AIM: start



SUN, 18 NOV 2001 20:18:50 GMT

Istraživanje

Mladi: Ostati ili otići

Banjaluka, 18. Novembar 2001. (AIM)

I pored ozbiljnijih upozorenja (posebno u nekim medijima) da su redovi pred ambasadama razvijenijih zemalja sve veći i da sve veći broj mladih ljudi čeka viziranje dozvole za odlazak u razvijenije zemlje svijeta, političari u u Republici Srpskoj (RS) nemaju odgovor kako pojavu zaustaviti. Niko se, čak, nije ozbiljno ni pozabavio istraživanjem zašto mladi žele da odu. Ali, zato se u programima svih političkih partija naglašava kako su mladi najveća vrijednost kojoj treba pokloniti dužnu pažnju i obezbijediti uslove za nesmetan i skladan razvoj, te da na mladima 'svijet ostaje'. Međutim, realizacija takvih dekla-ra-ci-ja i zaklinjanja veoma spora, ako ne i problematična.

Kvalitet života koji živi većina stanovnika u zemlji tranzicije i rata je ispod svakog civilizacijskog (evropskog) mini-mu-ma i svako očekivanje da će roditelji (po svojoj prirodnoj i društvenoj ulozi) obezbijediti svojoj djeci bolju budućnost je zamagljivanje ionako maglovite budućnosti. Roditelji amortizuju udare na porodicu koliko mogu, ali je i njihova snaga sve manja i podrška normalnom razvoju djece sve slabija. Društveno-politička i ekonomska kriza u novonastalim državama bivše SFR Jugoslavije praćena je krizom vrijednosti, gdje ni odrasli ne mogu da se snađu. U takvoj stvarnosti mladi se nalaze u stanju psihološke anomije, gdje dominira doživljaj zbrkanosti i sukoba društvenih i ličnih vrijednosti, koji kod njih izaziva osjećaj vrijednosnog vakuma, besmisla i konfuzije.

Istraživanje iz maja mjeseca ove godine pokazuje se da samo 0,24 odsto mladih nije u stanju konfuzije, da je samo 17,55 odsto sa slabom anomičnošću, a da su svi ostali (82,21 posto) u manjem ili većem stepenu dezorijentisani. Ovakav rezultat u velikoj mjeri objašnjava zašto su mladi u društvu marginalizovani i zašto su se pasivizirali. Izvjesno je da nove društvene vrijednosti nisu precizno formulisane niti ugrađene u školski sistem, a nisu ni internalizovane u sistem ličnih vrijednosti, pa se mladi ljudi nalaze u dilemi zašto se u životu zalagati i prema čemu se usmjeravati i čemu težiti.

Mladi su u dodatnim dilemama jer žive u vremenu kada se samo sumnja u do tada proklamovane vrijednosti, a nema jedinstvenih kriterija o tome kakav je vrijednosni koncept prihvatljiviji, te se javlja jaka psihološka anomija kao osjećaj vrijednosnog vakuma, beznađa, besmisla i životne konfuzije. Osim toga dugotrajne ratne traume i život pun straha, neizvjesnosti i patnji tokom rata, nažalost, nije mnogo bolji ni nekoliko godina poslije rata. Još uvijek veliki broj stanovnika na ovim prostorima živi u strahu i zabrinutosti, što pogoršava ionako tešku životnu situaciju mnogih, a posebno mladih. Ne treba ni napominjati koliko je štetan dugotrajan strah u razvoju mladih. U istraživanjima koja su realizovana nekoliko godina poslije rata, preko 70 odsto mladih izjavljuje da je 'veoma zabrinuto', dok je procenat onih koji su ravnodušni, bezbrižni i sretni ispod 10 odsto.

Ni razvoj mladih talenata nije na zadovoljavajućem nivou. Procjene studenata na fakultetima oba univerziteta u Republici Srpskoj pokazuju da uslovi za razvoj mladih talenata nisu zadovoljavajući ni u društvu ni na njihovom fakultetu. Tako, na primjer, samo 7,84 odsto studenata procjenjuje da su uslovi na fakultetu 'veoma dobri' (2,24) i 'dobri' (5,60), a 11,20 posto ispitanika smatra da se u društvu ulaže za razvoj talenata, od čega 'veoma mnogo' (5,04) i 'mnogo' (6,16).

U analizi karakteristika socijalog okruženja, koje utiču na opredjeljenje mladih za ostanak ili odlazak iz Republike Srpske, treba imati na umu da mladi najviše teže za socijalizacijom njihove sredine, jer u istraživanju teškoća na koje nailaze i pomoći koja im treba najviše mladih (39,54) navodi 'više druženja', kao vid pomoći koja im je potrebna 'što prije', zatim 'pomoć u učenju', 'novac', pa 'više pažnje i razumijevanja'.

Imajući sve to na umu nije slučajno što se mladi u sve većem broju opre-djeljuju za odlazak sa ovih prostora. Razumljivo je da postoji razlika između odlaska i opredjeljenja da se ode, ali je svakako indikativno da se postotak onih koji žele da odu kreće u intervalu od 60 do 70 odsto, s tim što odlaze oni koji imaju mogućnosti, a ostaju oni koji nemaju kuda. Procenat onih koji ne žele da ostanu kreće se oko 20 odsto. Od 1591 ispitanika, 1999. Godine je 47,2 posto izjavilo da bi otišlo iz RS, dvoumilo se 31,7 posto a ne bi otišlo 19,6 posto. U ovoj godini 65,5 posto učenika I 39,2 posto studenata bi otišlo, dok se 14,5 posto učenika I 34,1 posto studenata još dvoumi.

Istraživanje pokazuje da mnogo više učenika nego studenata želi da ode. Objašnjenje leži u činjenici da učenici o odlasku više maštaju, a da su studenti razboritiji i da na ovaj problem gledaju racionalnije i realnije, te da mnogo više studenata nego učenika zaista odlazi.

Izloženi pokazatelji nedvosmisleno ukazuju da mladi na ovim prosto-ri-ma opažaju svoju poziciju kao veoma nepovoljnu za skladan psiho-fizički i socijalni razvoj, te da je veliki procenat orijentisan na odlazak iz Republike Srpske, kada bi izvan granica obezbijedio solidan život. Njihovom opredjeljenju u velikoj mjeri doprinosi i dugotrajno teška ekonomsko-socijalna situacija, bez konkretnije izvjesnosti za boljim životom u bliskoj budućnosti.

Dragoljub Krneta, samostalni istraživač