AIM: start



THU, 27 SEP 2001 21:56:43 GMT

Kuda idu bosanski Hrvati

Aim, Zagreb, 27.9.2001.

Franji Tuđmanu sve se te davne, 1992. godine, činilo neobično lako. Kako je pokazao jedan od stenograma koji su nakon njegove smrti iscurili iz arhiva Predsjedničkog ureda, pokojni je Vrhovnik na jednom od sastanaka s mr Matom Bobanom, dogovorio trampu bosanske Posavine - u kojoj je živjelo preko 180 tisuća katolika-Hrvata, za područja zapadne Bosne na kojima su do tada živjeli Srbi. Taj je plan - čija je gruba skica sačinjena još prije rata, a u detaljno osmišljavanje uključili su se mnogi intelektualci, na obje strane - u osnovi i realiziran. Logika koja je stajala u pozadini nove velike, masovne seobe naroda, bila je jednostavna: novostvorene su države trebale biti, kako je nekoć objašnjavao Kosta Čavoški, "lepe i okrugle", s etnički homogenim stanovništvom u svome sastavu. Tuđmanova se Hrvatska odrekla Posavine, većeg dijela srednje Bosne i hrvatskih džepova oko Sarajeva - o istočnoj Bosni da i ne govorimo - a Srbi su, očito zauzvrat, napustili Krajinu, zapadnu Bosnu i druge krajeve gdje su, prema zamislima velikih stratega, predstavljali smetnju. Nakon doseljenja više od 200 tisuća bosanskih Hrvata u obećanu zemlju, Tuđmanova im je vlada, šakom i kapom, podijelila obećanja, jamstva, papire... i mnoštvo srpskih kuća i stanova. Povijesni projekat u to je vrijeme izgledao lako ostvarivim: Tuđman je bio na vrhuncu snage, izbjegli su Srbi proglašeni "optantima" koji su dragovoljno napustili Hrvatsku, a sve su svjetske statistike pokazivale da se od jednom izbjeglog stanovništva u domicilni kraj, ni u idealnim uvjetima, ne vraća više od trećine izbjeglica. Sve je bilo pokriveno i posebnim zakonom kojim je izbjeglicama, netom nakon Oluje, oduzeta sva nepokretna imovina na tlu Hrvatske, a stanarsko su pravo izgubili, po automatizmu, svi oni koji u stanovima nisu boravili dulje od šest mjeseci.

Ta se konstrukcija - koja je donedavna izgledala čvrstom poput tornjeva Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku - ipak počela rušiti. Premda je za prvih godinu dana mandata nove hrvatske vlade izgledalo da je Tuđmanova politika i nakon njegove smrti ostala živjeti u Hrvatskoj, posebno u pitanjima tretmana međunacionalnih odnosa, Račan je - kako se čini - ipak odlučio udariti na status quo. Prošlog je tjedna, naime, potpredsjednik hrvatske Vlade dr Goran Granić, izjavio kako Hrvatska namjerava ukinuti sva rješenja o privremenom korištenju (srpskih) kuća, i to zato što "više na svojim leđima ne želimo nositi taj teret", kako je objasnio Granić. U pozadini ove odluke nije, ipak, stajala tek želja za moralnim rasterećenjem već i kontinuirani prigovori misije OSCE u Hrvatskoj, koji su problem sporog povratka imovine Srbima povratnicima uvijek navodili kao jedan od ključnih razloga trajnog produženja vlastite misije u Hrvatskoj. Packe vladi pojačane su i zbog trajnog konflikta s vođama srpske zajednice u Hrvatskoj, koji su nakon smjene Tuđmanova režima očekivali značajnije poboljšanje od onoga koje je, u nepune dvije godine, ostvario novi režim u Zagrebu. Banski se Dvori svakako u dogledno vrijeme žele riješiti evropskog monitoringa, što bi bio još jedan dokaz kako se i sama Hrvatska europeizirala.

