AIM: start



SUN, 19 AUG 2001 06:23:28 GMT

Medijski stan tuđmanizma

Aim, Zagreb, 19.8.2001.

Danas u Hrvatskoj nema oporbenih medija, makar ne na nacionalnoj razini. Od tjednika imate 'Hrvatsko slovo' i 'Fokus', a od lokalnih televizija imamo OTV i Riječku televiziju", kazao je prošloga tjedna Miroslav Tuđman na tribini u Hvaru zaboravivši pritom spomenuti splitsku ATV, televiziju Splitsko-dalmatinske županije koja funkcionira kao medijska pratnja Čondićeva Stožera za obranu digniteta domovinskog rata. No, pustimo sad i ATV i RiTV i "Hrvatsko slovo" i "Fokus", te se posvetimo zagrebačkom OTV-u i dvojici ključnih ljudi te televizije što je pretvorena u glavni medijski stan Ivića Pašalića i Miroslava Tuđmana. Dvojica ključnih ljudi te televizije zovu se Romano Bolković i Vinko Grubišić.

Kad se desničarski cirkus iz Zagreba počeo izmještati na jadransku obalu, Bolković je zatvorio butigu na zagrebačkom OTV-u, te je - kao žurnalistički specijalac oboružan pozamašnim količinama vazelina - krenuo stazama svog najnovijeg idola kojemu je ime Ivić Pašalić. Svjedoci govore da tokom alkarskih svečanosti u Sinju Bolković, uglavnom, nije promaljao glavu iz Doktorova rektuma, a zlobnici još dodaju da smisao onih potoka ulja na Romanovoj kosi leži upravo u olakšavanju spomenutih speleoloških aktivnosti. U onim trenucima kad mu glava, iz objektivnih razloga, mora biti na čistom zraku, Bolković - pričaju očevici - Pašaliću upućuje poglede ispunjene romantičnom zaljubljenošću ili, pak, sjedi u studiju splitskoga ATV-a i ugošćuje, recimo, predsjednika Viteškog alkarskog društva Matu Jukića i nogometaša kriminalne provenijencije Igora Štimca.

To je, naravno, logičan nastavak Bolkovićevih višemjesečnih aktivnosti što su provođene u studiju OTV-a: pred kamerama rečene televizije tako su se iz tjedna u tjedan smjenjivali Slobodan Praljak, Ante Jelavić, ražalovani generali, Mirko Čondić, Ivan Škarić, Miroslav Tuđman (dva puta)... Pritom Romano Bolković ne funkcionira kao novinar koji postavlja pitanja svojim gostima, nego pruža odvjetničke usluge personama koje ugošćuje u emisiji. Te se usluge svode na grubo vrijeđanje gledatelja koji se usude nešto upitati ili, pak, na postavljanje pitanja koja tjeraju na blago povraćanje.

Romano Bolković, sin oficira JNA iz Pule, i Vinko Grubišić, hercegovačko dijete čiji su roditelji iz Posuškoga Graca doselili u zagrebačku Dubravu, postali su najbolji prijatelji koncem osamdesetih godina kad je metropolitanska socijalistička mladež pokrenula Omladinsku televiziju. Uskoro će uslijediti višestranački izbori, na vlast će se uspeti Tuđmanov HDZ, pa će Vinko Grubišić zaigrati na svoje hercegovačke korijene, zbližiti se s Gojkom Šuškom i pretvoriti OTV u režimsku medijsku ustanovu. Grubišić će za svoje zasluge biti nagrađen ulogom opunomoćenog režimskog kapitalista, dok će Bolkoviću - koji u to vrijeme nije bio ništa manje odan Tuđmanovim idejama - biti dodijeljena rola sitnog dioničara i vodeće zvijezde te opskurne televizije, koja uglavnom emitira reklamne spotove što se onda naplaćuju u formi kućnih potrepština za Grubišićevo pantovčačko stanište.

