AIM: start



SUN, 21 OCT 2001 13:58:42 GMT

Neuspješni pohod desnice na Zagreb

Aim, Zagreb, 21.10.2001.

Bio je to dan kad je Zagreb ostao kod kuće, kad su Zagrepčani na svojim prozorima spustili škure, a kroz te spuštene škure do njihovih je ušiju dopiralo prigušeno pjevanje oda Juri i Bobanu, klicanje Franji Tuđmanu, povici "Mesiću, cigane!", "Hoćemo izbore!"... Te su subote oko podneva Zagrebom krstarile grupe kratko ošišanih ljudi u crnim kožnim jaknama noseći u rukama hrvatske barjake i ustaške insignije; gradskim su ulicama hodali tipovi koji, najvjerojatnije, nikad nisu bili u Zagrebu, ali su, eto, te subote, 20. listopada, dočekali da se grad povuče pred njima, da spusti škure na prozorima, da propusti uobičajenu kavu u Gajevoj ulici i da odgodi posjet centralnoj gradskoj tržnici; Zagreb je tog dana na nekoliko sati kapitulirao pred patriotima što su došli iz dalmatinske Zagore, Hercegovine, zadarskog zaleđa, Like..., grad je kapitulirao pred njihovim razvijenim zastavama i njihovim crnim ustaškim odorama, Zagreb se povukao pred njihovom gangom i ojkalicom, pred njihovim guslama i narodnjačkim melodijama, metropola je ustuknula pred njihovom bahatošću, primitivizmom, nacionalnom ostrašćenošću, mržnjom i ksenofobijom; glavni grad zavukao se u svoje skrovite rupe čekajući da završi raspojasani pir dvadesetak tisuća NDH-nostalgičara i žalitelja za Franjom Tuđmanom...

Dan poslije, sve se vratilo u kolotečinu: gosti su otišli u svoje provincije, a Zagrepčani su opet počeli normalno disati u svojoj se malograđanštini naknadno zgražajući nad onim što se zbilo u njihovu gradu. Nitko od tih ljudi što su se u nedjelju, na "špici", zgražali nad jednodnevnim posjetiteljima grada neće, naravno, priznati da je onih dvadesetak hiljada nesretnika direktan proizvod Zagreba: naime, Zagreba u kojemu je deset godina stolovao Franjo Tuđman i odatle, pomognut gromoglasnom šutnjom onih što su u subotu spuštali škure, virus nacionalizma širio duž ove uklete zemlje, a bogme i izvan njezinih granica. Mirko Čondić, šef Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata, i sve one hiljade nesretnika i opasnih luđaka koji ga slijede izravan su produkt te šutnje: izravan su, uostalom, produkt kunktatorstva aktualne vlasti, kojoj Mirko Čondić treba da bi njime plašila onaj urbani hrvatski svijet, koji će radije spustiti škure na prozorima, nego izići na kontrademonstracije.

"Ova vlast zna da nema pravo dijeliti slavu naše pobjede i zato je odlučila tu pobjedu pretvoriti u poraz i poništiti njezine rezultate kao da je riječ o infantilnoj igri, a ne krvavom ratu", sricao je Mirko Čondić s velike pozornice na Trgu bana Jelačića, dok su mu iza leđa stajali umirovljeni hrvatski general-razbojnici i viđeniji desničari, a pred njim mnoštvo što je došlo na prosvjedni skup pod naslovom "Odzvonilo je". Čondić je još govorio: "Ne želimo predati ni generala Antu Gotovinu, niti ikoga drugoga dok ne čujemo glas svih građana Hrvatske. U ovoj državi Ivica Račan i Radovan Ortynski ne smiju zatvarati koga se sjete i kad ih na to podsjete razni četnički nazovi svjedoci."

