AIM: start



THU, 20 SEP 2001 13:31:22 GMT

Bosna na raskršću

Štap umjesto mrkve

Šta znači za svijet a šta za Bosnu i Hercegovinu toliko puta ponavljana rečenica da poslije 11. septembra "ništa više neće biti kao što je bilo prije"

AIM, Sarajevo, 20.09.2001. Odavno već jedna rečenica, izgovorena više intuitivno i spontano nego racionalno i analitički, poput one da "poslije terorističkih napada na Ameriku ništa više neće biti kao prije", nije postala do te mjere opšte mjesto svjetske politike, medijskih analiza i špekulacija, ali i ozbiljnih suočavanja sa budućnošću. Ona se nakon desetak dana nebrojenih ponavljanja, kao sve drugo pretjerano upotrebljavano, pomalo već i olinjala ali njena suština polako i sigurno počinje da nas sustiže. Naravno, "druga budućnost" doživljava se i sluti na različite načine u zavisnosti od toga ko pravi projekcije i ko se bavi političkim "vidovnjaštvom" ali, neka uporišna mjesta svih tih analiza naprosto su nezaobilazna i drugi je problem hoće li neko pred njima da zatvara oči ili ne. Osnovno je da poznata svjetska politika u odnosima velikih, posebno Amerike, prema malima, poznata kao politika "štapa i mrkve" ustupa mjesto dominaciji "štapa", posebno na terenu bezbjednosti i borbe protiv globalnog svjetskog terorizma. Hoće li se "mrkva" ikada više vratiti na svjetsku političku scenu i biti značajna kao nekad, teško je reći. Kako sada stvari stoje, zadugo neće.

Sjedinjene Američke Države i mnogi članovi njihove najuže "alijanse" nalaze se u ovom času pred ogromnim izazovom. Skoro da više i nije dilema kako će oni u konkretnom, praktičnom i pragmatskom smislu neposredno odgovoriti na teroristički čin izveden 11. septembra u Americi. Uostalom, Washington je već i obznanio rat formalno-pravno neimenovanom neprijatelju i pitanje je sata kada će udariti i kako. To odsustvo "lica" sa druge strane nišana najveće vojne mašinerije na svijetu samo ostavlja odriješene ruke Americi da dužinu fronta za napad proširi koliko želi. Ono što je bitno, možda doista po prvi put u svijetu u novije vrijeme, jeste opšte osjećanje na dobrom dijelu planete da je pripremani udar nekako "logičan". Istovremeno, sustezanje u javnom iznošenju argumenata protiv, tamo gdje oni postoje, naprosto je opipljivo. Kao da je riječ o "gotovoj stvari pred kojom se ništa više ne može, pa o tome mnogo ne treba ni razgovarati". Čak je i izvjesno diskretno komešanje u vezi sa američkom odlukom, pokazano u krugovima francuskog društva, inače beskrajno osjetljivog na američku globalnu dominaciju u svijetu, brzo amortizovano odlaskom predsjednika Shiraca u Washington i tamošnjim obraćanjem Amerikancima na engleskom jeziku što bi do juče u Francuskoj bilo doživljeno kao apsolutno neoprostivi skandal "težak" političkog gubljenja glave.

Pitanje o kojem svjetski analitičari danas razgovaraju, znači, nije više u domenu - šta će biti večeras. Ono se odnosi na sutra. Hoće li Amerika poslije istinske drame koju je doživjela skrenuti u potpuni izolacionizam, dižući ruke od svega što joj nije "neposredni domaći interes", ukopavajući se u sebe i granice koje odredi oko sebe - ili neće. Snage u ovoj zemlji koje su i prije terorističkog napada na srce Amerike smatrale da je bespotrebno i besmisleno toliko angažovanje najjače države svijeta izvan njenih granica i uskih pragmatskih interesa ni do sada nisu bile male i zanemarive. U dobroj mjeri one su bile simbolizirane u političkoj strukturi koju su predstavljali ljudi poput predsjednika Busha i njegovih istomišljenika koji pasoše, bezmalo, nisu ni imali niti su ih interesovali. Šta bi značilo totalno povlačenje Amerike iz svjetske igre, pod uslovima koje će za to povlačenje ona sama odrediti, tema je za drugu analizu mada i bez toga nije teško naslutiti dramatične posljedice.

