AIM: start



FRI, 12 OCT 2001 18:13:54 GMT

Splitski logor smrti

Aim, Zagreb, 12.10.2001.

Tragovi krvi bili su na podu i na zidu pored vrata. Tvrtko Pašalić, šef SIS-a, u stražnjem dijelu zatvora pokazivao je neevidentirane zarobljenike s kojima su mogli raditi što su htjeli. U jednoj prostoriji poprskanoj krvlju bio je stol i na njemu poljski telefon za mučenje zatvorenika strujom. Devet zarobljenih crnogorskih rezervista molilo je da ih se ubije, neki su "grkljali" kao da nemaju jezik, neki su bili bez očiju i ušiju.

Ovako je Marijo Barišić, bivši vojni policajac iz Šibenika, opisao stanje u splitskom vojnom zatvoru Lora u travnju 1992. godine. Barišić je tada bio poslan u inspekciju vojnoga zatvora, uoči posjeta izaslanstva Crvenoga križa, a ono što je vidio godinama je bilo zanimljivo tek neovisnim medijima. Barišić je, naime, napravio izvještaj o stanju u Lori, predao ga Tvrtku Pašaliću, a potom se sastao i s Franjom Tuđmanom i upoznao ga s događajima u Lori. Epilog cijele priče: Tuđmanovo paradržavno tijelo VONS malo je raspravljalo o Lori, naravno bez rezultata, a Barišić je otpušten iz Vojne policije.

Prvo pravo službeno svjedočenje o Lori Barišić je istražnom sucu dao u četvrtak 11. listopada, u sklopu istrage o Lori koja se zahuktala ovih dana. Iz onoga što je rekao, dio smo prepričali u uvodu teksta, jasno je da se traganje za istinom o Lori neće moći iscrpiti s listom od osam javnosti poznatih osumnjičenika. Zbog sumnje da su počinili zločin u Lori u pritvoru su sada Tonči Vrkić, Davor Banić, Miljenko Bajić, Josip Bikić, Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić, dok je osmi, Tomo Duić, negdašnji zapovjednik vojnoga zatvora i, po mnogim iskazima, glavni mučitelj u Lori, još uvijek u bijegu.

Osim što je iz Barišićeva iskaza jasno je da je za Loru znao državni i vojni vrh, o torturama koje su u njezinim tamnicama proživljavali oteti civili i ratni zarobljenici, mahom Srbi i Crnogorci i javnost je pravovremeno informirana. Prvi tekst s detaljima mučenja u Lori objavljen je u tada neovisnoj Slobodnoj Dalmaciji u rujnu 1992. godine, kad je o zlostavljanju u splitskom vojnom zatvoru govorio Đorđe Katić, bivši namještenik splitske Uprave prihoda, a sada stanovnik Australije.

Odavno je, dakle, bilo poznato što se radi u Lori, pa bi pretpostavka da je nekakav Tomo Duić, šef zatvora, bio najodgovorniji za zločine bila još farsičnija od dugogodišnjeg muka kojim su "organi pravne države" obavijali ovaj slučaj. Za Loru je, primjerice, sigurno znao i Mate Laušić, vječiti šef Vojne policije, kojega nova vlast ni godinu i devet mjeseci nakon pobjede na izborima, nije smijenila, pa se stoga i ne treba čuditi podatku da istragu o Lori vojna policija vodi prilično tromo.

Izvjesno je da je i razvikani Tuđmanov general Janko Bobetko bio upoznat sa zločinima u splitskoj vojarni. Bobetko se, naime, spominje u priči o skupini zarobljenika iz istočne Hercegovine koji su pali u ruke Hrvatske vojske u proljeće 1992. godine, negdje na jugu Hrvatske. Skupinu su sačinjavali Dragan Ratković, Veso Deretić, Ljubiša Gerun, Haris Zečević, Mirko Bjelica, Mirko Koprivica, Milivoj Čučaga i Duško Jelić i premda su živi i zdravi predani u ruke Vojne policije koja ih je trebala proslijediti do Ploča i dalje prema Lori, u Ploče su stigli isprebijani, a Čučaga je putem ubijen. Bobetko ih je izudarane vidio ispred zgrade zapovjedništva u Pločama, pa je zaprijetio svojim vojnicima da će ih "pohapsiti i pobiti", jer su tukli zarobljenike koje je dan ranije, prije "tretmana", snimila televizija. Nakon kraćega razjašnjavanja s Bobetkom, vojni policajci dobili su odobrenje da zarobljene vojnike prebace u Loru - putem do Splita izdahnuo je i Jelić, dok je Čučagino tijelo jedan vojni policajac naknadno, u prtljažniku privatnoga automobila, prevezao u Loru. Bobetko, naravno, nikoga nije uhapsio.