Dok je Bolković vodio svoj talk-show "Dva u devet" i bio opčinjen iluzijom slave što, valjda, sa sobom nosi svakotjedno pojavljivanje pred kamerama, Grubišić je napredovao u režimskoj hijerarhiji: postao je, naime, doministar informiranja i posebno se istaknuo kao idejni tvorac HDZ-ova štapskog dokumenta o uspostavi vojne subordinacije nad satnijama podčinjenih medijskih bojovnika. Koncem 1993. i početkom 1994. godine vižljasti je Hercegovac odlučio napredovati i u imovinskog smislu. Odlučio je, naime, postati vlasnikom OTV-a, a za tu mu je operaciju neophodan bio novac. Obratio se stoga Miroslavu Kutli i sve je ostalo bilo jednostavno: Kutlin je, prethodno opljačkani, novac do Grubišića stigao posredstvom štedionice "Dukat" i "Globus holdinga", potom je taj novac u gotovini podijeljen lažnim dioničarima, a oni su ga u finalnoj fazi akcije uplatili Fondu za privatizaciju. Tako je Grubišić za račun svog kuma Kutle postao vlasnikom tada jedine zagrebačke privatne televizije. Da je OTV u stvarnosti Kutlino vlasništvo javnost će saznati kad se saznaju detalji o medijskome klanu "Grupo".

Među prijateljima je puklo 1994. kad se Bolković solidarizirao sa Stipom Mesićem i Josipom Manolićem, koji su napustili HDZ i osnovali Hrvatske nezavisne demokrate. Ubrzo potom Grubišić je Bolkoviću fizički onemogućio pristup OTV-u prethodno mu bez najave ukinuvši emisiju. Premda mu je kasnije vratio emisiju, Bolković će narednih pet godina biti opsjednut mržnjom prema svome gazdi. Ta će se mržnja, međutim, očitovati na vrlo specifičan način: Bolković će, naime, Grubišića javno hvaliti, a potajno će nazivati novinare i opskrbljivati ih pikantnim detaljima iz Vinkova privatnog i poslovnog života.

Bolkovićeva podvojenost (istodobna mržnja i obožavanje Vinka Grubišića) najviše je došla do izražaja kad je buknula afera "Grupo" i kad se otkrilo da su Grubišić, Pavić, Kutle i, vjerojatno, Pašalić nakanili zagospodariti glavninom ovdašnjeg medijskog prostora. Kad su objavljeni dokumenti o tajnom ortakluku i kad su Grubišić i Pavić pospremljeni na dvodnevni boravak u Remetincu, Bolković je u "Slobodnoj Dalmaciji" i "Večernjem listu" platio po stranicu oglasnog prostora, pa se onda poduhvatio pisanja o Grubišićevoj bezgrešnosti, njegovu talentu i svekolikoj ljudskoj veličini. Taj bi čin bio čudan i bez spoznaje da je upravo Bolković sudjelovao u distribuciji dokumenata o tajnome ortakluku moćne četvorke: njega je, naime, godinu dana prije izbijanja afere "Grupo" Miroslav Kutle opunomoćio za zastupanje svih svojih financijskih, ortačkih i poslovnih interesa, pa mu je zbog toga bila dostupna sva njegova poslovna dokumentacija.

Tokom tih godinu dana između Kutline punomoći i objavljivanja afere "Grupo" Bolković je bio naivno pomislio kako će se, uz Kutlinu pomoć, jednom zauvijek obračunati s Vinkom Grubišićem, oduzeti mu vlasništvo nad OTV-om i, ako bog da, pospremiti ga iza rešetaka. Računao je pritom i na pomoć novoizabranog predsjednika Stipe Mesića s kojim ga je vezivalo prijateljstvo iz disidentskih dana, pa je po Zagrebu naveliko pričao kako će upravo on zauzeti ključno mjesto u krojenju hrvatske medijske zbilje, mjesto što je u Tuđmanovoj Hrvatskoj bilo namijenjeno Iviću Pašaliću. Ispalo je sasvim drukčije: Bolković je, naime, podcijenio snagu Kutlina kumstva s Grubišićem, a precijenio je svoj utjecaj na predsjednika Republike.

Razočaran Mesićem i novom vlašću koja nije prepoznala i dostojno valorizirala njegove navodne zasluge u rušenju HDZ-a, Romano je potisnuo mržnju prema Grubišiću i otpuzao mu na poklon. Grubišiću, koji je u međuvremenu za Pašalićev račun ishodio smjenu Zinke Bardić s mjesta glavne urednice Vijesti CCN-a, nije bilo dovoljno poklonstvo u formi plaćenoga oglasa, pa je Romano Bolković krenuo u patriotsko dokazivanje potpuno se stavivši na raspolaganje Iviću Pašaliću i Miroslavu Tuđmanu. Romano Bolković postao je tako megafon u rukama nacionalnih pljačkaša i zaštitnika osumnjičenih ratnih zločinaca. Nekako se čini da mu ta uloga najbolje pristaje.

Ivica Đikić