AIM: start



MON, 01 OCT 2001 12:36:48 GMT

Privatizacija: Veliki brojevi-male pare

Bolno suočavanje sa istinom

Dosadašnjom privatizacijom u FBiH u privatne ruke prešla je samo polovina od 1. 351 preduzeća "markiranih" za prodaju. Iza velikih brojeva stoje male pare, država je zaradila tek 208 miliona maraka u stvarnom novcu. Ostatak je plaćen papirima u vidu privatizacijskih certifikata. Radi se o nešto manje od četvrtine ukupnog državnog kapitala u FBiH, nominalno vrijednog 3, 04 milijarde maraka.

AIM, Sarajevo, 01.10.2001. Nakon višegodišnjeg papagajskog ponavljanja fraze da će "privatizacija biti brza i pokrenuti domaću ekonomiju", došlo je vrijeme bolnog suočavanja sa istinom. Nastavi li se proces privatizacije u FBiH dosadašnjim tempom, mogao bi biti okončan, u najboljem slučaju - 2007. godine. Ako se neispunjeno obećanje o brzini na trenutak i ostavi po strani, problem je i dalje mizeran prihod u novcu, koji je daleko ispod očekivanja.

Tako je konačno na dnevni red došlo pitanje odgovornosti, koju poput ping-pong loptice, aktuelna vlast, menadžment preduzeća i međunarodna zajednica prebacuju jedni drugim. Čitav koncept privatizacije, iako formalno djelo domaće izvršne i zakonodavne vlasti, u suštini je kreiran od strane međunarodnih eksperata. Zamišljen na principu "brze i totalne" privatizacije, na papiru je predstavljao kompilaciju pozitivnih iskustava iz ostalih tranzicijskih zemalja koje su već prošle kroz ovaj proces, i trebalo je da spriječi ponavljanje već viđenih grešaka. Pravednost je trebala biti obezbjeđena podjelom privatizacijskih certifkata građanima, kao naknade za dugove države prema njima, neisplaćene vojničke plate tokom četvorogodišnjeg rata, dug penzionerima, te "opšte potraživanje" za sve punoljetne građane. Ukupno, građanima je podijeljeno oko 17 milijardi maraka u ovim "papirima", koji se mogu koristiti samo za otkup stanova ili kupovinu dionica državnih preduzeća, te poslovnih prostora. Pri tome kao sredstvo plaćanja certifikati su izjednačeni sa pravim novcem. Problem je "samo" što su se na slobodnom tržištu certifikati prodavali za tri odsto njihove nominalne vrijednosti. S druge strane, država je na prodaju ponudila svoj kapital u preduzećima čija je knjigovodstvena vrijednost oko 13, 5 milijardi maraka. Kada je postalo jasno da postojeći privatizacijski propisi imaju dovoljno šupljina koji omogućavaju da se za šaku novca dođe do imovine vrijedne i nekoliko desetina miliona maraka, pod pritiskom međunarodne zajednice, izdvojeno je 86 najperspektivnijih preduzeća, vrijednih barem na papiru 9, 5 milijardi maraka, znači gotovo dvije trećine ukupnog državnog kapitala. Ova preduzeća su uz pomoć stranih eksperata trebala biti prodata na međunarodnim tenderima za "pravi" novac.

Sada domaća vlast prstom upire u međunarodnu zajednicu kao glavnog krivca, argumentujući to činjenicom da su od 86 strateških preduzeća do sada prodata samo tri. Osim toga, na meti kritika je ponovo i sam koncept, koji pojedini domaći eksperti sada vrlo glasno osporavaju tražeći njegovu korjenitu izmjenu. Međunarodni zvaničnici, opet, za sporost okrivljuju domaće vlasti koje izuzetno sporo prodaju i ona preduzeća čiju privatizaciju trebaju obaviti sami. Domaći zvaničnici za kašnjenje i probijanje rokova prozivaju menadžment u državnim preduzećima koji se nije baš pretrgao u pripremama preduzeća za privatizaciju. I dok krivicu za neurađeno svaki od aktera prebacuje na onog drugog, postprivatizacijski šok već rezultira sve češćim nezadovoljstvom i protestima radnika u do sada privatizovanim preduzećima.

