AIM: start



FRI, 26 OCT 2001 08:12:05 GMT

RS i SRJ: Kašnjenje i izdaja

Sve dok iz Beograda put Banjaluke teče moralna podrška, sve dok ono što Srbija bude prema strancima uradila na svojoj teritoriji, RS odbija, dotle će Beograd prema Banjaluci biti izdajnički. Iako su RS i SRJ potpisali specijalne veze, iako ih jednom mjesečno u susretima podgrijavaju, pravog sastanka između srpskih šefova sa dvije obale Drine još nije bilo

Banjaluka, 26. Oktobar 2001. (AIM)

Valjda prvi put otkad postoji narodna Skupština Republike Srpske, jedna parlamentarna delegacija prešla je granicu i otišla u posjetu Beogradu, a da u njenom sastavu nisu bili samo Srbi, već i Bošnjaci. Valjda je taj čin - van svake ironije, ne bez značaja - nalagao dodatnu učtivost, u kojoj je jedan od njihovih domaćina Dragoljub Mićunović, predsjednik Vijeća građana jugoslovenske skupštine, imao potrebu da kaže kako je "važno da se specijalne paralelne veze SRJ sa RS ne razvijaju po cijenu slabljenja odnosa sa BiH". Od učtivosti se rastapao i Dragan Kalinić, šef ekipe parlamentaraca iz RS, iz čijih usta je u Božje uši otišlo da saradnja Banjaluke i Beograda "treba da se odvija na dobrobit BiH (!) i SRJ i naših naroda koji žive u ove dvije zemlje".

Naravno, višak multietničke učtivosti proizveo je manjak sadržaja u razgovorima, ali koga je briga: Kalinić ponovo ima svježu fotografiju sa Vojislavom Koštunicom, a koliko to u RS znači, valjda najbolje zna Milorad Dodik, koji je nema. Domaćini Koštunica, Mićunović, te Srđa Božović, predsjednik Vijeća republika, i savezni premijer Dragiša Pešić još jednom su pokazali golublju politiku prema Bosni, prema kojoj je, posebno kad je o Koštunici riječ, Vašington veoma skeptičan.

ANTITERORISTIČKI PRVOBORCI: Usput, konstatovali su da od Nove godine Beograd više neće finansirati onih 1.400 momaka iz Vojske RS, i da će, ako to baš požele, prema zahtjevu iz Vašingotna još iz januara, stvar završiti preko računa Stalnog vojnog komiteta, neke vrste jezgra budućeg ministarstva odbrane BiH, bar kako su to zamislili stranci. Zatim su parlamentarci iz RS i njihovi domaćini zaključili da specijalne paralelne veze, potpisane prije pola godine daju mnogo više šansi za ekonomsku saradnju od one koja je ostvarena iako još veće šanse daju posjedovanje roba i para, a i Beograd i Banjaluka, slučajno, kubure i sa jednim i sa drugim. I, na kraju, Kalinić je, tek da nije džabe dolazio, iz Koštunice uspio da izvuče zakletvu Dejtonskom sporazumu, što bi na putu od Beograda do Banjaluke trebalo da odjekne kao - ne zajednička vojska, ne lične karte bez entitetskih obilježja, da učvšćivanju zajedničkih organa, ali samo koliko se mora.

Naravno, sreća je da Srbi i Srbi i nisu previše bili nasamo, jer bi im se, kako stvari posljednjih nedjelja stoje, mogla oteti tema o zajedničkoj misiji u borbi protiv terorizma. Istinabog, Koštnica do sada nije pokazivao kako se loži na novu istorijsku ulogu Srba na planeti, ali potpredsjednik vlade Srbije Nebojša Čović nekako je uvjeren da se najtraženiji svjetski terorista ustvari zove Bin Ljaden i kako je on (Čović) tako razbio kosovske i južnosrbijanske Albance da njihovo nezadovoljstvo istim (razbijanjem) nalaže da je pitanje dana kada će se u Beogradu avionom zabiti u neku od zgrada na kojoj prije dvije godine nije već radio NATO.

