od gornja dva načela, akademici postaju najtužnijim likovima intelektualnog svijeta. Za pamet još i nekako, svakoga ta može napustiti, no sa čašću je obrnuto, ona biva aktivno izdana. Konkretno rečeno, akademija nije utemeljena samo da bi sazivala znanstvene skupove, nego da bi javno pratila društvene promjene i reagirala na njih. Posrijedi su opća mjesta prepoznavanja, po kojima stvari možemo baždariti jednako u Francuskoj, Švedskoj, SR Jugoslaviji i Hrvatskoj.

Posljednji slučaj jest naša tema. Bivša glasovita Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu, ideja i djelo velikog Strossmayera, imala je i ranije svojih uspona i padova. U novije doba posrnula je nadasve sramotno, žrtvujući akademizam za režimske interese. Nije problem u promjeni imena, što se ustanova danas zove HAZU; za to postoji i dokaz. Naime, od same promjene imena '90. proteklo je bilo sedam godina, tokom kojih vladajuća stranka u Hrvatskoj nije uspijevala pridobiti HAZU za svoje ciljeve, pa da se formalnom čašću akademika resi i diči. Tada je ne čelu HAZU-a bio čuveni fizičar Ivan Supek, osoba od potvrđenog znanstvenog i etičkog integriteta. Nema što sve Franjo Tuđman nije pokušao da bi otkupio indulgencije akademika za svoju vulgarnu političku filozofiju. Ali, baš Ivan Supek nije se libio javno kazivati o grijesima vlasti i anomalijama društva.

Nakon sedam godina uzaludnih pokušaja da neutraliziraju predsjednika HAZU-a, rezultat je vlastima donijela taktika financijskog iscrpljivanja institucije. Akademicima kad se ukinu subvencije i dotacije, među njih se uvuče egzistencijalna zebnja, i oni često zaboravljaju zašto su tu. Tako je kopnila i podrška Supeku unutar HAZU-a, i 1997. godine na čelu ustanove našao se Ivo Padovan. Ovaj akademik-liječnik odmah je kazao da će njegov program biti restauracija zgrade, veća nakladna djelatnost i više znanstvenih skupova. Treba li reći da je državna vlast bila oduševljena tako angažiranim programom? Padovan se začas našao uz Tuđmana u prvom redu tokom raznih svečanosti, kako i priliči njegovoj funkciji. Supekovi pristaše automatski su izgubili mogućnost zajedničkoga javnog nastupa ispred HAZU-a, a sam Ivan Supek kasnije će jednom instituciju nazvati "mrtvom kućom".

Danas HAZU izgleda jednako, osim što više nema Tuđmana. Da je time bijeda institucije naglašenija, uopće nije sporno. Pogledajmo aktualni primjer koji ocrtava porazno stanje duha unutar HAZU. Na ovim stranicama već ste mogli čitati o posljednjem romanu Ivana Aralice "Ambra". Skandal kojega je Aralica izazvao koncem ljeta odioznom političkom filipikom unutar knjige još se ne stišava, a rasprava se preselila u HAZU jer je i ovaj pisac te drniški učo - akademik. Ali, koliko se to i kako raspra proširila među akademicima? Šestorica članova HAZU-a potpisala su prije nekoliko dana interno pismo za kolege, ne bi li potaknuli akadem(ij)sku debatu o civilizacijskoj razini s koje nastupa Ivan Aralica. Međutim, pismo je dotureno jednom novinskom bukaču, koji je potom napao potpisnike, i još se pozvao na izvjesnog akademika Josipa Pečarića, koji je već prije stao uz Aralicu...

Ergo, akademici ne žele raspravljati o jednome između sebe, koji je ' 93. propagirao etničko "preuređenje" Bosne i Hercegovine. Draže im je prije interne rasprave provaliti inicijatore uz pomoć novinskog izmećara, koji će se onda još za vrhunski argument pozvati na akademika Pećarića, matematičara što piše povijesne radnje sa vrlo osebujnim pogledima na holokaust, u kojima se zanimljivim matematičkim postupcima čudnovato smanjuje broj žrtava. Šestoro akademika potpisalo je upozorenje na "govor mržnje" u knjizi kolege im Ivana Aralice. Listom su to bili znanstvenici s prirodnjačkih fakulteta, što je također vrlo interesantno. Kroz posljednjih pet-šest godina, tamo negdje od Supekova uklanjanja, nije svoju "mudru sijedu glavu" podignuo gotovo nijedan humanistički akademik, da se osvrne na devijacije u hrvatskom društvu. A svakako to nitko nije pokušao u ime HAZU.

Učinili su to tek sada prirodoslovci. Njih šestero od stotinu i kusur "časnih starina". Odnosno, broj hrvatskih akademika stalno varira, da i to još kažemo. Svako malo javi se neki tzv. javni radnik i predstavi se kao akademik, onda nitko u vezi toga mjesecima ništa ne kaže, pa se tek za godinu-dvije ispostavi da dotični Akademije ni vidio nije. Recimo, nekadašnji predsjednik Hrvatskog sabora Nedjeljko Mihanović dugo se sam predstavljao kao "akademik dr. Nedjeljko Mihanović, predsjednik Hrvatskog sabora". Onda je netko nešto posumnjao, i netko drugi malo istražio, pa se ispostavilo da je čovjek eventualno nekakav dopisni polučlan na određeno vrijeme, ili slično... Mihanović se potom u novinama uvrijeđeno branio: "Nitko nije pitao kakav sam točno akademik!" Ova digresija o lažnim titulama nije puki kuriozitet, nego jasan odraz devalvacije akademijskih vrijednosti.

I nije problem HAZU-a što se razni oriđinali i redikuli svijetom predstavljaju kao akademici, pa makar bili i na čelu državnog parlamenta. To je problem društva u cjelini, a same Akademije tiče se tek toliko da bi se morao javiti proglasom njezin tajnik, i demontirati lažnog kolegu bez ostatka. E, tu opet dolazimo do suštine: HAZU se ne oglašava oko ničega. Kako s obzirom na kolaps pravne države, tako i u vezi vlastitoga redovnog članstva. Mogu tajni policajci ugrožavati živote stotinama ljudi, mogu se stotine političara izdavati za akademike, no sve dok uredno pritječe novac iz budžeta, HAZU se neće ni počešati iza uha. Netko će reći da to možda i jest pametno, ali časno ne može biti nikako. Uopće ne morate biti filozof ili sociolog da vam to bude jasno. Zato valjda i jesu ovu lekciju iz etike humanistima u HAZU njihovi kolege prirodoslovci tako uvjerljivo očitali.

Igor Lasić