Sama promjena vlasnika očigledno nije dovela do obećanog efekta, pokretanja proizvodnje, posla i plata. Razlog nije teško utvrditi - do sada privatizovana preduzeća uglavnom su kupljena certifikatima, ali za njihovo dizanje iz mrtvih treba svjež novac kojeg nemaju ni novi vlasnici, najčešće privatizacijski investicioni fondovi. Naknadna pamet, u vidu zagovaranja promjene čitavog koncepta privatizacije, pomaže još manje. Jednostavno, sada je za to prekasno, jer bi eventualno prihvatanje takvih prijedloga vratilo sve na početak, i produžilo agoniju za još par godina. Pri tome nema nikakvih garancija da se i novi koncept ne bi pokazao manjkav, pa bi se onda ponovo moglo eksperimentisati sa još "novijim" konceptom, i tako unedogled. Jednostavno, apsolutno pravedna i poštena privatizacija ne postoji i sve se svodi samo na izbor manje lošeg rješenja. Pogotovu kada se radi o BiH, zemlji čija je ekonomija temeljito uništena četvorogodišnjim ratom, a pet poslijeratnih godina nije rezultiralo dovoljnim oporavkom. Broj nezaposlenih, penzionera i invalida, višestruko nadmašuje broj zaposlenih. U praznim džepovima građana nema dovoljno novca ni za svakodnevno golo preživljavanje a kamoli viška za eventualno gotovinsko učešće u privatizaciji. Samouvjerenost da je BiH obećana zemlja za strane ulagače i obećanja o milijardama dolara sa kojima će investitori pohrliti ovdje, pokazuju se kao najobičnija demagogija. Dok s jedne strane građani i posebno radnici u državnim preduzećima vjeruju da je imovina ponuđena na prodaju potcijenjena, izostanak ino-kupaca u do sada ponuđenim preduzećima na prodaju, govori da je po njihovim kriterijima ponuđena "roba" precijenjena. Očigledno da jedini problem nije bio samo dosadašnje vlasništvo države nad preduzećima, mada državu privatni investitori nikako ne žele za partnera. Radi se o tome da ulaganja u domaća preduzeća u ovakvom stanju, uz rijetke izuzetke, ne izgledaju pretjerano dobar poslovni potez, a povećanje njihove atraktivnosti može se postići samo oštrim rezovima, zatvaranjem onih kojima nema spasa i značajnim smanjenjem broja zaposlenih u onima koja imaju tržišnu perspektivu. Podrazumijeva se da bi istovremeno kompletno okruženje, zakone, poreze, sudstvo, također trebalo prilagoditi standardima tržišne ekonomije. Ovaj "prljavi" posao, država kao vlasnik nije bila spremna da učini, zarad očuvanja socijalnog mira, ali sada postaje očigledno da je ova računica bila loša. Tretiranje preduzeća kao socijalnih ustanova i njihovo svjesno ruiniranje od strane menadžmenta kako bi postala što jeftinija, rezultiralo je izostankom ozbiljnih kupaca u procesu privatizacije. Državna blagajna nije se domogla pravog novca, ali je zato dobila sve masovniji bunt radnika, koji teško prihvataju činjenicu da im odmah nakon privatizacije neće biti bolje, već često i gore nego dok im je poslodavac bila država. Nade polagane u međunarodne eksperte također su se izjalovile, jer njima se baš pretjerano i ne žuri, a osim toga, njihovo viđenje vlastite uloge je malo drugačije, jer sebe smatraju tek "savjetodavcima", bez nekih čvrstih obaveza u pronalaženju kupaca u inostranstvu. Da stvar bude još gora, početak globalne ekonomske recesije dodatno je smanjio broj potencijalnih ino-ulagača.

Krajnji rezultat dosadašnjeg traljavog toka privatizacije jeste sveopšte nezadovoljstvo i lavina međusobnih optužbi. Ne učine li svi akteri privatizacijske priče maksimalan trud da se ona što brže okonča, bez dodatnih eksperimentisanja i sitnošićardžijskih kalkulacija, odgovor na pitanje "ko je kriv" mogao bi postati sasvim nebitan. Mada iz sadašnje perspektive izgleda da "gore ne može", dalji pad u bijedu i siromaštvo mogao bi biti još dublji.

Dražen SIMIĆ (AIM, Sarajevo)