Prije Čondića govorio je umirovljeni general Ante Roso, predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata: "Trenutačna vlast nije u stanju izvući Hrvatsku. Mi smo svoj san ostvarili, ostaje nam samo naći rješenje, a mi za to imamo i volju, i stegu, i ljude, i ostalo po potrebi. Reagirat ćemo kad god bude trebalo." Govorio je i umirovljeni general Janko Bobetko, čovjek čija mirovina iznosi nepunih deset tisuća maraka: "Nikada se hrvatskom narodu neće ponoviti pogreška koju je učinio 3. siječnja 2000. Ovaj skup nije nasilni napad na ovu vlast niti pripremanje udara, već upozorenje vlasti da nakon dvije godine mora ponuditi rezultate. Svi moraju odgovarati za svoj rad ili nerad i zato pozivam ljude na vlasti da razmisle o svojim postupcima, jer će nam morati položiti račune na redovnim ili izvanrednim izborima." Govorio je i Marinko Liović, predsjednik organizacije ratnih invalida: "Nemojte vikati 'Mesiću, cigane!', jer je to uvreda za sve poštene i radišne hrvatske građane romske nacionalnosti. Sudit će ti se, Mesiću, jer nisi protjerao jugogenerale kad si trebao, a danas hrvatske generale tjeraš u mirovinu, u zatvor i u Haag ili ih progoniš kao zvijeri." Govorili su još neki manje važni i manje poznati likovi, ali ih okupljena svjetina, uglavnom, nije slušala: ona je, ta svjetina, bila zabavljena ustaškim napjevima ili sipanjem uvreda na račun Stipe Mesića i Vesne Pusić, te klicanjem Anti Gotovini i Mirku Norcu.

Kad su govornici kazali oni što su imali, pročitana je deklaracija Čondićevih stožernika upućena hrvatskoj Vladi u kojoj se traži da se do 27. listopada raspiše referendum o suradnji s haškim sudom; traži se opozivanje tjeralice za generalom Gotovinom; zahtijeva se obustava progona hrvatskih branitelja i njihovo daljnje izručivanje Haagu; traži se vraćanje svih privilegija hrvatskim braniteljima; zahtijeva se povlačenje rješenja o otkazima unutar Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva obrane... Nakon toga jedan je otužni skup došao svome kraju: prosvjednici su se počeli razilaziti po okolnim birtijama, iz zvučnika su još neko vrijeme dopirali patriotski zvuci, a glavni zagrebački trg ostao je posut brošurama u kojima su najviđenija pera tuđmanovskog žurnalizma (Josip Jović, Ante Gugo, Joško Čelan, Ivica Marijačić, Zoran Vukman...) strpljivo pobrajala antihrvate prozivajući Ivana Šibera, Žarka Puhovskog, Vesnu Pusić, Miru Furlan, Slavenku Drakulić, Nenada Popovića, Dubravku Ugrešić, Rajka Grlića, Radu Šerbedžiju, Predraga Matvejevića, novinare Ferala, Nacionala, Novog lista, Jutarnjeg lista... Novinari su zabilježili da su od predstavnika vlasti prosvjedu pribivali isključivo Budišini liberali - Joško Kontić, Dorica Nikolić, Ante Grabovac, Željko Glavan i Mario Kovač.

Kad je sve završilo, u medijima su se počeli oglašavati predstavnici aktualne vlasti. "Institucijama se mogu slati poruke, ali ne mogu se silom nametati rješenja", kazao je predsjednik Mesić zadovoljan što je skup prošao bez incidenata. "Poruke koje su pojedinci slali s ovog mitinga, kao i do sada, obilježene su govorom mržnje. Građani Hrvatske nisu im dali mandat za takav govor mržnje, prijetnje, rokove i ultimatume vlasti", rekao je premijer Ivica Račan. "Nisam bio sretan kada sam čuo da je taj skup zakazan, kao ni najavama dolaska velikog broja prosvjednika, no sada se vidi da je odaziv bio mnogo skromniji od arogantnih najava organizatora prosvjeda", izjavio je predsjednik parlamenta Zlatko Tomčić.

No, što god javno zborili pripadnici vladajuće elite, nekako se čini da im je upravo ovakav skup trebao: naime, skup koji je završio priličnim fijaskom, ali skup na kojemu se okupilo dvadesetak tisuća ljudi. Ivici je Račanu baš to trebalo da bi s tih dvadesetak hiljada duša mogao plašiti malu djecu i opravdavati vlastito kunktatorstvo, a neuspjeh skupa trebao mu je da bi dalje neokrznuto mogao vladati ovom zemljom. Skoro da bismo pomislili kako je miting naručen iz Banskih dvora.

Ivica Đikić