AIM: start



SUN, 14 OCT 2001 11:44:01 GMT

Predizborna autocesta

Aim, Zagreb, 14.10.2001.

Kroničan manjak dobrih poteza - manjak od kojega aktualna hrvatska vlast pati već godinu i pol dana - postao je, čini se, pretežak balast premijeru Ivici Račanu i njegovim ministrima, pa je lider vladajuće koalicije početkom ovoga tjedna nastupio sa senzacionalnom najavom: autocesta Zagreb-Split bit će, navijestio je Račan, gotova u roku od tri godine. Kako bi sve bilo u znaku broja tri, premijer je još kazao da će taj pothvat koštati tri milijarde maraka i da će se, kad cesta bude dovršena, iz Zagreba u Split stizati za tri sata. Autocesta Zagreb-Split "gradi se", naime, već trideset godina, a taj je projekt svaki put iznova najavljivan i reklamiran kad bi - iz nekog razloga - trebalo homogenizirati naciju: tako je bilo 1971., tako je bilo u Tuđmanovo vrijeme, a istim se metodama - uglavnom iz očaja - počeo služiti i aktualni predsjednik Vlade. Račan je, dakle, po HDZ-u udario HDZ-ovskim oružjem: posegnuo je projektom autoceste u trenutku kad se u javnosti sve glasnije počinje govoriti o tome da ova vlast nema nikakvu razvojnu viziju, da se socijalna situacija iz dana u dan pogoršava, da nema ništa od obećanja o desecima hiljada novih radnih mjesta, da je krenuo novi val zaduživanja i da je, sve u svemu, Račanova vlast nešto poštenija od Tuđmanove, ali je i taman toliko nesposobnija.

Koliko je predsjedniku Vlade i njegovim ministrima važan projekt izgradnje autoputa Zagreb-Split ponajbolje, možda, svjedoče premijerove prilično bijesne reakcije na svaki novinarski napis koji dovodi u pitanje mogućnost da se u samo tri godine cestovno povežu kontinentalna i jadranska Hrvatska. "Dovođenje u sumnju roka za izgradnju autoceste predstavlja klasičan negativni medijski pristup svim pozitivnim potezima Vlade, kao i obezvrjeđivanje Vladina rada. Čim Vlada pokrene neki pozitivni projekt, odmah se u medijima pojave oni koji taj projekt žele proglasiti nemogućim, a ja ću se osobno staviti na čelo projekta za izgradnju autoceste Zagreb-Split kako bih pridonio ozbiljnosti tog posla. Na tom projektu se radi već dva mjeseca i on ne predstavlja nikakvu reklamnu kampanju već studiozan pristup čitavom problemu izgradnje autoceste", obrecnuo se Ivica Račan na novinare koje ne može impresionirati činjenica da će se premijer "osobno staviti na čelo projekta" kako bi "pridonio ozbiljnosti tog posla".

Račanu je, očito, trebalo godinu i pol dana da shvati kako njegove načelne reforme (od kojih, inače, nitko normalan ne vidi nikakve rezultate) ne zadovoljavaju javnost koja je, nakon pada HDZ-a, očekivala privredni procvat zemlje: posegnuo je stoga, konačno, za nečim konkretnim; naime, za projektom koji njegovoj koaliciji može produžiti život za još jedan mandat. Ova vlast je dosad, kao vrag od tamjana, bježala od bilo kakvih rokova, pa nikad od predstavnika izvršne vlasti niste mogli čuti da će neki reformski zahvat biti gotov do nekog približno određenog roka. Sad se posegnulo za konkretnim rokom, ali je razlog tome krajnje politički: naime, u vrijeme kad bi se trebali dogoditi redovni parlamentarni izbori, izgradnja autoceste Zagreb-Split trebala bi biti barem do pola gotova, pa bi se predizborna kampanja SDP-a i njegovih koalicijskih partnera temeljila, ponajprije, na toj činjenici. "Počeli smo graditi autocestu. Omogućite nam da je dovršimo!", već sad vidimo SDP-ove predizborne plakate s otprilike ovakvim tekstom. Naravno, postavljanjem čvrstoga roka za izgradnju autoputa Ivica je Račan zaigrao i na rizik: ukoliko se njegova obećanja o cestovnom povezivanju Zagreba i Splita u roku od tri godine pokažu ispraznim naklapanjima, uglavnom se može pozdraviti s još jednim mandatom. No, premijer je valjda postao svjestan da onaj koji ne riskira teško može profitirati... Svijest o tome Račanu se pritom probudila iz najobičnijeg očaja i činjenice da ovoj vlasti ništa ne ide od ruke.

Razmjeri rizika u kojega se premijer upustio prilično su veliki: nikom u ovoj zemlji trenutačno nije jasno gdje će i kako će Vlada priskrbiti tri milijarde marake koje predstavljaju minimum sredstava za izgradnju autoceste. Građevinski i prometni stručnjaci slažu se da se autoput može izgraditi u roku od tri godine, ali se pritom sve mora savršeno poklopiti, a posebno se mora poklopiti da ne ponestane novaca. Ovdašnja je privreda, naime, u posvemašnjem rasulu (godišnji budžet najbolje tvrtke u zemlji ne doseže ni 200 milijuna maraka), stečajevi su postali uobičajenom pojavom, na cesti svakodnevno završavaju desetine i stotine radnika, pa se nekako najlogičnijim čini da će Vlada projekt svojeg preživljavanja financirati novim vanjskim zaduživanjem. Oni pritom misle da je to opravdano: na izgradnji autoceste kane uposliti petnaestak tisuća ljudi, a osim toga, tim projektom misle stišati, sve glasniju, hrvatsku desnicu koja se, u mahnitosti svojoj, ne prestaje baviti arhaičnim državotvornim temama (hrvatski zločini u domovinskom ratu, navodni progon branitelja i njihovo obespravljivanje...). Prebacivanjem naglaska na ekonomski teren Račan je, zasad, stekao prednost i ima inicijativu u svojim rukama.

No, sve bi to moglo spektakularno pasti u vodu ukoliko stvar s izgradnjom autoputa zapne na bilo kojoj stavci: tada bi se ovu vlast mirne duše moglo poistovijetiti s onom HDZ-ovskom koja je uoči svakih izbora naveliko po čitavoj zemlji sijala kamene temeljce i presijecala svečane vrpce, a čim bi izbori bili gotovi od bučno reklamiranih projekata, jednostavno, ne bi bilo ništa. Račan je, valjda, svjestan u što se upustio.

Ivica Đikić