AIM: start



WED, 24 OCT 2001 22:57:08 GMT

Najavljena reforma Vojske Jugoslavije

Manja, a bolja

Ako je skraćenje vojnog roka u kontekstu racionalizacije i modernizacije Vojske Jugoslavije, riječ je o inicijativi za svaku pohvalu. Ukoliko se pak radi o pokušaju da se na taj način namaknu sredsta za održavanje postojeće vojne strukture, korist od devet mjeseci provedenih u Vojsci Jugoslavije imaće samo regruti i njihove porodice

AIM, Beograd, 24.10.2001.

Konačno, o najomiljenijoj vojničkoj temi - skraćenju roka služenja - zna se nešto konkretno. Na radost budućih regruta, njihovih djevojaka, supruga i porodica, Savezna vlada je u skupštinsku proceduru uputila prijedlog izmjena i dopuna Zakona o Vojsci Jugoslavije (VJ) koji predviđa vojni rok u trajanju od devet mjeseci umjesto sadašnjih dvanaest. Kada će poslanici o narečenom odlučivati, još se ne zna. Ništa ne piše ni što čeka regrute koji su već u Vojsci; ranije, u sličnim prilikama i oni su dobivali znatna skraćenja.

Ono što izgleda da je sigurno, jeste da je narečenim prijedlogom najavljen dugo očekivani početak reformi u Vojsci Jugoslavije. U prvom redu - njeno samanjenje. Oružane snage SR Jugoslavije sa svojih 100 000 pripadnika naime, brojnije su od vojski njenih susjeda: Hrvatska ima 60 000 vojnika, Mađarska - oko 50 000, Bugarska - 80 000, Makedonija - 10 000, a Bosna i Hercegovina nalazi se pod međunarodnim režimom; izuzetak je Rumunija sa 23 miliona stanovnika čija vojska broji 187 000 ljudi. Pored toga, u svim državama nastalim na područku bivše SFRJ vojni rok je kraći nego u SR Jugoslaviji - u Makedoniji i BiH traje devet, u Sloveniji sedam, a u Hrvatskoj šest mjeseci.

Konačni cilj ovog smanjivanja je modernizacija i što je moguć veći stupanj profesionalizacije Vojske Jugoslavije. A kako trenutno, stvari zapravo stoje?

Ako je riječ o obuci, mnogi mladići u suštini gube vrijeme. Za onu osnovnu - pješadijsku - nikome ne treba godina dana; sve što je van toga, odvija se na odavno zastarijeloj opremi. Uslijed teške besparice, RV PVO i Ratna mornarica postoje, jer postojati po principu više sile- moraju. U Kopnenoj vojsci, izuzetak donekle predstavljaju suvremeniji dijelovi artiljerije i tenkovskih jedninica. Međutim, praksa je pokazala da su rezervisti koji su služili u blagopočivšoj JNA kud i kamo uvježbaniji od pripadnika Vojske Jugoslavije; za adekvatnu obuku - najsavremenija oruđa nabavljenja su osamdesetih godina prošlog vijeka - para jednostavno nema. Zbog svega toga, služenje vojnog roka svodi se na puko održavanje u opertivnom radu minimalnog broja nužne opreme i održavanje vojne organizacije kao takve. Dakle, u dežurstvima, stražarenju, požarstvima, redarstvima, strojevoj obuci...

Uvjeti služenja vojnog roka mladića u uniformi Vojske Jugoslavije, ako se uporede ne s oružanima snagama zemalja Evropske unije, nego sa onim u JNA, također djeluju porazno. U odnosu na nekadašnju "armiju svih naroda i narodnosti" istina, manje je zapta, drila i ideološkog ispiranja mozga, ali je zato kud i kamo lošija ishrana i, uopće, svi oblici smještaja.

