AIM: start



MON, 19 NOV 2001 20:54:24 GMT

Vjeronauka: za i protiv

Banjaluka, 19. Novembar 2001. (AIM)

Vjeronauka se izučava kao obavezan predmet u osnovnim školama u Republici Srpskoj gotovo već deceniju, ali vruće polemike tipa ,za' i ,protiv', traju i danas. Protivnici prisustva ovog predmeta u školskim programima smatraju da vjeronauci nije mjesto u državnoj školi, te da >je javna škola ta koja treba da obrazuje<, i da je >vraćanje religije u školu kroz vjeronauku označilo povratak Crkve u državnu školu<, što svakako nije dozvoljeno u sekularnim državama. Crkvi se prepušta podučavanje u vjeri.

>Ovakav pristup može dovesti do opasnog prebrojavanja po konfesionalnoj i nacionalnoj liniji, a time i do diskriminacije<, smatra sociolog Marijana Radulović u svojoj knjizi >Značenja demokratije<. Pobornici vjeronauke, pak, ne vide tragove diskriminacije djece, jer je važno, kako kaže protonamjesnik Krstan Dubravac, nadzornik za predmet vjeronauke u osnovnim školama pri Prosvjetno - pedagoškom zavodu RS, >djeci dati mogućnost, ali je istovremeno ne uskratiti drugima<. Međutim, izvjesno je da se gotovo niko nije bavio onima koje nije lako svrstati u učionice gdje se izučava vjeronauka - djecu iz mješovitih brakova.

Zakonski i teoretski sve je čisto i jasno, no dosadašnja praksa izvođenja nastave vjeronauke pokazuje određene slabosti. Svima je dozvoljeno zakonski, barem sada, da izučavaju sopstvenu vjeronauku. Primjeri iz Republike Srpske pokazuju da se uglavnom u Republici Srpskoj izučavala pravoslavna vjeronauka. Iako će nekima zvučati nevjerovatno, izučavala se i ukrajinska, dok, recimo, islamska bi tek trebalo da otpočne. Problem je bio u tome, kaže Dubravac, što >Islamska vjerska zajednica nije dostavila razrađen plan i program za ovaj nastavni predmet, što je učinjeno tek prije dvadesetak dana<.

Katolička vjeronauka se, takođe, izučavala, ali ne u školama. Djeca su odlazila kod svojih župnika, a samo u Štivoru (Šibovska) kod Prnjavora sveštena lica su odlazila u školu i držala časove. Župnik u Budžaku Karlo Višaticki ima dvije škole u Banjaluci - jednu u Zalužanima, druga je >Bora Stanković< - u kojima bi trebalo da daje časove iz vjeronauke. Međutim, u njih ne ide, već mu djeca dolaze na časove. Višaticki navodi iskustvo iz 1993. godine, kada je trebalo da otpočne sa nastavom: >Direktor škole u Zalužanima je bio veoma ljubazan, primio me je i sve smo u načelu dogovorili. Drugi dan, kada sam došao, rekao mi je da mu je žao što me mora zamoliti da više ne dolazim u školu. Kaže, digli se srpski borci i ne dozvoljavaju da im dolazi ustaški sveštenik<.

Sociolog Olivera Pavlović, asistent na predmetu Sociologija religije na banjalučkom Filozofskom fakultetu, se pita kakav je doživljaj djece druge vjeroispovjesti: >Ako dete od sedam, osam ili devet godina uči da je pravoslavac, ono prepoznaje da njegovi drugari nisu isti. Misli li to dete da je bolje ili lošije od druge dece - kakav je njegov doživljaj<.

>Dobar dio djece ide na pravoslavni vjeronauk. Ja bih ostavio prostor i za one koji ne žele biti odgajani na časovima vjeronauke. Bojim se da škola takvu mogućnost ne daje, jer je to početak traume za neku djecu. Oni ne žele biti bijele vrane i razlikovati se previše od svojih vršnjaka. Navešću primjer jednog dječaka i djevojčice i njihove reakcije kada je trebalo da odluče na koje časove vjeronauke će ići. Djevojčica nije spavala cijelu noć, plašeći se šta će joj reći velečasni kad čuje da ona ide na pravoslavni vjeronauk. Djevojčica se razboljela. Njen brat, koji je odgojen u istoj obitelji, reagovao je drugačije. Rekao je ´što će mi vjeronauka, imam svog velečasnog´", priča župnik Karlo Višaticki o svojim iskustvima. Višaticki kaže da >škola mora pronaći rješenje - tj. kako će riješiti probleme sa dva ili tri Hrvatića ili Muslimančića. Ja sam i za jednu i drugu varijantu - i da idem u školu, ili da đaci dolaze ovama k nama. Jedino neću dopustiti da me se ignorira<.

Protonamjesnik Krstan Dubravac pak smatra da djeca ni na koji način nisu oštećena i to objašnjava: >Uzmite da u jednom gradu postoji hiljadu vegetarijanaca, znači li to da zbog njih treba zatvoriti sve mesnice. Zašto zbog troje učenika oštetiti hiljade. Nema potrebe da djeca kriju šta su, a ako je to problem, onda neka idu na drugu vjeronauku. Možda će im to biti neobično prvih sedam dana, a poslije će se i jedni i drugi naviknuti na to<. Dubravac navodi da su djeca druge vjeroispovijesti učila pravoslavnu vjeronauku, ali su >vjeroučitelji dobijali nalog da ih ne pravoslaviziraju (nisu se morala krstiti na način na koji to rade pravoslavci - op.a.).

