AIM: start



WED, 03 OCT 2001 17:47:19 GMT

Kako do stana?

Aim, Zagreb, 3.10.2001.

Čim je prije dvije godine višestranačka koalicija preuzela vlast od Hrvatske demokratske zajednice, novi ministar javnih radova i graditeljstva Radomir Čačić najavio je program društveno poticane stanogradnje kao jedan od bitnih elemenata sveukupnog oporavka teško posrnuloga hrvatskog gospodarstva. Prema prijedlogu koji je tada iznio, jedinice lokalne samouprave (gradovi i općine) trebale su obezbijediti jeftino zemljište sa svim komunalnim priključcima, a na državi je bilo da sa građevinskim tvrtkama dogovori kvalitetnu gradnju stanova koji bi se uz pomoć bankovnih kredita na trideset godina i s malom kamatom prodavali putem javnih natječaja. Čačićeva je teza - od koje ni danas ne odstupa - da će takva stanogradnja nužno dovesti do oporavka građevinskog sektora, koji će uz sebe vezati i druge privredne grane, što bi u konačnici trebalo rezultirati sveukupnim ekonomski oporavkom države. Ujedno, njegova je zamisao bila i da se ovakvom, društveno poticanom stanogradnjom, omogući lakši dolazak do vlastitog stana, i to prvenstveno mladim ljudima s prosječnim primanjima. Kroničan nedostatak stambenog prostora i rigorozni, vrlo nepovoljni uvjeti za dobivanje klasičnih stambenih kredita od komercijalnih banaka ovim su programom trebali biti istodobno riješeni.

Tek prije nekoliko dana Gradsko poglavarstvo i Gradska skupština Zagreba utvrdili su konačne kriterije za pravo kupnje stanova koji bi trebali biti sagrađeni u programu društveno poticane stanogradnje. Iako su mnogi gradovi pokazali velik interes za ovaj program i želju da zajedno s Ministarstvom graditeljstva svojim stanovnicima omoguće lakši dolazak do stana, do danas nije mnogo napravljeno po tom pitanju, a glavna prepreka otezanju programa - kako se pokazalo - su nesređene zemljišne knjige, za čije se sređivanje u doglednoj budućnosti planira potrošiti više milijardi maraka. Uostalom, nesređena zemljišna dokumentacija vrlo je česta prepreka i stranim ulaganjima u Hrvatsku.

No program društveno poticane stanogradnje, ma koliko bio interesantan u manjim sredinama, svoj će uspjeh ili svoju propast doživjeti prije svega u Zagrebu. Iako prema službenim statistikama grad nije prešao brojku od milijun stanovnika, u njemu ih je zasigurno i mnogo, mnogo više. Manjak stambenog prostora osjeća se već dugo godina, a kulminirao je tijekom rata u Hrvatskoj. Bivša vlast nije mnogo polagala na stanogradnju, pa je broj novosagrađenih stanova u Hrvatskoj pao na oko deset tisuća godišnje. Deficit stambenih kvadrata povećao je njihovu cijenu, koja danas u Zagrebu dostiže tri prosječne plaće za jedan kvadratni metar, odnosno oko 3000 DEM po metru kvadratnom novogradnje.

Čačićeva najava kako će u programu društveno poticane stanogradnje mjesečna rata za stan od 50 metara kvadratnih iznositi svega 350 njemačkih maraka dočekana je s pravim oduševljenjem među brojnim podstanarima. U konačnici je to značilo da bi stan te kvadrature koštao oko 126.000 DEM, odnosno nešto više od 2500 DEM po metru kvadratnome. Tvrtke su svoje zadovoljstvo pokazivale stoga što cijeli projekt sufinancira država, koja im je najveći jamac da će novac dobiti, a kako je 350 DEM ustvari prosječna cijena mjesečnog najma podstanarskog stana, potencijalnim korisnicima svakako je više odgovaralo da tim novcem otplaćuju vlastiti stan negoli da ga daju stanodavcima. Čak se ni rok otplate od 30 godina ispočetka nikome nije činio predugim.

