AIM: start



FRI, 02 NOV 2001 10:10:26 GMT

Srpsko-crnogorski pregovori

Forsiranje Jugoslavije

Ukoliko u Srbiji pozitivne promjene budu transparentne, toliko će ideja zajedničke države jačati uprkos svoj nacionalnoj romantici i zazivanju slavne prošlosti. I obrnuto, ako građani Crne Gore procjene da se ničem dobrom sa sjevera ne mogu nadati, ideja nezavisnosti će osvajati većinu uprkos svom zaklinjanju i pozivanju na vjekovno bratstvo

AIM,Beograd,2.11.2001.

Manje od tri sata bilo je potrebno pregovaračima iz Srbije i Crne Gore da se slože da se ni u čemu ne slažu. Predsjednik SR Jugoslavije Vojislav Koštunica, predsjednik vlade Srbije Zoran Đinđić i potpredsjednik savezne vlade Miroljub Labus - na jednoj, te predsjednik Crne Gore Milo Đukanović i crnogorski premijer Filip Vujanović - na drugoj strani, zaključili su 26. oktobra u Palati federacije da imaju dijametralno suprotne stavove o budućnosti SR Jugoslavije. Ukratko: po Đukanoviću i Vujanoviću, jedino rješenje je u osmostaljivanju i Crne Gore i Srbije; po Koštunici pak, uz asistenciju Đukanovića i Labusa, u očuvanju i redefiniciji savezne države. Što će biti i u kom pravcu će se krenuti - složili su se sugovornici - vidjeće se na referendumu u onoj manjoj republici.

"Dilema o opstanku države postoji u Crnoj Gori i ona ju je podelila, dok takve dileme u Srbiji nema", rekao je Koštunica novinarima nakon završetka sjednice. "Mislimo da ono što smo ostvarili proteklih godina, a to je pravo na svoju monetu, spoljnotrgovinski režim, carinsku politiku, autonomnu spoljnu i bezbjednosnu politiku, treba da zadržimo", izjavio je Đukanović.

Na prvi pogled, stvar izgleda prosto. Đukonovićeva Demokratska partija socijalista (DPS) sada bi trebalo da se dogovori sa opozicionom Socijalističkom narodnom partijom (SNP) Predraga Bulatovića oko organizacije referenduma i referendumskog pitanja, to sve usaglase sa OEBS-om, pa da se građani Crne Gore negdje na proljeće u redu i miru izjasne da li su za samostalnost svoje republike ili ne. Kako god da odluče, to bi moralo da bude prihvatljivo za nosioce obiju opcija; Srbija i međunarodna zajednica poštovaće volju većine.

No, mnogo što na ovim prostorima često nije onako kako izgleda. Da se pođe redom.Utemeljitelj i dosljedan nosilac ideje crnogorske nezavisnosti je Liberalni savez Crne Gore: od 1990. do 2001. ova stranka je imala između sedam i dvanaest posto podrške birača. Đukanović se ovoj opciji približio početkom 1997. procijenivši da je režim Slobodana Miloševića bez budućnosti. Činjenica je da se DPS tada zalagao za redefiniciju odnosa u fedraciji; činjenica je i da se službena Podgorca u naredene tri godine iz dan u dan sve više de facto izdvajala iz SR Jugoslavije. Ova aktivnost je imala i podršku i razumjevanje kako međunarodnih faktora, tako i srpske demokratske opozicije - Miloševićeva politika kao da je opravdavala sve načine borbe protiv nje. Zato je kao grom iz vedra neba odjeknulo zalaganje Podgorice za nezavisnost poslije Petog oktobra, odnosno njena dezinteresiranost za bilo kakvu redefiniciju odnosa Srbije i Crne Gore. Razloga za ovakvo što ima više. Jedni navode da je Đukanović kada je trebalo da se popne na vlast bio jedan od nosilaca Miloševićeve "antibirokratske revolucije" u Crnoj Gori.