Braća sa lijeve obale Drine takav stav su institucionalizovali budući da se prije nekog vremena na Vrhovnom savjetu odbrane RS moglo čuti da je Bin Laden šansa da svijet promijeni odnos prema Srbima, i to retroaktivno kao prema prvoborcima antiterorističke borbe sa spomenicom iz 1991. A sad, što je OHR istog dana kad su parlamentarci iz Banjaluke bili u Beogradu zaprijetio Republici Srpskoj sankcijama zbog otezanja da podignu četiri džamije u Bijeljini, treba vjerovati da je to samo zato što im Mirko Šarović još nije objasnio po koliko terorista može da uđe u svaku od džamija. Pitanje je, naravno, kakve to veze ima sa odnosima između RS i SRJ. Priča o islamskom terorizmu samo je pokazatelj da na liniji Beograd-Banjaluka neko nekoga ne može da prati.

VEĆI SRBI OD SRBA: Naime, kada je o terorizmu riječ, on ostaje ozbiljan problem za Sarajevo, ali za Banjaluku, plašiti se, to tek postaje. Naime, ako u Banjaluci vjeruju da se ludilo iz 1991. deset godina kasnije neočekivano susrelo sa mudrošću, tada će ih stranci natjerati da shvate da nema smisla da prave još duga 2001, kada nisu otplatili ni onaj od prije deset godina. Jugoslavija i Koštunica to će da prate isto onako kako su podržali Čovića: tek poneki novinar i zagriženi debeovac koji peru svoje biografije.

Kada bi drugačije razmišljali, u Banjaluci bi shvatili da je Beograd u međuvremenu postao njihov veliki problem ili oni njegov, svejedno. Dok oni ne znaju šta bi sa primjenom svog zakona o saradnji sa Hagom, Beograd ne samo da je veliki dio svog posla sa Karlom del Ponte završio već je Banjaluci izbio posljednji argument da ne izručuje svoje ljude. Kada je Beograd pokazao da je spreman da uđe u Partnerstvo za mir, čak i po cijenu da ispuni sve uslove koji ga čekaju na tom putu, tada je izbio većinu argumenata iz ruku Banjaluke za opstanak Vojske RS, koja više neće moći da opstane kao posljednja armija u tom dijelu sveta sa ruskim standardima naoružanja u svom arsenalu, dok će je prelazak na obavezne NATO standarde koštati dosadašnje samostalnosti.

Neće to ići ni sa ekonomijom: Jugoslavija je na sistemu stranih donacija i kredita, a te stvari vrlo često podrazumijevaju da uz pare dobijete i ceduljicu na kojoj ne samo da piše šta vam treba već i gdje vam valja da to kupite, a stranci između Beograda i Banjaluke neće praviti nikakav srpski ekonomski prostor, makar se pokazalo da je Bin Laden sve vrijeme bombardovanja Avganistana pušio čibuk u Tešnju. I ubuduće, iz Beograda će put Banjaluke teći moralna podrška, dok će sve ono što Srbija bude prema strancima uradila na svojoj teritoriji, a što RS nije, imati u Banjaluci značaj izdaje. Zato, iako su RS i SRJ potpisali specijalne veze, iako ih jednom mjesečno u međusobnim susretima podgrijavaju, pravog sastanka između srpskih šefova sa dvije obale Drine još nije bilo. Što se onih koji slijede tiče, stvari se mogu odvijati samo na dva načina. Prvi, da svi naredni sastanci političara iz Banjaluke i Beograda budu ovako učtivo protokolarni, gdje će vam izvori sa samog sastanka, kao u utorak, reći da više sadržaja ima u saopštenjima s njih nego u njihovim stenogramima. I drugi, da u RS konačno definišu svoj nacionalni i svaki drugi cilj, da poslije toga razgovaraju sa Beogradom čuvajući se da ne budu veći Srbi od Srba, jer kad god su to bili, dio stanovništva bi im odlazio ili preko Drine ili preko neba. I da, po mogućnosti, od Koštunice ne prave novog Radovana Karadžića, jer bi jugoslovenskog predsjednika onaj nivo identifikacije sa Banjalukom, na kome Kalinić, Šarović i Čavić vjeruju da su dobili čovjeka s kojim će ono isto pokušati još jednom - mogao koštati skuplje od bilo čega što ga po glavi tuče kod kuće.

Zato bi jedine prave specijalne veze RS-SRJ kao prvu tačku morale da imaju sljedeće: RS ni u jednom segmentu reformi ne smije da kasni za Srbijom.

Željko Cvijanović (AIM)