No, utvrđivanje kriterija po kojima će netko imati pravo na stan izgrađen programom društveno poticane stanogradnje u Zagrebu prizemljilo je očekivanja. Iako uvelike potpomognuti medijskom podrškom, i Ministarstvo graditeljstva i Grad Zagreb postavili su kriterije koji su ostavili hladnima brojne interesente za ove stanove. Naime, svi zainteresirani za ove stanove trebaju se prijaviti na natječaj tijekom kojega će biti bodovani, s tim što se boduje dužina prebivanja u Zagrebu, mjesečni prihodi po članu domaćinstva, dosadašnji stambeni status, dosadašnji uvjeti stanovanja, životna dob, broj članova obiteljskog domaćinstva, djeca na školovanju, stručna sprema podnositelja zahtjeva, radni staž ostvaren u Hrvatskoj, ali i vrijeme provedeno u obrani RH te invalidnost kako podnositelja zahtjeva tako i njegovih članova obitelji.

Tako mnogi podstanari koje vlasnici stanova odnosno najmodavci nisu htjeli prijaviti (jer izbjegavaju platiti porez) uopće nemaju status stanovnika Zagreba, čime ne postiži niti jedan bod - niti prebivanje u Zagrebu niti stambenim statusom iako podstanarstvo donosi mnogo bodova. Diskriminirane su i mlade obitelji bez djece, ali i one s djecom koja još ne idu u školu, a pogotovo su diskriminirani samci, kojih je u dobi od 20 do 40 godina u Zagrebu, pa i cijeloj Hrvatskoj, sve veći broj. Svi će oni dobiti znatno manji broj bodova od familija s mnoštvom djece - što samo znači da je nova vlast, navodno socijal-demokratska i liberalna, nastavila provoditi HDZ-ov koncept ekstremno pronatalitetne socijalne politike: podobni ste za državne poticaje samo ukoliko imate mnoštvo gladne djece koju teško možete školovati. A ako imaju primanja koja ne prelaze prosječna također će dobiti više bodova i lakše doći do državnih poticaja. Ukoliko pristojno zarađuju i plaćaju porez, država u njih ne želi ulagati.

Uvođenje bodova za vrijeme provedeno u obrani Hrvatske kao i za invalidnost podnositelja zahtjeva i članova njihovih familija posebno je iznenadilo sve one koji su se nadali kreditu. Naime, branitelji i invalidi iz Domovinskog rata imaju već nekoliko iznimno povoljnih kreditnih linija, pa čak i potpuno besplatne stanove koje im dodjeljuje Ministarstvo branitelja. Osim što imaju prednost pri zapošljavanju, a njihova djeca pri upisu u škole i pri kupnji školskog pribora, davanje novih povlastica pri kupnji stanova iz programa društveno poticane stanogradnje dodatno je stimuliranje i stvaranje klase povlaštenih i privilegiranih, ništa manje no što je to bio slučaj s partizanima i komunistima nakon Drugog svjetskog rata i oslobođenja Zagreba, odnosno bivše federativne Jugoslavije. Sve to ne bi bilo toliko sporno da ne traje revizija statusa branitelja i statusa invalida jer je lažnih branitelja i invalida više no pravih.

Onima koji se ne uklapaju u novoutvrđene kriterije za stanove iz programa društveno poticane stanogradnje ostaju i dalje komercijalni krediti banaka, s kamatama od 8,5 do čak 13 posto te kupovina stana na tržištu - po cijeni često većoj od 3000 DEM po metru kvadratnome. Kad nakon 10 ili 15 godina otplate svoje kredite, računica pokazuje da ih je stambeni kvadrat novogradnje koštao oko 5500 pa čak i 6000 DEM po metru kvadratnome, odnosno da su svaki kvadrat platili duplo više no što mu je bila početna tržišna cijena. Za 50 kvadrata stana potrošit će, dakle, oko 300.000 DEM, što je ukupna prosječna plaća tijekom 25 godina rada. Tek nešto bolje će proći kupe li neki stariji stan. Proces je to iz kojega se još ne vidi izlaz - jer banke ne žele smanjivati kamate, što znači da će stambena problematika još dugo vremena biti izvor frustracija stanovnika Hrvatske.

Milivoj Đilas