AIM: start



FRI, 05 OCT 2001 13:14:18 GMT

Rafinerija Modriča: ukazanje partijske države

Poslije ukazanja partijske države u Rafineriji Modriča Ivanić mora da se prilagođava pravilima na koja je navikao Dragan Kalinić. Ili da još jednom razmisli između Kalinića i Dodika, što je kao da biraš između šake u glavu i glave u šaku

Banjaluka, 5. Oktobar 2001. (AIM)

Bila bi to samo jedna uobičajena priča o političkom osvajanju jedne uspješne firme, čiji direktor je dobro ispunjavao obaveze prema zaposlenima, ali ne i prema partiji, kojoj je u raspodjeli pripala njegova fotelja. Bila bi to tek nešto rjeđa priča iz žanra političke patetike o direktoru uspješne firme, sposobnom uz to i da zavrti svoje sindikalce i radnike da, mimo običaja da se u Vladu u plavom kombinezonu jedino ide po platu, zahtijevaju od vlasti život za svog direktora. Riječju, ono što se protekle nedjelje događalo u dobrostojećoj Rafineriji ulja Modriča ne bi bilo ništa što se na ovim prostorima ne događa duže nego što bilo ko od nas pamti, da cijela priča nije završila tako tužno.

Naravno, nije problem što radnici, za početak, nisu uspjeli da odbrane svog direkitra: istorija RS ne pamti smijenjene direktore koji su završili na birou rada i socijalnoj pomoći niti pamti firme koje nisu poslovale tako loše da poslije političkih smjena nisu mogle i gore. Nije problem ni što Dragan Kalinić, za početak, nije uspio da nametne svoju partijsku volju: dešavalo se njemu i da ne uspije, pa još nijednom nije podigao ruku na sebe, a i njegova SDS umjela je da preživi i na manje kvalitetnim mazivima od modričkog ulja.

ANTISTORIJSKA INVERZIJA: Tužno je, međutim, bilo u srijedu slušati Igora Crnadka, portparola Ivanićeve PDP, kako neuvjerljivo pravda policiju koja je dan prije zaustavila radnički protest protiv smjene direktora Rafinerije Milana Jelića, i to brani argumentom da protest nije bio uredno prijavljen. Još tužnije bilo je gledati kada je naspram tog mladića, koji je neuvjerljivo podržavao policiju, radnike branio vječiti sindikalni lider Čedo Volaš. Bila je to potpuno antistorijska situacija, u kojoj se na strani partijske države našao jedan mladić koji je posljednjih mjeseci svojom pojavom i govorom navodio na grješno razmišljanje da ipak sav normalan svijet nije utekao od svih politika koje su se vodile i koje se vode u RS, dok se na strani podrške radničkoj volji našao čovjek koji je vjerovatno svoj prvi sindikalni kurs zaršio kod Lava Trockog i koji je sve svoje stavove o tim stvarima formirao u partijskoj državi.

Istorijska inverzija o kojoj je riječ govori u prvom redu da štete koje je proizvela ta situacija najmanje imaju veze s tim ko kontroliše curenje ulja u RS. Problem je što je Crnadak postao tragikomični portparol udruženja talaca Dragana Kalinića, čovjeka koji je u sve partijske kombinacije druge polovine prošlog vijeka ušao povijen, a izašao uspravan. Tragikomično je što tom istom Crnadku i njegovom šefu Mladenu Ivaniću sa punim pravom drži predavanja o partijskoj državi Milorad Dodik, kod koga je doskoro ulazak na partijsku funkciju imalo značenje sedmice na lotu. Ali da krenemo ispočetka.

Dragan Kalinić, predsjednik parlamenta, u kadrovskim dogovaranjima sa Ivanićem uspio je da za svoju partiju poslije teških pregovora izburgija direktorsko mjesto u Rafineriji. Naravno, uhvatio je premijera RS u trenutku kada je bio rad za davanje, dok je prebrojavao poslanike računajući hoće li u parlamentu uspjeti da progura zakon o saradnji sa Hagom ili će ostatak mandata provesti objašnjavajući strancima zašto se to nije dogodilo. Kalinić je, naravno, i sam imao interesa da taj zakon prođe, ali je znao da je Ivanićev ulog veći. Tada mu je objasnio da će poslanici SDS, budući rijetko moralan svijet, teško podići ruku protiv Radovana, posebno na suvo. Naravno, nešto kvalitetnog ulja poput onog iz Modriče riješilo bi stvar.

I prošlo je: izglasali su haški zakon in esdeesovci, svi osim petorice koji nikako nisu mogli da osjećanja prema Radovanu podrede Kalinićevim obećanjima. Došlo je breme za naplatu duga, i Ivanić je, kao čovjek kome se, s pravom, učinilo da za haški zakon vrijedi pustiti esdeesovce da, podmazani uljem, odsanjaju djelić sna o partijskoj državi, makar u Modriči, kad im se već nije posrećilo na Palama ni u Banjaluci.

IVANIĆEVA APORIJA: Jedino niko nije računao da u RS ima radnika koji će - izmanipulisani ili svjesni, svejedno - zapucati pred Vladu i tražiti mnogo više od svojih bijednih neisplaćenih plata. Iako svi sada dižu dreku na Kalinića, koji se, je li, kao predstavnik zakonodavne vlasti miješa u pitanja izvršne, teško je oteti se utisku da se on nije nimalo uzbudio. Jer, ako on uopšte misli da je negdje pogriješio, nema Boga da misli da mu se to dogodilo kad je htio da progura svog direktora rafinerije, već kad je uhvaćen.

Pravi gubitnik u cijeloj priči je Mladen Ivanić, i to ne samo zato kada je dozvolio da mu, pored živog Crnadka, Čedo Volaš izgleda kao Bili Gejts, a Milorad Dodik kao Leh Valensa. Ivanića će prije ili kasnije neko pitati kako on to misli da provede reforme kada su najveće pristalice partijske države njegovi najbiži saveznici. Da zlo bude veće, to pitanje mu nije prvi postavio Volfgang Petrič, već Rajko Latinović, njegov stranački drug i ministar poljoprivrede i šumarstva, koji je u četvrtak tresnuo ostavkom u Vladi objašnjavaući je kao "protest prema kadrovskoj politici SDS, koja na pozicije vraća kadrove iz prošlosti i ruši institucije RS". Bog zna da se Kalinić ni tada nije uzbudio iako se, kako se već u RS vrši raspodjela vlasti, nije oglasio ni izjavom da je Latinovićeva ostavka unutarpartijski čin i da on ne bi da se miješa u njihove poslove, poštujući svog koalicionog partnera. Ivanić, sa druge strane, ako nije znao do sada, može da bude sasvim svestan da na reformskom putu neće stići daleko sa partijom koja ne odustaje tako lako od svog nasljeđa, koje kazuje da vrijede samo ona mjesta gdje smo uspješno postavili svoje ljude.

Pošto je jasno da SDS ne može da promijeni, pitanje je šta Ivanić još može da uradi da mu Crnadak ne izgleda tužno, Latinović smiješno, a on očajno. Mora da se pomiri s tim ili da bira između Kalinića i Dodika, što je kao da biraš između šake u glavu i glave u šaku. Ili da priču sa Modričom prihvati kao nastran ustupak esdeesovskim rukama podignutim za haški zakon. To bi se nekako dalo svariti. Pitanje se, međutim hoće li po toj logici, u trenutku kada dođe da srpska policija mora da juri Karadžića, Kalinić za nekoga iz svoje partije zahtijevati mjesto generalnog sekretara Ujedinjenih nacija.

Željko Cvijanović (AIM)