AIM: start



MON, 17 SEP 2001 08:36:53 GMT

Rulet s tečajem kune

Aim, Zagreb, 17.9.2001.

Instrukcije a i početni novac za rulet koji se ovog ljeta igra s tečajem hrvatske kune, stigao je iz inozemstva. To nije teško zaključiti, pošto je skoro 90 posto hrvatskog bankarstva u stranim rukama, pa su i najagresivnije banke samo lutke na koncu, koji vuku njihovi zagranični vlasnici. Igra je, očito, bila namještena, pa su krupije vjerovali da točno znaju na kojem će se broju zaustaviti kuglica. Svi ostali igrači bili su unaprijed osuđeni na gubitak. Jedini koji se suprotstavio prljavoj igri, bio je guverner Hrvatske narodne banke, dr. Željko Rohatinski. Dok se on nije uključio, kotač se vrtio prema planu i dobro podmazanom programu.

Već početkom godine, hrvatski je budžet ostao bez novaca, pa je Vlada krenula u novo zaduživanje. Ona je prvo prodavala državne obveznice u Evropi, a kad ni to nije bilo dovoljno i u Japanu. Dobivenih skoro 700 milijuna eura ili oko 1,3 milijarde maraka, odmah su se pojavili na deviznom tržištu. Tako velika ponuda srušila je cijenu deviza i ojačala kunu, što je bio pravi trenutak da se uključe i banke, čije su inozemne centrale vjerojatno predvidjele što će se dogoditi. I one su počele ubrzano prodavati marke, tako da je njihova cijena još više pala. Početkom godine, za marku je trebalo platiti skoro četiri kune. U junu, kurs se približio odnosu 1 : 3,5.

Tada je počela turistička sezona, pa je mjenjačnice i međubankarsko tržište zapljusnuo još jedan val deviza. Sad više nije bila riječ o novcu koji je država posudila u inozemstvu ili koji je izvađen iz bankarskih trezora. Te su marke bile rezultat rada izvoznika i turističke privrede, a čitava je igra povedena upravo da se otme njihova zarada. Oni su odmah mijenjali devize u kune, kakav kurs bio da bio, jer su morali isplatiti plaće i podmiriti troškove poslovanja.

Banke su dobro znale da je takav tečaj kune napuhan - one su napetim obrazima i puhale u taj balon - i da neće dugo izdržati. Zato su najbrže što su mogle, dok je još trajala jeftinoća deviza, pokupovale koliko su više mogle. Pri tom nisu koristile samo vlastiti novac, već su uzimale i skupe tzv. lombardne kredite (uz zalog državnih papira), vjerujući da će sve to ubrzo nadoknaditi i još masno zaraditi. Trebalo je samo pričekati mjesec dana, dok devize ponovno ne poskupe.

Riječ je bila u velikim novcima. Iz pojedinih banaka procurile su informacije da se računalo na zaradu od osam posto u samo mjesec dana. To odgovara godišnjoj kamati od čak 96 posto. Na kursnim razlikama, dakle trgovanju valutom, banke i inače ostvaruju 60 do 70 posto svojih prihoda. Po tome se, uz ostalo, vidi i koliko su one malo angažirane u poslovanju s privredom, odnosno kako se mali dio novaca s kojim raspolažu troši za nove investicije i otvaranje radnih mjesta.

Koristeći liberalizaciju deviznog režima, koja je omogućila i poduzećima da drže devizne račune i posluju s devizama u zemlji, u špekuliranje su se upustile i neke velike tvrtke. U prvom redu Telekom i VIP-net, dakle dvije telefonske kompanije, također u stranom vlasništvu.

Špekulacije s promjenama deviznog tečaja u svijetu nisu ništa neuobičajeno. Na njima se, na primjer, obogatio i poznati filantrop i zagovornik otvorenog društva, Georg Soros. I Hrvatska se, prijašnjih godina, navikla da zajedno s turističkom sezonom idu i tzv. sezonske špekulacije s kursnim razlikama. Sve je to normalno i legalno u tržišnoj ekonomiji, u kojoj cijenu robe određuje ponuda i potražnja. A novac, dakle i devize, prvorazredna su roba; takva koja zamjenjuje svaku drugu robu. Hrvatski je problem, međutim, što je devizno tržište poremećeno, a nakon rasprodaje banaka stranim kupcima i u znatnoj mjeri monopolizirano. Na njemu su uvijek isti i dobitnici i oni koji nose gaće na štapu.

