AIM: start



TUE, 23 OCT 2001 12:41:19 GMT

Knjiga istine i knjiga ubojica

Aim, Zagreb, 23.10.2001.

Prvu knjigu o kojoj će ovdje biti riječi napisali su Ivo i Slavko Goldstein, i pod naslovom "Holokaust u Zagrebu" objavili je ovih dana u nakladi zagrebačke Židovske općine i poduzeća "Novi Liber". Na njezinoj naslovnici je razbijeni odraz zagrebačke sinagoge, fotografirane prije negoli su je ustaše srušile, natenane i bez imalo žurbe, između jeseni '41. i proljeća '42. godine. Opsežna knjiga Goldsteinovih (sin Ivo ugledni je povjesničar, otac Slavko je čuveni izdavač i pisac) je znanstvena studija par exellance; godinama su autori prikupljali i nepristrano obrađivali na tisuće sačuvanih dokumenata, od kojih će mnogi ovime po prvi put biti predstavljeni javnosti. No, ono što radnji ulijeva život jest uvrštavanje autentičnih priča nekolicine Židova koji su izbjegli ustaškom progonu, pa je zato "Holokaust u Zagrebu" i sam po sebi prvorazredni dokumentarni pothvat.

Između proučavanja dokumenata o smrti, i dokumentiranja spašenih života (osim što preživjeli pričaju o svojim nestalim obiteljima), autori ove knjige omogućili su nam uvid u društveni i politički kontekst spomenutog doba. Za manje obaviještene valja navesti kako je u Zagrebu uoči Drugoga svjetskog rata živjelo 12 tisuća Židova, od oko 39 tisuća pripadnika te nacije na području cijele Nezavisne Države Hrvatske. Zagrebačkih je Židova kroz slijedeće četiri ratne godine preživjela jedna četvrtina, u cijeloj NDH spasilo ih se između osam i devet tisuća; ostali su većinom pobijeni u koncentracionim logorima ustaškog režima, ili su bili deportirani u izvjesne logore Trećeg Reicha. Matematički preciznim argumentima Ivo i Slavko Goldstein dokazuju da je stradanje ovdašnjih Židova gotovo isključivi zločin ustaške vlasti, i da je taj zločin proveden s temeljitom okrutnošću.

A ustaška vlast u Hrvatskoj, što nas posebno zanima, imala je priličnu podršku širih društvenih slojeva... S druge strane, otpor ustašama i fašistima/nacistima općenito, bio je na području NDH iznimno velik. S bitno manjim nijansama negoli u nekim drugim zemljama pod faktičkom okupacijom Njemačke ili Italije, Goldsteinovi nalaze da se upravo NDH bila tada vrlo brzo podijelila na kolaboracioniste i antifašiste, a pasivna i šutljiva većina je shodno tome bila u NDH proporcionalno manja negoli drugdje. Nigdje kolaboracionisti nisu tako zdušno provodili pogrom nad Židovima (Srbima, Romima...), i nigdje tako značajno nisu antifašisti zagorčavali život neprijatelju. Golemi broj Židova je smaknut u Hrvatskoj, ali je i partizanski pokret spasio najviše njih, uspoređujemo li ga sa sličnima u Evropi. Uostalom, i sam Slavko Goldstein spasio se tad - odlaskom u partizane.

Međutim, ovo štivo se umnogome referira i na suvremene prilike u Hrvatskoj, točnije na devedesete i vladavinu Franje Tuđmana. Proustaški resantiman koji je donedavno politički prevladavao, stavio je u prvi plan i teze koje grubo relativiziraju holokaust, pa ga čak ponekad i do kraja nastoje poreći. Ukratko, one zvuče ovako: nije u Hrvatskoj nastradalo toliko Židova, i vrlo malo ih je uopće bilo ubijeno u samoj NDH, uglavnom aktivnih političkih protivnika režima, pa je i Jasenovac ustvari bio tek radni logor, a ustaše su vršili deportacije pod pritiskom Berlina, dok su Židovi i sami često sudjelovali u progonu sunarodnjaka, jer su mnogi ustaški čelnici bili židovskog porijekla, itd. Sve je to poznato iz drugih zemalja, nije takvo falsificiranje povijesti uopće hrvatska specijalnost, ali je bitno na nj svakako uzvratiti sredstvom uvjerljivim po uzoru na Goldsteinove.

Drugim riječima, dok se vjerodostojno pisati može, ima smisla tragati za dokumentima i publicirati, a u protivnom ostaje samo pokret otpora... Neka to bude i odgovor na pitanje: dokle dokazivati uzroke i posljedice holokausta, dokle pristajati na mučno natezanje sa zlonamjernima? Knjizi koja na dosad neviđeno sadržajan način otkriva kako je od 12 tisuća zagrebačkih Židova preživjelo njih tri tisuće, mogu neprijatelji uzvratiti doista jedino lažima koje ne trebaju dokaza. Inače, kakvim se argumentom o društvenoj (ne)odgovornosti suprostaviti dokumentu o Matici hrvatskoj, prečasnoj kulturnoj instituciji u Hrvata, koja se u njemu obraća ustaškoj vlasti, da muku muči s radnim prostorom, pa bi zgodna bila kuća stanovitog Židova, ako se Matica može malo useliti, jer ovoga tamo više ionako nema... Baš to je snaga "Holokausta u Zagrebu", i baš to je bio holokaust u Zagrebu.

Druga knjiga koju ovdje i sada imamo razloga spomenuti, zove se "Moja borba" ("Mein Kampf"), od autora Adolfa Hitlera. O njoj se odavno zna sve, nažalost, jer je u svoje vrijeme strahovito utjecala na porast antisemitizma i širenje ukupnoga nacional-socijalističkog svjetonazora. Uz notorne "Protokole sionskih mudraca", ova sumanuta Hitlerova pisanija smatra se jednom od najvećih knjiga-ubojica u povijesti ljudskog roda. Naravno, obje su nanovo objavljene potkraj narečenoga proteklog desetljeća u Hrvatskoj... Godinama su se kočile u pojedinim knjižarskim izlozima, tjerajući crvenilo u lice osjetljivijim građanima, i strah u kosti ovdašnjim preživjelim Židovima. U jednom trenutku, "Mein Kampf" je bio najprodavanija knjiga u Hrvatskoj, a na tržištu se pojavilo i jedno piratsko izdanje - povela se marketinška utakmica, što je za ovdašnje prilike sasvim usamljen slučaj.

Prije dva tjedna, državni odvjetnik Radovan Ortynski zaprimio je privatni apel jednoga Zagrepčanina - Nenada Popovića, inače poznatog izdavača - kojim potonji upozorava na to da se "Mein Kampf" u nas i dalje nesmetano prodaje. Da ne bi to morala iskati sama ovdašnja židovska zajednica, uklanjanje nimalo bezazlene prijetnje zatražio je tako jedan njihov sugrađanin. I državni odvjetnik je odgovorio da se u potpunosti slaže, da on kani toj sramoti i zlu stati na kraj... Ta reakcija je odjeknula u medijima, tj. odjeknula je spoznaja da pojedinačna inicijativa može doprinijeti civilizacijskom dobru. Knjiga može funkcionirati kao istina ili laž - što vrijedi za oba gore spomenuta naslova - no to ovisi o savjesti svakoga individualnog čitatelja. A kod nas je s tim nekako u vezi i čvrsta pretpostavka da "Holokaust u Zagrebu" ipak nikada neće doživjeti svoje piratsko izdanje.

Igor Lasić