AIM: start



SAT, 08 SEP 2001 10:09:47 GMT

Serija uhićenja za ratni zločin

Aim, Zagreb, 8.9.2001.

"Strijeljali, pa zapalili starce"; "Uhićena još četvorica zbog zločina nakon 'Oluje'", "Tri 20-godišnja ročnika pod vodstvom časnika ubili tri civila i ratnog zarobljenika"; "Starce ubili pa ih zakopali kako bi prikrili tragove"; "Počela uhićenja za zločine nakon 'Oluje'", "Ubojstva u Lori: uskoro uhićenja". To je samo dio naslova koji posljednjih dana, krupnim slovima, bombardiraju hrvatske građane s prvih stranica novina. O ratnim zločinima progovorila je Hrvatska televizija, u čijim informativnim emisijama ta, do jučer strogo zabranjena tema, dobiva sve više mjesta.

Tako se hrvatska javnost počela bolno suočavati s ukidanjem službene doktrine kako Hrvati u ratu kojeg je pokojni predsjednik Franjo Tuđman prozvao Domovinskim, nisu mogli počiniti ratni zločin, jer su branili svoju zemlju. Taj službeni politički stav, kojeg je oktroirao nekadašnji predsjednik Vrhovnog suda (danas član Ustavnog suda), Milan Vuković, bio je svesrdno podržavan od režimskih medija, naročito Hrvatske televizije na kojoj se, kad je o Domovinskom ratu riječ, nikada nije moglo čuti ništa drugo osim da je taj rat "hrvatska svetinja" i niz "blistavih vojnih pobjeda" u kojem doduše jest bilo ratnih zločina, etničkog čišćenja pa i genocida, ali su u toj priči Hrvati bili žrtve, nikako počinitelji.

Spominjanja ratnih zločina koje su počinili Hrvati, bilo je doduše i u vrijeme HDZ-ove vladavine, no ta se tema redovito pripisivala aktivnostima Haaškog suda (ICTY), anatemiziranog kao jednog od instrumenata međunarodne zajednice koja ne "razlikuje agresora od žrtve" i koja zapravo "želi kazniti Hrvate što su unatoč protivljenja svjetskih moćnika napustili Jugoslaviju i stvorili vlastitu državu". Te dvije teze koje je zdušno zastupao pokojni predsjednik Franjo Tuđman i koje su uz već spomenutu Vukovićevu predstavljale stubove službene doktrine o Domovinskom ratu, osporavali su tek rijetki nezavisni mediji i intelektualci, što im je priskrbilo epitet nacionalnih izdajnika i stranih plaćenika.

Sadašnji ubrzani ritam otkrivanja ratnih zločina koji je dio hrvatskih vojnika počinio u Domovinskom ratu može se objasniti željom Vlade premijera Ivice Račana da si koliko-toliko olakša sve težu poziciju između čekića Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu i nakovnja domaće javnosti, još uvijek neraspoložene da se suoči s vlastitom tamnom stranom rata i vojnih operacija. Račan očito procjenjuje da hapšenjem osumnjičenika za ratni zločin i prepuštanjem procesuiranja tih događaja domaćem pravosuđu može postići dvostruko koristan učinak: otkloniti stalne prigovore Haaškog suda kako Hrvatska sama nije učinila gotovo ništa na kažnjavanju počinitelja ratnih zločina, i, drugo, poručiti domaćoj javnosti kako je bolje da hrvatski građani odgovaraju pred hrvatskim sudovima, nego da se time bavi Haaški sud.

Tajnoviti posjet dr. Gorana Granića, zamjenika premijera i ključne osobe za suradnju s ICTY-ijem glavnoj haškoj tužiteljici Carli del Ponte 30. kolovoza, uslijedio je neposredno nakon što su u Bjelovaru uhićena četiri bivša pripadnika Hrvatske vojske i policije, pod sumnjom da su počinili ratni zločin nad civilima. Bilo je to prvo hapšenje za ratni zločin, nakon što je početkom ove godine uhićen general Mirko Norac, a prije toga i skupina njegovih suradnika, osumnjičenika za ratni zločin počinjen u Gospiću nad srpskim civilima u listopadu 1991.