Od kad je u Hrvatskoj zaustavljena hiperinflacija, inozemni je dug povećan sa oko 4 na preko 11 milijardi dolara, što znači za milijardu dolara godišnje. (Iznimka je bila godine 1999., kad su zbog tihih sankcija krediti presušili, što je, uz smrt Franje Tuđmana, bitno doprinjelo HDZ-ovom izbornom porazu.) Milijarda dolara stranih kredita prodavala se, dakle, svake godine na deviznom tržištu i tako rušila cijenu deviza. Cijeli hrvatski izvoz robe iznosi manje od 4,5 milijarde dolara i svi su izvoznici na njemu stalno gubili. Zarađivali su i zarađuju uvoznici i trgovci.

Zarađivale su i banke, jer su devize trećina ukupne novčane mase u zemlji. Svaka transakcija za njih je bila čisti čar. A i svako klizanje tečaja, bilo nagore, bilo nadole, bilo je šansa za zaradu, dok je turistička sezone postala istovremeno i sezona špekulacija.

Tek kad su skoro sve banke prešle u strane ruke, to je pretvoreno u sezonu lova, ali u lovištu u kojem se ne može promašiti; u kojem divljač tjeraju lovcima pred puške. Dogovorom, bilo prešutnim, bilo iza čvrsto zatvorenih vrata, banke su isključile međusobnu konkurenciju, pa je špekuliranje pretvoreno u igru na sigurno. Više se nije predviđalo što će se dogoditi na tržištu; umjesto toga ove su godine banke same počele krojiti kursne razlike. One su prvo srušile cijenu devize da bi ih mogle jeftino pokupovati, a poslije su ih poskupile da bi njihovom prodajom što više zaradile.

Dogodilo se, međutim, nešto što nije bilo uključeno u njihove kalkulacije. Hrvatska narodna banka, s novim guvernerom dr. Željkom Rohatinskom, pokvarila im je posao, na način koji njegovim prethodnicima iz redova HDZ-a, nije bio ni na kraj pamet. Ona je kupujući devize usporila pad njihove cijene, ali najjači potez povukla je tek u trenutku, kad je nastupilo vrijeme da se skuplja vrhnje. U drugoj polovici augusta, u tri uzastopna dana, ona je prodala 410 milijuna eura. To je zaustavilo poskupljenje deviza, ali je ostalo uvjerenje da je ono samo odgođeno. Tada je Narodna banka nizom oštrih mjera smanjila likvidnost banaka, pa su i one morale prodavati devize, iako cijena nije bila onakva, kakvu su zamislile. Koliko je Narodna banka bila odlučna u namjeri da zaustavi akciju banaka, vidi se po tome što je prodajući devize, smanjila devizne rezerve ispod granice, propisane aranžmanom s Međunarodnim monetarnim fondom.

Istog trenutka nestalo je svake sumnje jesu li se banke zaista kartelirale, odnosno dogovorile da skroje tržišne promjene prema svojim željama i interesima. Došlo je do otvorenog sukoba, u kome su se sve banke našle s jedne, a Narodna banka sama s druge strane linije fronte. Pojedini ekonomski analitičari banaka počeli su napadati guvernera Rohatinskog, a banke su najavile povećanje kamata zbog gubitka koji im je nanesen. Nikakvog gubitka, naravno, nije bilo. Iako je Narodna banka intervenirala, one su, u cjelini, još uvijek dobro zaradile. Jedino nisu zgrabile onoliko, koliko su planirale. Ali mnogo više od toga, pogodila ih je, vjerojatno, činjenica da je Narodna banka spriječila njihove planove. Dakle, što uopće postoji netko, tko je jači od njihovog kartela.

Narodna banka pokazala je da Hrvatska nije sasvim izgubila monetarni suverenitet, iako su skoro sve njene poslovne banke u stranim rukama. Postupak dr. Željka Rohatinskog i njegove ekipe, još je jedna potvrda stare istine da ništa ne dolazi samo od sebe i da suverenitet može imati samo onaj, tko je sposoban i odlučan da ga uzme. Zato je zanimljivo da je Vlada ostavila Hrvatsku narodnu banku, da sama vodi taj rat. Jedino je potpredsjednik Vlade, Slavko Linić, ali samo u svoje ime, komentirao da su banke same krive za to što im se dogodilo. Vlada službeno šuti, a Ministarstvo financija se nije izjasnilo ni na direktni novinarski upit, iako je bila riječ o otvorenoj i planiranoj pljački zemlje. Što bi rekli Zagorci, "ne bi se šteli mešati, da nam kaj ne zameriju". Za Hrvatsku to nije dobar znak, jer će se slični napadi sigurno ponoviti. Jedna je bitka dobivena. Što će biti s ratom, tek će se vidjeti.

Milan Gavrović