AIM: start



THU, 27 SEP 2001 11:50:00 GMT

Kako otjerati strane investitore

Dugo probijanje kroz prašumu birokratije

Nakon pražnjenja donatorskih fondova, jedini način da BiH dođe do neophodnog novca za za pokretanje zamrle ekonomije predstavljaju strane investicije. Na riječima, vrata stranom kapitalu u BiH su širom otvorena, ali u praksi, od stranih investitora nema ni traga, što znači da nešto nije u redu. Drugim riječima, zapinje kod lokalne administracije i šume pratećih propisa.

AIM, Sarajevo, 27.09.2001. Nestabilna politička situacija, korupcija i komplikovane birokratske procedure, malo i siromašno tržište, najčešći je odgovor zašto investitori u širokom luku zaobilaze BiH. One, koji po svaku cijenu žele da vlastiti novac ulože u BiH očekuje dugo probijanje kroz prašumu birokratije kako bi prikupili sve neophodne papire. U prosjeku, potrebno je 70 do 80 dana obilazaka šaltera i referanata na svim nivoima vlasti, od opština, kantona, entiteta do državnih institucija, da bi se konačno registrovalo preduzeće. O kakvoj je, najblaže rečeno, dezorganizaciji, riječ, može se vidjeti iz jednog sasvim banalnog primjera. Uprkos nebrojenim potvrdama i odobrenjima koja se moraju prethodno pribaviti, u BiH niko nema preciznih podataka o tome koliko je do sada uopšte novca uloženo u ovu zemlju.

Načelno, kao svoj glavni adut, aktuelna vlast navodi da su domaći i strani investitori, odnosno preduzeća u potpunosti izjednačeni pred zakonom. Upravo ovdje i leži najveći problem, jer birokratska maltretiranja na koje su "domoroci" navikli, i koja smatraju normalnim, strani investitori jednostavno ne mogu i neće da prihvate. Utoliko prije, što se i u većini tranzicijskih zemalja, čitava procedura oko osnivanja preduzeća završava najdalje za sedam dana, a broj neophodnih dozvola, saglasnosti i drugih papira, uglavnom se može pobrojati na prste jedne ruke. Činjenica da potencijalni investitor, koji stoički podnese sve zahtjeve mušičave domaće birokratije, s olakšanjem može reći da je uspio osnovati firmu u BiH, još ne znači da će konačno moći početi sa poslovanjem, odnosno krenuti sa pravljanjem para. Ukoliko je riječ o bilo kakvoj proizvodnji, suočeni sa opštim haosom u pogledu vlasništva nad nekretninama, većina investitora se odlučuje da krene sa "ledine", odnosno jeftinije im je praviti novi objekat. Tada ih, još "opijene" zadovoljstvom zbog uspješnog osnivanja preduzeća, čeka hladan tuš u vidu opštinskih administracija, u čijoj nadležnosti je izdavanje urbanističkih i građevinskih dozvola za gradnju. Kako i u ovoj oblasti propisi i nadležnosti nisu uvijek najjasniji, a efikasnost lokalnih činovnika je nadaleko čuvena, za godinu- dvije, dobiće se i ove dozvole, pa tek onda investitor može krenuti u ozbiljno poslovanje, nadajući se da će na kraju, ipak, uspjeti nešto i zaraditi. U međuvremenu, treniranje živaca i pražnjenje novčanika se nastavlja. Dok čeka da dobije "zeleno svjetlo" za gradnju proizvodnog objekta, za šta će poslije izdvojiti impresivnu sumu na ime građevinskih renti, taksi i saglasnosti za struju, vodu, plin i slično, investitor se može "zabavljati" pribavljanjem ostalih dozvola za rad u iznajmljenom poslovnom prostoru. To što je za privremeno ili trajno sjedište preduzeća i obavljanje administrativnih poslova iznajmio offis, u kojoj su druge firme već decenijama obavljale isti posao, i imale traženu potvrdu, administraciji ne znači ništa, pošto nova firma mora pribaviti novu potvrdu da je baš taj offis podoban za sjedenje za kompjuterom i slanje i primanje faksova i e-mailova. Znači, potrebno je nadležnom opštinskom organu uputiti zahtjev za izlazak komisije i izdavanje odgovarajuće potvrde. Taksa, prava sitnica, 500 DM! Kada se konačno opština smiluje obraditi ovaj zahtjev, na vrata će doći opštinska komisija. Sad, to što su došli na vrata,plaća se dodatnih 500 DM, koliko košta sam izlazak komisije na teren. Nakon toga, ako su ispunjeni obrasci, tipa da je visina offisa barem 230 cm (ukoliko je koji centimetar niža, po zakonu, tu ne možete raditi), ponosno se može na ulazna vrata okačiti tabla sa nazivom firme. Uostalom to je zakonska obaveza, a ako se to ne uradi, slijedi novčana kazna. Međutim, i ovdje postoji "kvaka 22". Za istaknutu firmu plaća se 600 maraka kantonalne takse.

