AIM: start



MON, 10 SEP 2001 16:26:03 GMT

Amerikanci u Oluji

Aim, Zagreb, 10.9.2001.

Otkako je poznati američki novinar Roy Gutman objavio prije nekoliko tjedana u Newsweeku tekst koji dokazuje da su SAD i njene obavještajne službe aktivno sudjelovale u vojnoj akciji Oluja 1995, kojom je Hrvatska vojska ovladala tzv. Republikom Srpskom Krajinom, ta se tema ne skida iz žiže medijske pozornosti. Ona je utoliko vruća, što se Gutman ne bavi samo suhom faktografijom rata u ex-Jugoslaviji, niti su mu ambicije samo da rasvijetli manje poznate detalje iz recentne povijesti ovog prostora.

On je tu temu uklopio u najnovije aktualije vezane uz Haaški sud, zamjerivši najprije implicitno, a onda i otvoreno tom sudu da ne koristi sve potrebne podatke i izvore potrebne za suđenje generalu Hrvatske vojske Anti Gotovini, protiv kojeg je ljetos podignuta optužnica. Gutman izražava bojazan da Haaški tribunal tone u sve opasniju politizaciju, a jednako je kritičan, pa i ciničan, prema SAD, za koje kaže da su svojim obavještajnim prisustvom u Hrvatskoj morale registrirati ratne zločine u Oluji i poslije nje, a ako nisu onda treba vjerovati da ti zločini nisu ni počinjeni.

Gutman je time otvorio pomalo skolastičku raspravu, vjerojatno više namjenjenu raščišćavanju nekih unutarameričkih pitanja, jer dokazi o tim zločinima postoje, i to dokazi koji se smatraju krunom svake kriminalističke obrade, a to su pronađena tijela pogubljenih srpskih civila. Te dokaze skupile su razne međunarodne zaštitarske i humanitarne organizacije, preko kojih su s njim vrlo brzo upoznate i hrvatske vlasti, tako da su Amerikanci mogli lako na njih prenijeti teret Gutmanovih Zahtjeva. No, njegov tekst ih je izgleda toliko zatekao, da su u njemu citirani i neki, istina neimenovani, američki državni funkcionari koji su priznali američko sudjelovanje u Oluji, niječući jedino da su SAD na bilo koji način bile umiješane u zločine u toj akciji ili poslije nje.

Ovih dana to se, međutim, promijenilo. Gutmanov tekst igubio je prvobitno punjenje iznenađenja i sada se Amerikanci vraćaju u svoju bjelokosnu utvrdu šutnje i nijekanja. Američki ambasador u Hrvatskoj Lawrence Rossin dao je grupni intervju nekolocini hrvatskih novinara u kojem izričito tvrdi da "nije bilo nikakvog američkog angažiranja u Oluji". Lawrence čak izbjegava izravno priznati da su Amerikanci bili upoznati s pripremama za ovu akciju - umjesto toga kaže da su toga bili "svjesni" - iako je njegov prethodnik iz ratnih godina, Peter Galbright, javno priznao da je o tome razgovarao, nedugo uoči Oluje, s Tuđmanom na Brionima.

Sada se, međutim, to priznanje negdje izgubilo i Lawerence opisuje američko-hrvatske odnose kao "uobičajene", a glavni naglasak stavlja na politički angažman SAD na ovome prostoru ( "Ne samo da nismo bili angažirani, nego smo štoviše prije same operacije preko naše diplomacije vršili stalni pritisak na sve strane - na hrvatske vlasti, vlasi u Beogradu kao i na vođe takozvane Srpske Krajine - da probleme moraju rješavati pregovorima, a ne sukobima."). Nikakav drugi angažman nije po Rossinu postojao, što je naravno daleko od elementarnih spoznaja koje o tome postoje u samoj Hrvatskoj.

Zato su novinari podsjetili američkog ambasadora na izjave nekih hrvatskih dužnosnika, po kojima su SAD imale svoju opremu u vojnoj bazi Šepurine, koja je služila za kontrolu bespilotnih letjelica. Rossin, međutim, na ovo odgovara zakopčanom diplomatsok klauzurom - "mi imamo generalni princip da ne komentiramo obavještajna pitanja" - i tu se razgovor završava. Dakle, Sjedinjene Države stavljaju, kako se i moglo očekivati, embargo na djelovanje svojih obavještajnih službi u Hrvatskoj, a on će prema nekima ići toliko daleko da će se, uslijedi li, odbiti i poziv Haaškog suda za svjedočenje na tu temu.

