AIM: start



MON, 19 NOV 2001 17:36:37 GMT

Vukovarske kolone sjećanja

Aim, Zagreb, 19-11-2001.

U Vukovaru je obilježena deseta godišnjica pada tog grada, koji je s mnogo razloga postao kult ratnog stradanja početkom devedesetih. Opet se, međutim, pokazalo da taj kult svatko njeguje na svoj način, da ga, naime, Hrvati tretiraju kao hrvatsku, a Srbi kao srpsku Guernicu.

Još se na nijednoj strani nije stvorila kritična masa svijesti da je Vukovar i jedno i drugo - grad i hrvatskog i srpskog stradanja. Naprotiv, u posljednje vrijeme stvari prije nazaduju nego nepreduju, i to ponajprije na tragu opće radikalizacije političkih stavova HDZ-a, koji u ovome gradu drži vlast s još nekim desnim hrvatskim strankama, dok su srpske prvi put ostavljene izvan gradske koalicije. Sada je taj model isključivanja i amputacije - koji nije primjenjivan ni u Tuđmanovo vrijeme, naprotiv on ga je izričito zabranjivao kako ne bi imao novih glavobolja s međunarodnom zajednicom - primjenjen i na vukovarsku godišnjicu ratne tragedije ovoga grada.

Gradonačelnik Vukovara Vladimir Štengl odbio je ponudu srpskih predstavnika da se uključe u obilježavanje ove godišnjice i to riječima koje ne zaslužuju ni najnižu prolaznu ocjenu iz tolerancije i taktičnosti. Mislimo, rekao je on, da na taj dan predstavnicima Srba nema mjesta među sudionicima programa i nemaju što tražiti među nama. Doduše, on to opovrgava i u izjavi koju je prenio Jutarnji list tvrdi da nitko sa srpske strane nije ni izrazio takvu želju. Ali, ostatkom izjave praktički potvrđuje da Srbe ne bi želio za suorganizatore obljetnice. Rekao je, naime, da nema ništa protiv toga da se oni pridruže hrvatskim sugrađanima u Koloni sjećanja, i da im to nitko s hrvatske strane nema namjeru "zabraniti".

Osim toga, sada se samo ponavlja hladna epizoda s prošlogodišnje obljetnice, kada je srpska ponuda za sudjelovanje u vukovarskoj memorijalnoj manifestaciji također odbijeno. Na srpskoj strani sada je odgovoreno reciprocitetnom gestom, pa je lider vukovarskih Srba i prvi čovjek SDSS-a Vojislav Stanimirović izjavio da ih "domaćini" kao ni prošlih godina nisu pozvali, pa onda ni oni nisu pozvali njih, nego su odlučili sami održati parastos. To nije dobro, priznao je, ali očito se jedan trend nastavlja i zasad ga se ne može promijeniti.

Svojom ponovljenom ledenom odbijenicom, Štengl se praktički ponio kao ratni gradonačelnik, onaj, naime, koji bi htio reprizirati duh događaja od prije deset godina, istina, samo simbolički, dakle bez pušaka i bajuneta. No, zato je ta simbolika toliko transparentna da ne ostavlja ni najmanjeg prostora nedoumicama što se njome želi poručiti. Jedna od središnjih manifestacija vukovarske obljetnice bio je mimohod vukovarskim ulicama pod patetičnim i povijesno nevjerodostojnim nazivima Križni put i Kolona sjećanja. Neku vrstu generalne probe te su hodnje imale nekoliko dana ranije, kada su Vukovarom prošle procesije vojske i policije. Njih srpska strana teško da je mogla doživjeti drukčije nego kao neku vrstu marševa.

U vrlo uspjeloj paraleli koju je povukao riječki Novi list te su hodnje uspoređene s protestnim marševima u Sjevernoj Irskoj, kojima se već desetljećima prti razdjelnica između protestanata i katolika. U hrvatskom slučaju to je dobilo i dodatnu dimenziju time što je čitava ova groteska - ne treba zaboraviti da je srpsko-hrvatski rat počeo zbog srpskog separatizma, da bi sada isti takav separatizam iskazivala hrvatska strana - što je, dakle, ta groteska zamišljena i kao demonstriranje neposluha prema službenom Zagrebu.

Na desetu godišnjicu vukovarskog stradanja nisu, naime, pozvani ni Vlada, odnosno premijer Ivica Račan, ni predsjednik Republike, što se izbjeglo banalnim trikom da se putem novinskog oglasa uputio otvoreni poziv svim građanima, a ne poimenično i predstavnicima središnje državne vlasti. Ipak, nepozvani predstavnici najviše državne vlasti pojavili su se u Vukovaru, a Mesić je, pitan u jednom intervjuu što će učiniti, izjavio da njemu poziv i ne treba, jer su ga građani Hrvatske i izabrali da može kao predsjednik otići u koji god njen dio poželi.

Iako to nije najavljeno, to je izgleda bio poticaj da se na kraju u Vukovar uputi najjača državna delegacija, u kojoj su uz Mesića bili i predsjednik Vlade Ivica Račan, te predsjednik Sabora Zlatko Tomčić. To je valjda i prvi put da su trojica najviših predstavnika hrvatske državne vlasti, među kojima odnosi odavno više nisu idilični, odlučili da i vlastitom nazočnošću demonstriraju kako u nekom pitanju pušu u isti rog. Ipak nisu mogli otrpjeti suviše očitu provokaciju već spomenutog Štengla koji im je nekoliko dana prije poručio da "nas na ovaj dan puste na miru."

U takvoj situaciji, nije iznenadila izjava Mesićevog savjetnika za unutrašnju politiku Igora Dekanića, da u predsjednikovom Uredu računaju s mogućnošću incidenata i da će predsjednik Republike znati na njih odgovoriti. Mesiću se, naime, već događalo da u ovakvim prigodama bude izviždan i izvikan na otvorenoj sceni (obilježavanje godišnjice jedne jedinice Hrvatske vojske proljetos u Splitu), pa je otkazao odlazak na sličnu proslavu koja se poslije toga održala u Šibeniku.

U Vukovaru se također zviždalo Mesiću, za što je iskorištena činjenica da je zbog magle zakasnio na početak vukovarske manifestacije. Bio je to ipak ograničeni incident, zacijelo i zbog toga što je danima prije bilo objavljeno da će vukovarski skup osiguravati vrlo jake policijske snage. U neku ruku bio je to i izuzetan dan, jer inače gradom, koji je i danas u miru podijeljen, caruju hladni međunacionalni odnosi, ponekad i otvorena napetost.

U Vukovaru danas živi otprilke isti broj Hrvata (oko jedanaest) i Srba (oko dvanaaest tisuća), i ako su u nečemu i dalje vrlo bliski, to je valjda još jedino da im je i jednima i drugima loše. Obnova grada teče sporo, i svodi se uglavnom na obnovu kuća, dok rekonstrukcija uništenih industrijaskih i drugih privrednih kapaciteta ide još teže.

Danas se najsumorniji opisi stanja u Vukovaru svode na to da se izbjegli i protjerani Hrvati ne vraćaju, a da Srbi odlaze. Oni, pak, koji su ipak izabrali ovaj grad kao svoju sudbinu, žive u odvojenim svijetovima - odvojene škole i vrtići - što po nekim svjedočenjima ide dotle da se i po registracijskim tablicama automobila zna koje je nacionalnosti vlasnik (po zvršnim slovima na tablici).

Marinko Čulić