AIM: start



MON, 12 NOV 2001 14:24:49 GMT

Neuništivost kazališnih hulja

Aim, Zagreb, 12.11.2001.

Zagrebačko kazalište mladih (ZeKaeM) predstavilo je prije mjesec dana svoju najznačajniju ovogodišnju premijeru, ako ne i predstavu od najvećeg značaja tokom proteklih deset i kusur godina. Riječ je o adaptaciji proznog teksta Miroslava Krleže "Veliki meštar sviju hulja" , kojega je pokojni klasik napisao još 1917. godine, kao sasvim mlad i nepoznat pisac. Proznome štivu prethodila je po svoj prilici Krležina drama sa istom ili sličnom temom, o kojoj ne znamo puno jer njegova neobjavljena zaostavština još nije otpečaćena. Ipak, znamo nešto, ne samo iz usmene predaje, budući da je u ovome proznom djelu sačuvan mnogi bitan element dramske strukture. Posrijedi je spektakularan prikaz hrvatskog društva sa glavnim negativcem u prvom planu, i svim onim (anonimnim) pomagačima tik uz njegov bok. Samo da se zna kako Veliki meštar ne može učiniti puno zla bez masovne pomoći.

Međutim, tzv. kulturna javnost, pače elita domovinske kulture, reagirala je na ovu predstavu ZeKaeM-a umnogome negativno, tražeći joj mane čak i tamo gdje nema govora o pukoj kazališnoj estetici. Možemo zanemariti poviku na redatelja Branka Brezovca, koji da "ne voli publiku, i nastoji joj otežati praćenje radnje", kako je u hitrom ogledu ustvrdila jedna zagrebačka kritičarka. Jer, što bismo onda smislili na račun Joycea ili Faulknera, koji su znali čitatelja svojski preznojiti već na jezičnoj razini... O tim razlozima ili nemanjima istih može se pisati samo uz preciznu demontažu složenog postupka ovoga ili onog redatelja, a to u citiranoj i nizu sličnih kritika nismo imali čast. Ali, još je zanimljiviji od takvih kritika nastavak javnog bavljenja "Velikim meštrom sviju hulja", usmjeren ponajprije na osobu i djelovanje ZeKaeMov-og ravnatelja Slobodana Šnajdera.

Dramski pisac Slobodan Šnajder došao je na čelo ovoga zagrebačkog teatra koncem prošle sezone, nakon egzila u kojemu je proboravio devedesete godine 20. stoljeća. Nije u pitanju bio samo fizički izgon, jer je Šnajder dolazio u Hrvatsku i uglavnom boravio ovdje, nego onaj značajniji i po jednog pisca svakako teži. Početkom desetljeća on je bio izguran sa posla u nakladničkom poduzeću gdje je uređivao izdanja od najveće važnosti za ovdašnji teatar. Istjerali su ga politički pripuzi i privredni kriminalci, a njihovi mentori nastavili su zatim Šnajderov progon po logičnom redoslijedu. Zbog njegovih ljevičarskih stavova nije ga dugo bilo u novinama osim za objekt napada, nije intervjuiran niti je dobivao mogućnost za izjašnjavanje u medijskom prostoru. Konačno, za njega nije bilo ulaza u nijednu hrvatsku kazališnu kuću, bilo da tamo radi ili mu samo izvode drame.

A govorimo o najizvođenijemu hrvatskome dramskom piscu u inozemstvu. Samo njegov tekst "Hrvatski Faust" - koji govori o hrvatskoj političkoj laži 20. stoljeća - postavljan je u respektabilnim evropskim kazalištima više od stotinu puta. Nekoliko drama koje je napisao tokom svog egzila mahom su izvođene u Njemačkoj, Italiji, Švicarskoj, Švedskoj... U predzadnjoj godini desetljeća i zadnjoj godini vladavine režima Franje Tuđmana, otvorila se bila prilika za Šnajdera kao novog intendanta u riječkome Hrvatskom narodnom kazalištu. Zaustavio ga je osobno ministar kulture Božo Biškupić, s objašnjenjem kako "Šnajder nije dovoljno kompetentan". Onda je pao fašistoidni režim u Hrvatskoj, Šnajder se zaposlio u ZeKaeM-u, a po novinama su nakon "Velikog meštra" krenuli napisi o golemome utrošenom novcu i, opet, Šnajderovim kvalitetama. Spisateljskim, kazališnim, političkim.