Budućnost Vojske Jugoslavije prema tome je u hitnom osuvremenjivanju i podizanju njenog općeg standarda. Kako to izvesti?U prvom redu, treba definirati kakve oružane snage su potrebne i to u dva slučaja: ako Srbija i Crna Gora opstanu u jedinstvenoj državnoj zajednici i ako se raziđu. Ukoliko dođe do ovog drugog, tada u vojsci Srbije doista neće biti mjesta za Ratnu mornaricu; ostane li jedinstvena zemlja i tada će morati doći do radikalnog kresanja ovog vida. Mornaricu naprosto treba osposobiti za osnovne patrolne zadatke; sve ostalo je tjeranje preskupog luksuza i bolje je plovne objekte iz doba JNA i potopiti, nego u nedogled plaćati njihovo održavanje u uvjetima kratke i nerzvijene obale.

Slično vrijedi i za RV PVO. Do bola zastario, kao što se vidjelo za vrijeme NATO intervencije, ovaj vid treba prilagoditi političkim realnostima regiona. Bolje je imati i znatno manje modernih radara, raketa i letjelica, nego impresivnu količinu - u uvjetima savremenih ratnih dejstava - neupotrebljive borbene tehnike. Kako nitko normalan ne očekuje više konflikt poput onog sa NATO, RV PVO treba dimenzionirati prema realnom zanačaju zemlje i njenim obrambenim potrebama.

Kopnena vojska, zapravo, trebala bi da očekuje najviše promjena. U prvom redu treba - i to pod hitno - osuvremeniti sredstva veze, te oformiti optimalni broj visoko pokretnih jedinica. Sve ostalo tome bi moralo biti podređeno - od dekorativnih elemenata, do raznih institucija, ustanova i jedinica sumnjive vrijednosti i koristi. SR Jugoslavija, odnosno Srbija i Crna Gora, nisu zemlje koje su u stanju da posjeduju i razvijaju sve one komponetne najmodernijih armija svijeta.

U ovom kontekstu, sve postojeće komponente sve komponente sva tri vida moraju se i smiju krestati sem jedne - vojnog obrazovanja. Ma kako da budu organizirani i ma kako dimenzionirani - Ratna mornarica najmanja, Kopnena vojska najveća, RV PVO u sredini - znanje i osposobljenost je u suvremenim armijama jedan od ključnih faktora. Ispred je i opremljenosti i hrabrosti. Valja reći i da su oružane snage veoma složen mehanizam, u kome je mogo što međuzavisno i da olakih riješenja i prečica nema. Nema - i uz svu dobru političku volju i dobronamjernost - ni para, a kako stvari stoje, neće ih ni biti. Od poreznih obveznika ne može se tražiti više od ovog što daju za obranu, a zaklinjanja u obnavljanje proizvodnje i izvoza oružja, ako se zna stupanj zastarjelosti ovdašnje tehnologije i nemilosrdnost svjetske konkurencije, nisu ništa drugo do najobičnija demagogija.

Ne treba se uzdati ni u neku eventualnu međunarodnu pomoć motivirnu bilo kakvim, kako da se kaže, prijateljskim ili strateškim, razlozima. Puko uključivanje u Partnerstvo za mir ne znači postojanje obaveze za osuvremenja oružanih snaga i za to nikakva pare nisu predviđene. Sve daljnje integracije vojnu modernizaciju i te kako podrazumjevaju -u suprotnom su besmislene - ali donacije nipošto. Teško zato, da išta sem devize, "bolje manje, a bolje", preostaje. Svakako, problemi sa prekobrojnim starješinskim kadrom neće biti mali; još teže će ići sa raskidanje sa dosadašnjom praksom. No, od nečega treba početi. Ako je skraćenje vojnog roka u kontekstu racionalizacije i modernizacije Vojske Jugoslavije, riječ je o inicijativi za svaku pohvalu. Ukoliko se pak radi o pokušaju da se na taj način namaknu sredsta za održavanje postojeće vojne strkture, korist od devet mjeseci provedenih u Vojsci Jugoslavije imaće samo regruti i njihove porodice.

Filip Švarm (AIM)