AIM: start



WED, 19 SEP 2001 21:27:53 GMT

Republika Srpska i Hag

Kako upokojiti Karadžića?

Priča o Karadžiću i Mladiću i za međunarodnu zajednicu, i za Hag, i za bošnjačko vođstvo pretvara se u jednu društvenu igru sa političkom pozadinom i neuzvjesnim trajanjem. Problem je što sve te strane imaju izvjestan interes da igra traje. Paradoksalno je, međutim, što taj interes jedino nemaju oni koji igri daju najjaču aromu - vođstvo Republike Srpske

Banjaluka, 19. Septembar 2001. (AIM)

Bilo je nekog tragikomičnog zapleta u ideji pojedinih srpskih političara, istina nikad javno iznesenoj, kako će katastrofa u Njujorku i potraga za Bin Ladenovim vezama po Bosni u drugi plan baciti Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Slična teza, kao dokaz o komplementarnim nacionalnim mentalitetima u Bosni, mogla bi biti i hitro >otkriće< >Dnevnog avaza<, prema kome se Karadžić krije u crnogorskom manastiru Vulusi, a Mladić u Valjevu. Naravno, vlasti u Sarajevu uvijek odani >Avaz< na taj način upozorava strance: pustite Bin Ladena, Karadžić i Mladić su još uvijek na slobodi.

Takvo vraćanje u centar dvojice nakratko zaboravljenih bjegunaca govori, kao i obično, o bosanskom predimenzioniranom osjećanju sopstvenog značaja u svjetskim okvirima kao skorašnjem proizvodu ratnih vremena, kada su reportaže iz Sarajeva ili sa Pala otvarale informnativne emisije zapadnih televizija. Ali priča o Karadžiću i Mladiću suviše je mala, posebno za tezu kako će Amerikanci svoje snage i pažnju usmjerene ka hapšenju njih dvojice uputiti u pravcu Avganistana i Bin Ladena. Skrajnuta Bosna i njeni bjegunci naveli su i njenog američkog >advokata< Ričarda Holbruka da svoje sunarodnike upozori na red veličina. >Mi čak ne možemo da uhvatimo Karadžića u BiH, gdje odavno imamo snage NATO saveza i u njima i američke vojnike, a šta će tek biti na najtežem mogućem terenu za hvatanje na ovoj planeti", rekao je Holbruk o hvatanju Bin Ladena.

ODGOVORNOST VLASTI: Sa druge strane, Bin Laden se poslije rušenja njujorškog Trgovinskog centra pretvara u jednu od američkih društvenih opsesija, dok Karadžić i Mladić to nisu mogli da postignu čak ni u vrijeme svoje najveće "slave". To, naravno, znači sve osim da će njih dvojica sada izaći iz šume, otresti borove iglice sa odijela i vratiti se civilnom životu jer Amerikanci imaju pametnijeg posla. To, međutim, što njih dvojica neće osjetiti promjene u američkoj spoljnjoj politici, ne znači da se ona nije dogodila. Karadžić i Mladić postali su ono što su oduvijek i bili - regionalni problem i stvar na kojoj lokalne političke elite treba da pokažu svoju privrženost ne samo miru nego i poretku vrijednosti koji sa Zapada žele da uvezu na Balkan, ma šta o tim vrijednostima intimno mislili.

Zato su stranci u Bosni tolerisali višemjesečnu trakavicu sa zakonom o saradnji Republike Srpske sa Hagom iako nisu van pameti primjedbe da taj zakon derogira BiH kao državu na koju su pristali i Mladen Ivanić i njegova Vlada. Zato što bi voljeli da Karadžić i Mladić budu prvenstveno srpska stvar i zato su uvjereni da bi jedino Srbi, koji bi uhapsili Karadžića i Mladića, mogli da skinu onu mitsku dimenziju sa njih, koju su im dali stranci višegodišnjim bezuspešnim poterama.

Ali čini se da vođstvo RS, iako, sa jedne strane, pridaje sebi epitete državnosti (zakon o Hagu), sa druge strane, ne želi ili ne može da prihvati odgovornost iste te državnosti. Naime, iza molbi strancima da sami uhapse Karadžića i da tu odgovornost ne svaljuju na lokalne vlasti, koje su ovih dana srpski funkcioneri izgovarali od Sarajeva do Haga, krije se upravo nespremnost RS da se ponaša kao država. Jer Karadžića bi sve što do sebe drži kao do države uhapsilo i isporučilo Hagu ili bi ga branilo do posljednjeg, ne dozvoljavajući sforovcima da ga uhapse. Želja srpskih vlasti da taj posao umjesto njih urade stranci, gdje se nimalo ne razlikuju reformska Ivanićeva PDP i konzervativna SDS, jeste odustajanje od odgovornosti koju nosi vlast i svaljivanje problema na strance. Istina, odgovornost za Karadžića u RS nije pokazala ni opozicija koja likuje nad vrućim krompirom u koji Ivanić i Kalinić duvaju spremni da ga bace u šape Sfora.