Upravo je uhićenje Norca - koji sada, u istražnom zatvoru u Rijeci, čeka završetak suđenja - izazvalo snažne prosvjede i ozbiljno uzdrmalo Vladu premijera Račana. Bez obzira što se organiziranje prosvjeda pripisivalo ekstremnoj desnici i strukturama u bivšem obavještajnom i vojnom vrhu, ne može se poreći činjenica da su ti prosvjedi - a naročito onaj na splitskoj Rivi, gdje se okupilo oko 100.000 ljudi - bili masovni i za stabilnost Račanove Vlade vrlo opasni.

Tajnim odlaskom u Haag, koji nije bio obznanjen javnosti sve dok to novinari nisu uspjeli provaliti, najbliži Račanov suradnik, dr. Goran Granić, očito je htio umiriti Carlu del Ponte i poručiti joj kako će Hrvatska, mnogo odlučnije nego do sada, sama obračunati s ratnim zločinima i njihovim počiniteljima. Doista, ne samo što je pred Granićev put u Haag uhićena bjelovarska skupina, već je dan-dva prije njegove tajne misije, u medijima gromoglasno najavljeno i okončanje istrage protiv zločina počinjenih u splitskom vojnom zatvor u Lori. O Lori, gdje su tokom rata mučeni i ubijani zarobljenici, nezavisni su mediji iscrpno pisali, no slučaj će tek sada dobiti svoje sudsko finale. Otvoren je i ratni zločin ubojstva civila u Sisku, gdje je 1991. nestalo više od 20 ljudi, ali i u Osijeku gdje su se krajem 1991. događala misteriozna ubojstva viđenijih Srba.

No, javnost je ostala šokirana posljednjim u seriji uhićenja - četvorice bivših vojnika - koji su nakon akcije Oluja, 10. kolovoza 1995. strijeljali jednog zarobljenog vojnika krajinskih Srba, u Zečevu, u šibenskom zaleđu. To uhićenje iznijelo je na svjetlo dana i događaj u selima Prukljan i Mandići, također u šibenskom zaleđu, gdje je, nakon Oluje, ubijeno dvoje staraca - Milica i Nikola Damjanić - od kojih je 76-godišnji muškarac bio invalid koji se kretao uz pomoć štaka. Njihova su tijela kasnije zapaljena, kako bi se prikrio svaki trag.

O svim tim zbivanjima sada je progovorila i Hrvatska televizija, što je više nego jasan znak da je Račanova Vlada ipak odlučila raščistiti s tamnim stranama domovinskog rata. Koliko će se daleko u tom poslu ići, koliko je to iskreno nastojanje da se ratni zločin kazni, a koliko je riječ o iznuđenom potezu koji se provodi radi umirivanja i neutraliziranja Haaga, još je teško reći. Činjenica je tek da se Carla del Ponte sprema završiti svoj izvještaj Ujedinjenim narodima o suradnji Hrvatske s ICTY-ijem i da Zagreb strepi kako bi taj dokument, ne učini li Vlada odlučne korake, za Hrvatsku mogao biti vrlo nepovoljan. Tim prije i tim više što umirovljeni general Ante Gotovina, za kojim je haški sud sredinom ljeta izdao optužnicu, koji je u bijegu, a svi rokovi za njegovo izručenje već su prošli, predstavlja najveću prepreku dobroj suradnji između Haaga i Zagreba.

Račanova Vlada očito zna gdje se nalazi Ante Gotovina, odbjegli general s haške optužnice, no boji se njegova uhićenja iz dva razloga: prema onome što pišu mediji general je najavio oružani otpor u slučaju hapšenja, u čemu bi mu vjerojatno pomogli i njegovi najgorljiviji simpatizeri, a još više reakcije javnosti ukoliko bi akcija uhićenja bila izvedena trapavo i s ljudskim žrtvama. To osjetljivo pitanje noćna je mora premijera Ivice Račana, pa se ubrzano uhićenje "sitnijih riba" tumači kao pokazivanje dobre volje i snažan signal Haagu da Hrvatska ratne zločine ne gura pod tepih, već ih je voljna procesuirati, a krivce kazniti.

Drago Hedl