Ipak, nije Slobodan Šnajder javna osoba koja bi šutke otrpjela takve napade. Štoviše, može se kazati da on življe funkcionira u situaciji povišene napetosti, kao uostalom brojni društveno angažirani umjetnici. Drugo, upravo Slobodan Šnajder ima danas stalni medijski prostor u dnevnom tisku, i kao kolumnist riječkoga Novog lista koristi ga već nekoliko godina za užarenu političku i kulturalnu polemiku. Tako je on reagirao i ovaj put, nanovo napadnut od strane niza kulturnih poslanika čiju je matičnu luku sam prepoznao u vrhu hrvatske kulturno-političke vlasti. Slobodan Šnajder zapodjenuo je ili barem prihvatio zadnjih tjedana javnu prepirku sa svojim kritičarima, pa i ako je gdješto bila pritom njegova reakcija prenaglašena, mora mu se priznati da nije smetnuo s uma otkud (opet) vjetar puše. I može ga se razumjeti kada tako oštro odgovara na učestale napade.

Naime, sve i kad bi "Veliki meštar sviju hulja" bila tako loša predstava koliko se tvrdi, ne bi zaslužila kritičke pozornosti koliko je polučila zbog činjenice da su posrijedi Šnajder i Krleža. Ne bi, zato što se Miroslava Krležu nije mimo Slobodana Šnajdera usudio tako smjelo postaviti nitko, pa dugo uopće nije korišten silni društveno-polemički potencijal Krležine umjetnosti. Šnajder (i Brezovac, dakako) usudili su se baciti ovom predstavom rukavicu u lice onome širokom sloju koji prati Velikog meštra početkom 20. stoljeća, a kako vidimo živ je i krajnje osjetljiv do dandanas. Nadalje, i što nije manje važno, Hrvatska Kazališna Laž (iliti HKL, prema Šnajderovoj parafrazi Krležine "Hrvatske književne laži") je tokom devedesetih do te mjere hipertrofirala, da je vrlo logično kako veći dio (nekazališnih) kritika na račun ove predstave progovara baš iz trbuha HKL-a.

Slobodan Šnajder ustvrdio je kako iza svega stoji kulturno-politička sekta predvođena Georgijem Parom, ravnateljem zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta. Središnji nacionalni teatar pretvorio se još tokom devedesetih u istinsku crnu rupu hrvatske kulture, baš pod vođenjem narečenog Para. E, to bi trebala biti goruća tema za kroničare hrvatskog teatra: u zagrebačkom HNK-u glavni su događaji godinama bile proslave Tuđmanovog rođendana i adaptacije loših tekstova iz doba tzv. hrvatskog narodnog preporoda. Georgij Paro je golema novčana sredstva iz državnog proračuna trošio na kompromitaciju hrvatske kulture, promovirajući bijedni kazališni repertoar i ništa manje dnevnu politiku kakva je Hrvatsku dovela na rub civilizirane međunarodne zajednice. Nikad u dugoj povijesti ove kazališne kuće nije bilo toliko mnogo zaposlenih, i tako malo u njoj samog kazališta.

Da vas ne uvodimo u detalje ovdašnjeg života iza kazališnih kulisa, tek Šnajder ima dosta razloga vjerovati u Parovo bacanje klipova i ovaj put. Uostalom, na premijeri "Velikog meštra sviju hulja" bio je i ravnatelj HNK-a, da bi napustio dvoranu pet minuta prije kraja predstave. Jest on kasnije objašnjavao kako to nije učinio zbog razloga koje Šnajder pretpostavlja, nego zbog nečega privatnog itd. Ali, ionako je Paro tako govorio u svim prilikama. Zašto je sam propustio staviti na daske HNK-a neki polemičan Krležin tekst, o Šnajderovima da i ne govorimo, već je namjesto njih preferirao Ivana Aralicu? Takav se desetgodišnji propust ravnatelju HNK-a ne događa slučajno. Kao što se malo što ovdje događa slučajno. Kao što, uostalom, niti Krležin "Veliki meštar" ne funkcionira danas tek slučajno. Jer veliki meštri dolaze i odlaze, samo nas hulje nikad ne puštaju s mirom.

Igor Lasić