Druga je opcija pobjeda svijesti u Americi o njenoj istorijskoj odgovornosti za svjetsku ulogu koju mora da ima najveća sila na planeti, i nastavak politike u skladu sa tom svješću. Međutim, i u toj i takvoj situaciji, opet ostaje teza da "ništa više neće biti kao prije". Pa ni za Bosnu i Hercegovinu. Već sada, i prije preciznih odgovora na niz pitanja iz domena šta ta rečenica praktično znači, jasno je da naša premišljanja hoćemo mnogo radikalnije na put savremenih, evropskih, ekonomski i politički prosperitetnih država, ili ćemo čamiti u zapećku civilizacije kako bi smo zadovoljavali lokalne primitivne strasti, nisu u našem dvorištu kao do juče. Lokalna politika "dopodne ovako a popodne onako", politika mimikrije, opstrukcija svake vrste, politika odugovlačenja, petljanja, malih i velikih prevara i neodlučnosti mora vrtoglavom brzinom otići u zaborav. Nas, i nikoga drugog više, novi poredak zasnovan na debelom štapu utjerivanja u bezbjednosnu suru, uopšte o tome više neće pitati. Beskrajna natezanja poput onih jesmo li "propusni" ili nismo za ilegalce i teroriste ma kako se oni zvali, hoćemo li imati kontrolu nad granicama ili nećemo, hoćemo li ovakve ili onakve pasoše, hoćemo li vize ili nećemo, hoćemo li u sistem centralizacije podataka o vlastitim građanima ili nećemo, znamo li ko su nam državljani a ko ne itd., jesmo li institucionalno dio svjetskog sistema bezbjednosti ili nismo, samo su neka ad hoc nabrojanih tema koja uskoro uopšte više neće biti pitanja, ako hoćemo da nas bude. Do sada su nas u vezi sa nekim od tih stvari i pitali, sačekivali, ubjeđivali pa i molili. Na tom terenu "one" demokracije više nema. Tu doista ništa više neće biti kao nekad. Ako je i tačno da su svojevremeno kroz ovu zemlju prolazili teroristi ili "samo" ekstremisti raznih fela, ako je tačno da su se u ovoj zemlji dijelili pasoši raznim sumnjivim tipovima koje je neko iz ovih ili onih razloga smatrao ovdje potrebnim i ako smo mislili da o svemu tome imamo pravo da vodimo "demokratske rasprave", to je vrijeme prošlo. Ne samo mi, nego i niko drugi o "ljudskim pravima" u vezi sa ovim više neće imati riječ. Šta će to značiti za ljudske slobode onakve kakvim smo ih zamišljali ranije, druga je stvar. Kako će na to reagovati ovaj ili onaj dio planete, što jeste legitimno i potrebno pitanje, takođe je druga stvar ali, to iz današnje perspektive nije te ma nad kojom će se zabrinuti kreatori novog antiterorističkog štita u svijetu. Jasno, on sam po sebi neće biti dovoljan ako se konačno, nakon logične i najžeće osude terorističkog čina u Americi ne zađe i na osjetljive puteve analize šta je to što je taj terorizam tako dramatično nahranilo, da li su za sada ustanovljene adrese na kojima on počiva jedine, može li se on eliminisati na dugu stazu i nekim drugim politikama i načinima. Ako na tom terenu stvari ostanu "kao što su bile", neće biti fajde ni od "štapa", kao što se do sada u našim prilikama ni "mrkva" baš nije pokazala posebno djelotvornom.

Zlatko DIZDAREVIĆ (AIM, Sarajevo)