Sve ovo je tek uvertira za nesretnog investitora, jer upoznavanje sa primjenom ostalih propisa, porezima, doprinosima i slično tek predstoji. Najgora stvar koja mu se može desiti nakon početka poslovanja jeste da dođe u situaciju da ne može naplatiti isporučenu robu ili usluge od domaćeg kupca, koji neće ili ne može da plati, jer i njemu neko duguje, što je ovdje pravilo a ne izuzetak. Kada sva moljakanja, ubjeđivanje i prijetnje ostanu bez efekta, ostaje samo mogućnost traženja pravde na sudu. U praksi, to znači da će rješevanje jednog takvog spora potrajati barem dvije - tri godine, pri čemu je sasvim neizvjesno da li će uopšte moći da pravosnažnu sudsku presudu u vlastitu korist i realizuje. Velika je vjerovatnoća da je tuženi poslovni partner u međuvremenu prestao da postoji kao firma, ili se sva njegova imovina svodi na saksiju fikusa, mobitel i sekretaricu.

Očigledno je da ozbiljnijih stranih investicija u BiH neće biti sve dok se ovakva situacija potpuno ne promijeni. Naravno, na papiru to izgleda jednostavno, maksimalno pojednostaviti proceduru i broj neophodnih papira kako za osnivanje tako i gašenje preduzeća, učiniti sudstvo efikasnim, a poreze i druge dažbine svesti na nivo koji će ulaganje u BiH učiniti profitabilnim potezom. Problem je što je sadašnja situacija tek rezultat još uvijek vladajućeg načina razmišljanja, zasnovanog na temeljima dogovorne ekonomije i "pravima radnika-samoupravljača". U glavama ljudi još uvijek je nečuveno da će neko doći sa vlastitim parama, kupiti postojeću ili napraviti novu fabriku, zaposliti domaće radnike koje će platiti u visini lokalne prosječne plate, ili manje, te pri svemu tome zaraditi i profit staviti u svoj džep. Zato se svaki investitor doživljava kao neko ko dolazi da nam otme nešto "naše", te da se nezasluženo obogati "preko naših leđa". U najboljem slučaju, investitor se smatra tek "ovcom za šišanje", naivčinom punih džepova koga treba na brzinu operušati. Dok se s jedne strane svi zaklinju u strane investitore kao jedini izvor svježeg novca, neophodnog za pokretanje proizvodnje te otvaranja novih radnih mjesta, istovremeno se prelazak do sada državnih preduzeća u privatne ruke i samim tim promjena poslodavca i "pravila igre" najčešće doživljavaju kao iskonska nepravda i prevara, te izdaja, ukoliko je novi vlasnik stranac. Ponovo se od države traži zaštita od neumoljivih i jednostavnih zakona tržišta, kao što su "dug se mora platiti", te "ako preduzeće ne donosi profit ono se zatvara". Ono što se gubi iz vida jeste da nema suštinske razlike u tome da li je novi vlasnik domaći ili strani investitor, te da bez obzira na pasoš vlasnika, izgrađena fabrika ostaje ovdje kao i plate radnika. Stoga je sasvim bespredmetna rasprava da li treba dopustiti ili ne stranim investitorima da masovno kupuju i ulažu u BiH. Ne pojave li se ino-ulagači, onda se postojeća agonija samo nastavlja, jer domaći novopečeni kapitalisti, a građani pogotovu, nemaju dovoljno očajnički potrebnog svježeg novca za ulaganje i otvaranje novih radnih mjesta. Sada je pitanje samo da li strani investitori žele uložiti svoj novac u BiH, odnosno zašto bi izabrali BiH a ne neku drugu zemlju.

Dražen SIMIĆ (AIM, Sarajevo)