No, u Crnoj Gori za razliku od ovih bivših jugoslavenskih republika nema dvotrećinskog raspoloženja za osamostaljenje. SNP kao stranka nastala iz podjele nekad jedinstvenog DPS-a, uz zalaganje za Jugoslaviju, zalagala se beskompromisno i za Miloševića. Od bivšeg predsjednika SR Jugoslavije Bulatović i drugovi digli su ruke odmah po njegovom padu i ušli u saveznu koalicionu vladu sa Demokratskom opozicijom Srbije (DOS); od zajedničke države, međutim, nisu. U svakom slučaju, parlamentarnim republičkim izborima u aprilu ove godine značajno su popravili svoj skor - DPS je bio prinuđen da formira manjinsku vladu kojoj podršku daje LS CG. Od tada, SNP je u stanju da blokira sve inicijative čiji je cilj nezvisnost, uglavnom pozivajući se na ustavnu proceduru. U crnogorskom parlamentu naime, potrebna je dvotrećinska većina za izmjenu odredbi Ustava - kako kad je u pitanju samo raspisivanje referenduma, tako i kad na dnevni red dođe verificranje rezultata. Tu većinu nemaju ni DPS ni SNP, niti bi je na eventualnim ponovljenim izborima mogli steći.

Ono što je izvjesno jeste da u Crnoj Gori nastupa period visokih tenzija i sučeljavanja u kome se neće birati sredstva. Jer, u osnovi pitanja nezavisnosti, leži pitanje vlasti. Savezna država, inače i onako nema mehanizma da na narečeno djeluje. "Ako ne dođe do demokratskog i legalnog rešenja u Crnoj Gori, savezni organi neće snosti posledice toga", kaže Slobodan Samardžić, savjetnik predsjednika SR Jugoslavije. "Neće se direktno mešati u u eventualne sukobe i sporove u toj republici, ali će jasno staviti do znanja međunarodnoj zajednici da ni ustavni ni demokratski postupak nije poštovan i da posledice treba da snosi onaj ko je kršio pravila demokratskog referenduma i odredbe Ustava Crne Gore."

Što slijedi?

Pitanje nezavisnosti ili ostanka u SR Jugoslaviji, apsorbiralo je cjelokupni crnogorski politički život. DPS je svu svoju reformsku retoriku bazirao u tom pravcu - da bi se živjelo bolje i kvalitetnije, da bi tranzicija uopće mogla uspjeti, nezavisnost je glavni preduvjet. Sam Đukanović, u tom kontekstu, uveliko se poziva na Njegoša i Kralja Nikolu izjavivši Crna Gora mora slijediti glavnu poruku svoje nekadašnje dinastije - da se nikome ne potčinjava i da ne može biti slobodna bez svoje države. SNP pak ne popušta i ističe legalizam kao glavno oružje: "Ni jednog momenta, kada je riječ o eventualnoj promjeni statusa Crne Gore, nećemo odstupiti od principa poštovanja crnogorskog Ustava i volje većine građana Crne Gore", kaže potpredsjednik SNP-a Srđa Božović.

Ma koliko da se čini da je "lopta u crnogorskom dvorištu", Beograd će ipak imati ogroman uticaj na zbivanja u Crnoj Gori. Ukoliko u Srbiji pozitivne promjene budu transparentne, toliko će ideja zajedničke države jačati uprkos svoj nacionalnoj romantici i zazivanju prošlosti slavne. I obrnuto, ako građani Crne Gore procjene da se ničem dobrom sa sjevera ne mogu nadati, ideja nezavisnosti će osvajati većinu uprkos svom zaklinjanju i pozivanju na vjekovno bratstvo. Ekonomisti tvrde da u razdvojenoj Srbiji i Crnoj Gori neće biti bolje nego što im je zajedno i da se u SR Jugoslaviji prije mogu uključiti u evrpske integracije. Realisti pak, naglašavaju da politički konflikti mogu poništiti sve ove prednosti... Izvjesno je samo da opstanak savezne države podrazumjeva njenu duboku redefiniciju, odnosno, ukoliko ne opstane, nove izbore i donošenje novog Ustava u Srbiji. Riječju, novo političko miješanje karata.

Svakako, kada je u pitanju samostalnost Crne Gore, važno je sačuvati zdrav razum i prihvatiti da poslije bilo kakvog riješenja neće nastupiti sudnji dan. Ovo tim prije što je Srbija - ako se izuzme neka vrsta javne emotivne uvređenosti - uveliko ravnodušna o budućem statusu Crne Gore .Jedino što je važno jeste da se nekakva konačna odluka donese i to što prije. Labus, naime, ukazuje da se u martu naredne godine odlučuje o novim finacijskim aranžmanima i da ni malo nije svejedno da li se zna da li SR Jugoslavija postoji ili ne.

Filip Švarm (AIM)