Otvaranje pitanja odgovornosti za Loru pokrenut će i istragu o pravim razmjerama zločina. Godinama se znalo za tri žrtve Lore: Gojka Bulovića, civila kojega je Vojna policija otela iz njegova stana i odvela u Loru skupa s bratom koji je preživio mučenje; Nenada Kneževića, također civila otetog iz stana u Kaštelima; Dalibora Sardelića, pripadnika Hrvatske vojske i, koliko je poznato, jedinog Hrvata koji je skončao u Lori. Sada se ispostavlja da su iza zidina Lore izdahnula i dvojica iz skupine koju je u Pločama vidio Bobetko, već neko vrijeme navodi se da je od mučenja u Lori preminuo i Petar Spremo, Kuprešak zarobljen na ratištu u Bosni i Hercegovini. Pribroji li se ovome i devetero Crnogoraca koje, uz Barišića, spominju i drugi svjedoci, izvjesno je da se već sada može kazati kako je broj ubijenih u Lori znatno veći, premda još nisu potvrđeni jugoslavenski podaci da je u Lori stradalo sedamdesetak ljudi.

Način mučenja bio je zaista opskuran: uz zaplašivanja i prijetnje, zarobljenici su zvjerki udarani, uključivani u strujni krug, odsijecane uši i vađene oči. Dio svjedoka navodi i da su u mučenjima sudjelovali civili koji bi navečer stizali u Loru, a spominju se imena i nadimci osoba kojih nema u prvom ešalonu osumnjičenika.

I baš zbog toga, pritisci na istragu i svjedoke nikada nisu bili žešći. Nekolicina dežurnih bukača, koji su se predstavili kao ustaše prijetili su novinarima koji su prije nekoliko tjedana čekali dovođenje osumnjičenika u zgradu policije - policajci su se, pak, s ustašama srdačno rukovali i proćaskali. M. K. preživjeli zatvorenik Lore, koji je po izlasku na slobodu, prvo je zaradio neželjenu medijsku slavu kad mu je u Slobodnoj Dalmaciji, bez ikakva razloga, objavljeno ime i prezime. To je, međutim, bio tek početak problema: na dan kad je trebao svjedočiti pred istražnim sucem, dok je u hodniku suda čekao na red, maltretirala ga je skupina "nepoznatih počinitelja" , koji su se razbježali tek kad je M. K. zatražio zaštitu od županijskog državnoga odvjetnika. On, županijski državni odvjetnik Mladen Bajić, danima sluša maštovite prijetnje u kojima mu se najavljuje skoro smaknuće, ništa ljepše poruke ne stižu ni do Tonča Majića, predsjednika Dalmatinskoga komiteta za ljudska prava, koji se svih ovih godina bavio zločinima u Lori, kao ni do Pere Jurišina, splitskoga novinara i autora brojnih tekstova o Lori...

No, unatoč prijetnjama, istraga ide dalje, a oni koji je pokušavaju omesti najveći problem imaju u činjenici da se kao svjedoci optužbe sve češće javljaju bivši i aktivni pripadnici Hrvatske vojske, ljudi koje je teško optužiti za "služenje neprijatelju". Uz već spomenutog Barišića, svojim se iskazom o skupini zarobljenoj u okolici Ploča oglasio i Nenad Boban, splitski odvjetnik koji je HV-u pristupio početkom rata, a bio je i član konzervativnog HDS-a. Osim toga, nastavak postupka donijet će nova iznenađenja zagovornicima teze kako hrvatski vojnik u obrambenom ratu nije mogao počiniti ratni zločin. O ratnom zločinu u Lori će, naime, sasvim pouzdano, govoriti još neki hrvatski vojnici.

Vladimir Matijanić