Vjeronauka se ocjenjuje i ocjena ulazi u prosjek. Dešavalo se da su djeca bila i neocijenjena iz tog predmeta, ili su iz drugih predmeta zbog vjeronauke dobijala "tačke". Neposredno po uvođenju vjeronauke, jedan učenik je iz biologije dobio "tačku". Nastavnica ga je pitala o stupnjevima evolucije po Darvinu. Kako nije znao odgovor, brzo se dosjetio i rekao da nema stupnjeva evolucije po Darvinu, jer je "sve stvorio Bog", uz obrazloženje da su to učili na prethodnom času vjeronauke.

Jedan primjer iz Banjaluke govori da je dječak mogao izgubiti školsku godinu, jer nije imao ocjenu iz vjeronauke. Naime, njegovi roditelji su htjeli da dječak izučava religiju budizma. Uprava škole nije našla nikakvo rješenje, on je ostao neocijenjen, što mu je napravilo dodatne probleme. "Svi vjeroučitelji dobili su preporuku da ne dolaze u sukob sa nastavnicima, a djeci kažemo da je ovo što predajemo vjera", objašnjava Dubravac.

"Realnost je da se već deceniju ovdje u RS, a osam godina u Federaciji BiH praktikuje vjeronauka, i to se mora uvažavati kao činjenica", stav je Miodraga Živanovića, profesora na banjalučkom Filozofskom fakultetu. Ali, Živanović smatra da se "mora naći pozicija tog predmeta u osnovnim školama". "Ta pozicija bi, po meni trebala biti slijedeća: prvo, vjeronauka ne širi religijsko znanje, zapravo, nikakvo, i ne može biti u rangu predmeta koji šire znanje, kao npr. matematika. Drugo, taj predmet ne smije biti obuka za vjerski ritual. Djeca ne bi trebalo da uče tekst ´Oče naš´, Stari zavjet. Isti je problem i u Federaciji<, preporučuje Živanović.

Olivera Pavlović je oštrija i izričitija:Dete koje ide ovde u školu mora znati zašto Muslimani slave Ramazan, šta je Bajram, zašto katolici slave Božić prije nas, zašto mi imamo slavu, oni ne. Vjernici se moraju uzajamno poštovati, jer je to osnovno načelo svake religije<, kaže Pavlovićeva.

Po Miodragu Živanoviću, vjeronauka kao predmet bi mogla preferirati >neke moralne, posebno univerzalne vrijednosti. Djeca bi morala u osnovnoj školi komunicirati sa univerzalnim vrijednostima, ne religijskim. Kadrovi koji izvode tu nastavu morali bi biti izuzetno obrazovani i rafinirani ljudi, ne smiju biti animatori i propagatori crkve<. Karlo Višaticki strahuje od toga da su neki od učitelja netolerantni. Dubravac se slaže da vjeronauka treba promovisati neke univerzalne vrijednosti, a ne pretendovati na to da stvara bolje vjernike. On smatra da je dobro što je >pravoslavna crkva uvela vjeronauku, jer važan dio života tako nije zanemaren. Djeci treba dati informaciju i proširiti im horizonte. Formirati dobrog vjernika, to je već moj posao kao velečasnog. Dakle, ja sam svakako za informaciju, a da li će to postati sastavni dio formacije neke ličnosti zavisi od mnogo faktora - roditelja, društva<, kaže Višaticki.

Boris Spasojević, direktor Osnovne škole u Aleksandrovcu je za uvođenje reciprociteta i za djecu druge vjeroispovijesti, kako bi im se omogućila nastava: >To zakon i dozvoljava u saradnji sa različitim konfesijama<. Spasojević je ipak za uvođenje vjeronauke kao fakultativnog predmeta, dakle da nije obavezan, a da djeci omogući da >nauče neke običaje o svom narodu<. Po Spasojeviću, nauče se neke elementarne stvari, ali se uz vjeronauku, sasvim sigurno ne postaje bolji vjernik. Pod pretpostavkom da se otklone manjkavosti naučnog programa, i obezbijedi bolji nastavni kadar.

>Velika kampanja oko vjeronauke, između ostalog, jeste posljedica nedostatka identiteta - nacionalnog, vjerskog, duhovnog, filozofskog. Tu postoji gotovo paranoična opsesija da se hitno nađe identitet, a očito se ne može proizvesti kroz vjeronauku. Ona ne može biti u potrazi za tim identitetom<, zaključuje Živanović.

Teolog Peter Kuzmič smatra da >crkva treba zadržati svoju autonomiju i kritičku distancu prema svakoj vlasti, bila ona kapitalistička ili komunistička. Bogom se ne može manipulisati, jer on tada prestaje biti Bogom. Mislim da se Bog nalazi u velikoj dilemi kada se u Hrvatskoj skandira >Bog i Hrvati< i to s pozicije nacionalne isključivosti i netolerancije koja završava u mržnji. Boga nema niko pravo prisvajati. Ni jedna nacija, ni jedna Crkva<.

Rekli bismo, ni vjeronauku, a pogotovo ne u dnevnopolitičke svrhe, jer bi na taj način učinila najgoru uslugu bilo kojoj crkvi. Vjeronauka mora ostati u svom okviru, a koji je to, za sada, nažalost odgovor nemaju niti država niti vjerske zajednice.

Tanja Topić (AIM)