KOME NE TREBA KARADŽIĆ U HAGU: Vlast u RS nije pokazala previše uzbuđenja ni kada im je Pjer Prosper, ambasador SAD zadužen za ratne zločine, rekao da bez Karadžića i Mladića u Hagu neće biti nikakve pomoći niti će do tada SDS kao jedna od vladajućih partija u RS imati ikakav međunarodni legitimitet. Sa druge strane, portparol glavnog haškog tužioca Florens Artman prozvala je rukovodstvo RS da ima kontakte sa Karadžićem ne zbog toga što Hag ima neoborive dokaze o tome koliko zbog ozbiljne opomene Banjaluci da Hag smatra da su njih dvojica prije svega obaveza Vlasti RS.

Haški zakon, dakle, nije riješio mnogo i stranci će imati dosta razloga da vrijeme koliko su taj zakon čekali smatraju izgubljenim. Jer uskoro će se pokazati da ni taj ni bilo koji drugi zakon ne može da odgovori na primjedbe iz Banjaluke da oni ne znaju gdje je Karadžić, a da, čak i da znaju, nemaju snage da ga uhvate. Karadžić se tako pojavljuje kao četvorostruki problem: za RS, za Hag, za ono što zovemo međunarodnom zajednicom i za bošnjačko vođstvo u Sarajevu. Za prve, on je problem dileme između opstanka na vlasti i opstanka entiteta. Ali nikoga u RS nije bilo ko bi bio spreman da otvoreno kaže - ili mi ili on. Ili pak da odgovori da stranci lažu i da Karadžić nije nikakav problem za opstanak RS. Ali da će, sa druge strane, ako uhapse Karadžića, gubiti birače, to im je besprjekorno jasno, i tu diskusije nema. Za Hag, opet, Karadžić je postao poslije Miloševića pitanje časti jer, ako on do zime ne završi u Ševeningenu, Karla del Ponte više neće biti sigurna u to da tamo drži najkrupniju balkansku ribu Miloševića. Sa druge strane, sve dok nije napunjen, sve dok potražuje, Hag je politički faktor broj jedan u regionu, a ne treba sumnjati da Del Ponte ne uživa u toj činjenici. Za međunarodnu zajednicu Karadžić je politički problem: ako krenu u njegovo hapšenje i ne uspiju ili plate previsoku cijenu, njihov ulog, drastično povećan njujorškom tragedijom, naći će se na vagi (ne mogu da uhapse ni Radovana, a hoće Bin Ladena). Zato stranci ne mogu da odustanu, zato bi jako voljeli da posao urade Srbi, dok uvođenje u igru poljskih specijalaca, na kraju, može da izgleda kao neko međurješenje: uhapse li ga oni, biće to još jedan uspjeh međunarodne zajednice u Bosni, ne uspiju li, biće to samo Poljaci iz američkih viceva.

Na kraju, vlastima u Sarajevu Karadžić je u ovom momentu mnogo više od ideje osvete ili pravde: fokusiranje Karadžića je vraćanje priče o terorizmu na Srbe sa mudžahedina, čiji problem se ponovo na volšeban način vratio u Bosnu. Istovremeno, ne treba biti siguran da oni toliko čeznu da Karadžić prekosutra vidi Hag: ko bi se doborovoljno lišio tako efikasnog sredstva pritiska na RS.

INTERES ZA IGRU: U posebno težak položaj Banjaluku je, na kraju, doveo i Beograd, pošto je početkom mjeseca na sastanku sa Karlom Del Ponte Zoran Đinđić, premijer Srbije, pristao, istina strogo nezvanično, da Karadžića i Mladića tretira kao regionalni problem. To ima da znači da je Đinđić stao iza toga da će Karadžića i Mladića vlasti Srbije uhapsiti ukoliko se nađu na njihovoj teritoriji, umjesto što će ih, kao do sada, ljubazno i preko posrednika opominjati da su u Srbiji poželjniji strani krediti nego njih dvojica.

Bez obzira na haški zakon, koji su neki funkcioneri u Banjaluci proteklih dana objašnjavali da njegovim usvajanjem Srbi neće hapsiti Srbe nego će ih privoditi, RS bi mogla, da, uz hrvatski dio Bosne, postane posljednje mjesto na svijetu gdje Hag još uvijek ne može da dopre.

Sve što se oko Karadžića i Mladića događa posljednjih nedjelja polako se pretvara u jednu društvenu igru sa političkom pozadinom i prilično neizvjesnim trajanjem. Problem je što sve strane, čak i stranci, imaju izvjestan interes da igra traje. Paradoksalno je, međutim, što taj interes jedino nemaju oni koji se najviše igraju - vođstvo Republike Srpske.

Željko Cvijanović (AIM)