Ta će operacija, međutim, imati svoju cijenu. I ta cijena neće biti mala. Naime, trideset tisuća bosanskih Hrvata još uvijek je smješteno u srpskim kućama, i za njih će - do Nove godine - biti potreban novi smještaj. Vlada je već prošle godine digla kredit od 30 milijuna eura, koji su utrošeni isključivo na otkup srpskih kuća - onih izbjeglica koji se ne kane vraćati - te njihovo uređenje, ali i zemljišta na kojima bi trebale biti podignute posve nove kuće za ostale bosanske Hrvate. Ta su sredstva, međutim, utrošena, i za smještaj preostalih trideset tisuća ljudi bit će potrebno osigurati nova sredstva kojih u hrvatskom državnom proračunu nema. Država ove godine, pouzdano se zna, raspolaže s 20 milijuna kuna vrijednim građevinskim materijalom, od kojega bi trebale biti sagrađene nove kuće za doseljenike. Izračuni pokazuju da bi to trebalo biti dovoljno za 300 do 500 stambenih objekata, u koje će se smjestiti tek desetina svih koji će morati van iz privremenog smještaja. Ostatak će, do daljnjeg, biti osuđen na lutanje.

Ukupna će sanacija stanja, međutim, biti još skuplja. Za "konačno rješenje" izbjegličkog pitanja Hrvatskoj je potrebno, prema planu kojega je vlada izradila prošle godine, više od 600 milijuna kuna, odnosno, nekih 150 milijuna njemačkih maraka! Problem, naime, nisu samo bosanski Hrvati, već i Srbi koji se i dalje vraćaju: svakoga mjeseca sve manje, ali povratak, ipak, nije posve stao. Ovih je dana u Beogradu započela i evidencija bivših nosilaca stanarskog prava, Srba iz Hrvatske, koji će - uz pomoć međunarodnog pritiska - pokušati natjerati Račanovu vladu da im prizna pravo na stan, kako je to izvedeno u svim drugim republikama bivše Jugoslavije. Izbjegli hrvatski Srbi jedini su, naime, ostali lišeni te mogućnosti. Prema prvim procjenama, njih je oko 40 tisuća. "Gubitak stanarskih prava trebao bi se gledati kao bitna i velika prepreka povratku", izjavio je nedavno glasnogovornik OSCE u Hrvatskoj, Alessndro Frascetti. "To je jako veliki problem u vezi s kojim je OSCE-ova misija u više navrata urgirala kod vlade RH... Na žalost, do sad nismo dobili nikakvu informaciju od sadašnje vlade, o njezinim daljnjim namjerama".

"Humano preseljenje" ipak je u značajnoj mjeri uspjelo. Kako pokazuju podaci koji su ovih dana dospjeli u javnost, hrvatsko je državljanstvo u minulih deset godina uzelo više od 120 tisuća izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Dakle, oko polovice od svih onih koje je ratni vihor donio u Hrvatsku. Četredesetak tisuća tih ljudi danas živi na području koje se nekad nazivalo Krajina a danas nozi prozaičan, tehnički naziv "Područja od posebne državne skrbi", na kojima žive uz autohtonu srpsku populaciju, pokušavajući iz dana u dan shvatiti kakva je to "posebna skrb" od koje koristi ne vide ni jedni ni drugi. Preostale dvije trećine smještene su u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, te u Zagrebu, Rijeci, Istri, Splitu ili na otocima. Bez državljanstva je, prema službenim podacima, još 20 tisuća ljudi koji su za vrijeme rata izbjegli iz Bosne. Njima, čini se, neće preostati nikakvo drugo rješenje osim povratka. U Hrvatsku se iz Bosne nakon okončanja rata vratilo oko 4500 izbjeglica, mahom srpske nacionalnosti, a u Bosnu se vratilo manje od deset tisuća izbjeglih Hrvata. Novi popis stanovništva zato će, van svake sumnje, pokazati da je današnja hrvatska država "hrvatskija" no ikad prije; prema procjenama, u njoj danas živi između 92 i 95 posto etničkih Hrvata. I da današnja Bosna nikad nije bila manje hrvatska. Upravo, zbog ove prve činjenice.

Boris Rašeta