Rossin to, doduše, nije potvrdio, nego je samo neodređeno rekao da će se takav poziv "razmotriti" i "odlučiti je li to primjereno i relevantno". Zanimljiv stav! Upravo tako ponio se i odbjegli general Ante Gotovina, koji se, procjenivši da je optužnica protiv njega neutemeljena i neugodna, dao u bijeg. Ali, međunarodne policijsko-pravosudne instance nisu mu uvažile da sam procjenjuje je li poziv koji mu je stigao iz Haaga "primjeren i releventan", nego su prije nekoliko dana izdale međunarodnu tjeralicu za njim. Doduše, Rossin se na jednom mjestu u spomenutim intervjuima proglasio nenadležnim da govori o podrobnostima suradnje SAD i Haaga, objasnivši da nema dovoljno informacija, da bi, prema tome, mogao samo spekulirati, a to smatra neumjesnim.

No, bio je očito dovoljno jasan kada je trebalo iznijeti generalni stav Sjedinjenih Država o svome sudjelovanju u Oluji. Tog sudjelovanja, rezolutan je, nije bilo, bez obzira na "individualne obaveze koje su preuzele individualne osobe". Eto, nove zanimljivosti! Američki asngažman na ovom prostoru proglašava se malone privatnim poslovima pojedinih Amerikanaca, pa je valjda privatna i spomenuta izjava bivšeg američkog ambasadora u Hrvatskoj Galbrighta. Ovako užurbano i nespretno ograđivanje SAD od svega što ima veze s Olujom, pa ako treba i od vlastitih ljudi, očito je moralo biti nečim izazvano, a prilično je jasno i čime.

Posljednjih tjedana u Hrvatskoj je u redovima HDZ-a i njemu gravitirajućih stranaka, udruga i službi pokrenuta prava kampanja dokazivanja da su Amerikanci bili ravnopravni sukreatori, pa čak i glavni planeri Oluje, Sve donedavno ovakvo mišljenje smatralo se heretičnim jer se Oluju nazivalo "najvećom vojnom pobjedom u hrvatskoj povijesti", a pripisivati zasluge za to nekoj stranoj vojsci nije, razumije se, dolazilo u obzir. Sada je s tim romantičarskim zanosom gotovo. Prema široko uvriježenom mišljenju, u HDZ-u se nastoji što više uvući Amerikance u ratna zbivanja polovicom devedesetih kako bi se olakšala pozicija Gotovine i Ademija, zasad jedinih optuženika iz Hrvatske, kojima bi se u dogledno vrijeme vrlo lako moglo pridružiti još pokoje ime.

Odmah su se javila i nagađanja da će Amerikanci na to reagirati vrlo nervozno, pa i bijesno, i da nije isključeno da uslijedi i neka osveta što je u HDZ-u pokrenuta ova kampanja. Osvete zasad nema - osim što Lawrence ljutito opovrgava da su SAD bile u ikakvom "partnerstvu" s Hrvatskom devedesetih godina, iako je taj pojam doista bio u opticaju - možda i zato što ovaj najnoviji američki revizionizam i nije fokusiran samo na Hrvatsku i na hrvatsko-srpski rat polovicom devedesetih.

Nakon albanske pobune u Makedoniji, pod lupu je stavljeno i ukupno američko angažiranje na prostoru ex-Jugoslavije. A to angažiranje najspornije je bilo baš tamo gdje su se Amerikanci angažirali na bazi javnosti nedostupnih bilateralnih sporazuma, kao u Hrvatskoj, a vjerojatno i u Makedoniji. Takvog zazora lišeni su oni aranžmani koji su obuhvaćali širu međunarodnu zajednicu i održavali se na javnoj sceni, kakav je bio slučaj s Daytonskim sporazumom. U granične slučajeve spadao bi, pak, aranžman u Jugoslaviji i na Kosovu, kojem je prethodio međunarodni sporazum u Francuskoj, ali je vjerojatno da je i to uključivalo neke tajne dogovore, koji će jednog dana, kao i sada Oluja, isplivati na površinu.

Marinko Čulić