AIM: start



THU, 01 NOV 2001 11:46:29 GMT

Potraga za 800 miliona dolara

Vizija razvoja ili spisak želja

Gorući problem FBiH, rastuća nezaposlenost i opadajući broj zaposlenih, po računici Vlade FBiH, mogao bi biti riješen do 2005. godine, ukoliko se u ovom periodu zaposli novih 164.000 radnika. Za ovaj radikalni preokret iz ubrzanog tonjenja u bijedu i siromaštvo ka boljem životu nedostaje samo jedna "sitnica", 800 miliona dolara svježeg novca. Svake godine.

AIM, Sarajevo, 01.11 2001. Rezultat kolektivne pameti nove domaće vlasti, pompezno nazvan "Vizija makroekonomskog razvoja FBiH", sveo se na spisak želja. Na 150 stranica nudi obilje statističkih podataka o tome šta se sa ovim dijelom BiH dešavalo proteklih deset godina, uz svima poznate razloge zašto - rat, kašnjenje privatizacije, korupcija, prevelika birokratija, previsoki nameti i šuma propisa koji su uspješno rastjerivali strane investitore. Jedino što nedostaje jeste - koje su to konkretne mjere kojima bi se promijenilo sadašnje stanje sa jasnim naznakama ko to treba da uradi, do kada i kako i kakve će to opipljive efekte imati. Lista od stotinu i kusur zakona, koje bi trebalo donijeti ili izmijeniti, ne znači puno. Oni na koje se računa, strani investitori i domaći poduzetnici, umjesto mase fraza rađe bi od Vlade čuli hoće li biti smanjenja različitih doprinosa na plate, dodatnih poreskih olakšica za strane investitore, ili za početak, kada će biti moguće ovdje osnovati firme za tri dana, bez brojnih potvrda, saglasnosti, uvjerenja, od opštinskih, kantonalnih, entitetskih i državnih institucija.

Naravno, ključna nepoznanica ostaje, odakle svake godine iznaći 800 miliona dolara u vidu investicija, odnosno koji su investitori i u šta bi uložili svoj novac. Doba donacija je na izmaku i po vladinoj računici od obećanih 3,7 milijardi dolara za BiH ostalo je da se utroši još 725 miliona dolara. Na značajnije novo zaduživanje u inostranstvu također se ne može računati s obzirom na to da je spoljni dug FBiH već 1,6 milijardi dolara. Kako god, priča se ponovo vraća na strane investitore.

Fraze tipa, "treba", "neophodno je", koje već godinama građani BiH slušaju od domaćih i stranih zvaničnika, sigurno neće privući toliko priželjkivane strane investicije, a njima ovaj vladin dokumenat obiluje. Iako je protekla tri mjeseca "vizija" bila na javnoj raspravi, malo je vjerovatno da će njeno usvajanje, planirano do kraja oktobra, označiti revoluciju i dovesti do navale stranih investitora. Da se prije radi o fušeraju nego li o ozbiljnoj studiji, najbolje se vidi iz banalne činjenice da iako je "vizija" ugledala svijetlo dana u julu ove godine, u njenom sadržaju u više navrata se pominje da bi određeni propisi "trebali biti donešeni do kraja 2000. godine". Znači, blagodeti savremene kompjuterske tehnologije, koja omogućava "ljepljenje" dijelova ili čitavih dokumenata, ovdje su ponovo došle do izražaja. Tako se u istom dokumentu ponavljaju čitavi pasusi koji ne sadrže ništa novo osim prežvakavanja jednih te istih statističkih podataka za protekle godine. Znači, autori su posegli i za davno napisanim materijalima ne potrudivši se barem da ažuriraju sadržaj.

Jednostavna računica pokazuje da bi se ovaj ambiciozni cilj realizovao, 800 miliona dolara stranih investicija godišnje, u prosjeku bi naredne četiri godine svakog radnog dana u FBiH moralo biti uloženo nešto više od tri miliona dolara. Poređenja radi, za proteklih šest godina , u FBiH su strani investitori uložili ukupno 581 milion maraka. Da stvar bude gora, u 1999. godini ukupna strana ulaganja u FBiH su bila oko 10 miliona dolara.

Znači, prva stvar koju bi ubuduće čelni ljudi u federalnoj vlasti trebali uraditi svakog jutra kada dođu na posao, prije jutarnje kafe, jeste da provjere da li je prethodnog dana domaća ekonomija inkasirala neophodnih tri miliona dolara. Dva dana bez stranih ulaganja u tom slučaju bi se mogla podnijeti, ali već treći bi se morao oglasiti zvono za uzbunu, za vladu i parlamente na svim nivoima. Naravno, ovo spada u domen čiste naučne fantastike jer vladajuća Alijansa za promjene nije u stanju da "nahvata" dovoljno svojih poslanika u parlamentu kako bi imali kvorum za usvojanje tehničkih izmjena postojećih zakona, a kamoli da se u potpunosti posvete privlačenju stranih investicija. Biće da poslanici imaju prečeg posla od dangubljenja u parlamentarnim klupama.

Kojom metodologijom su, osim urođenog optimizma, autori "vizije" došlo do cifre o 164.000 novih radnih mjesta, a ne 100 ili 200 hiljada, odnosno kako se zaključilo da će FBiH imati rast bruto domaćeg proizvoda od osam odsto godišnje narednih pet godina, ostaje nepoznanica. I po ovom izuzetno optimističkom scenariju, ne tako daleke 2005. godine u FBiH bi trebalo biti 575 hiljada zaposlenih, a kojih je danas 406 hiljada dok bi na spiskovima zavoda za zapošljavanje i tada bilo 242.000 imena, što i nije drastično smanjenje u donosu na postojećih 266 hiljada. Time bi samo stopa nezapolenosti sa sadašnjih 39 odsto bila svedena na još uvijek nepodnošljivih 29 odsto.

Uspiju li autori ovog dokumenta tokom narednih 12 mjeseci privući strane investitore koji će uložiti očekivanih 800 miliona dolara svježeg novca, Nobelova nagrada za ekonomiju im je zagarantovana. Naravno, moguće je privući strane investitore da ulože stotine miliona dolara u BiH, ali za postizanje tog cilja potrebne su, zaista, drastične promjene u zakonodavstvu, sudstvu, poreskoj politici, suzbijanju korupcije i desetkovanju postojeće birokratije, i to odmah. Ako je suditi po do sada učinjenom, aktuelna vlast nije spremna ili ne može ove rezove napraviti u kratkom vremenu, uprkos "Viziji". Armija već nezaposlenih i desetina hiljada radnika koji imaju realne šanse da im se nakon završetka privatizacije pridruže u traganju za poslom, ne mogu čekati da se ukupno okruženje u BiH "prirodnim putem" pretvori u zemlju privlačnu za investiranje. Ljudima je potreban posao da bi mogli da žive od rada i obezbijede svojim porodicama normalnu egzistenciju. Bez toga, jedino što im preostaje, jeste sitan šverc, prosjačenje i kriminal, čega već imamo dovoljno, odnosno dalje tavorenje u bijedi, što nas sigurno neće približiti društvu normalnih evropskih država, gdje bi svi voljeli da se nađemo.

Dražen SIMIĆ (AIM, Sarajevo)