AIM: start



WED, 15 AUG 2001 15:16:01 GMT

Ubistvo bivšeg debeovca: političko – mafijaška afera

Ubijen Gavrilović, a meta DOS ?

Poruka je jasna: i dalje se bilo tko u Srbiji može kao pas ustrijeliti na ulici, ako remeti pravila igre organiziranog kriminala. Kada se slegne dim političkih prepucavanja i podmetanja, ovdašnja vlast bi trebala da shvati da je u mnogo većoj krizi nego i što pomišlja. Partijske nagodbe, liderski samiti, rekonstrukcije, kadrovske rokade - sve to neće biti ni od kakve koristi

AIM, Beograd, 15.8.2001.

Momir Gavrilović Gavra (42) ubijen je 3. augusta ispred stana na Novom Beogradu; u ruci je držao vrećicu sa namirnicama iz trgovine, a pištolj - u ručnoj torbici - kao i svim ostalim žrtvama naručenih i profesionalnih ubojstava, nije mu bio od koristi. Nekoliko hitaca koje su nepoznate ubojice ispalile iz "škorpiona" sa prigušivačem i potom nestale, nisu međutim pogodili samo neposrednu žrtvu. Njihova meta je, kako će se sedam dana kasnije vidjeti, postala Demokratska opozicija Srbije (DOS).

Riječ, dvije o samom Gavriloviću. U Službi državne bezbjednosti je bio od 1985. Za vrijeme rata u Hrvatskoj, od 1991. često je u Krajini kao jedan od savjetnika, organizatora i kontrolora tamošnjih vojno-policijskih vlasti sa konspirativnim imenom ťPukovnik PerićŤ. U istom periodu, viđan je kod najpoznatijeg srpskog paravojnika Željka Ražnatovića Arkana u njegovoj bazi u Erdutu, a prijateljstvo je nastavljeno i poslije, u Beogradu. Potom, poslije 1995, načelnik Centra državne bezbjednosti u Somboru. Tvrdi se da je bio u izuzetno dobrim odnosima sa tadašnjim šefom Jovicom Stanišićem i da je nakon sukoba sa novim načelnikom, trenutno utamničenim Radomirom Radom Markovićem, 1999. napustio Službu. Tada se okušao u privatnom biznisu otvorivši dva butika sa sportskom odjećom; posao mu, kako se navodi, nije išao najbolje. Prema čaršijskim pričama, bio je jedan od ljudi koji je kontaktima i uticajem omogućio pasivnost policije 5. oktobra 2000. i netko tko, po prirodi svog dugodišenje posla i društvenih kontakata, svašta zna.

Da je Gavrilović napustio Palatu fedracije nakon razgovora sa savjetnicima predsjednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunice nekoliko sati prije ubojstva bilo je poznato u ponedjeljak, 6. augusta svima koji se smatraju "bolje obavještenim" u Beogradu. Dan kasnije, 7. augusta, načelnik Resora državne bezbjednosti MUP Srbije Goran Petrović međutim, odgovoriće na direktan novinarski upit da njegova Služba "nema podataka o kontaktu Gavrilovića sa ljudima iz kabineta predsjednika SR Jugoslavije". U srijedu, 8. augusta, dnevni list "Blic" objavio je, pozivajući se na anonimni izvor iz kabineta predsjednika Koštunice da je Gavrilović razgovarao sa njegovim suradnicima o vezama organiziranog kriminala sa nekim ljudima iz vrhova vlasti, te da je tom prilikom dao i izvjesnu dokumentaciju. Navodno je, u tom kontekstu, posebno prozvao "surčinski klan". Politička afera je onda buknula u četvrtak, 9. augusta, a da se njen kraj sagledati ne da.

Tog dana su potpredsjednik Vlade Srbije Žarko Korać i republički ministar pravde Vladan Batić na konferenciji za štampu zahtijevali od Blica da otkrije "duboko grlo" iz kabineta predsjednika SR Jugoslavije: dokle - suština je njihovog istupa - anonimno, optuživati Vladu za korupciju i kriminal i tako je perfidno potkopavati. Tko zna za krivično dijelo, poručili su oni, dužan je da ga prijavi nadležnim organima, a ne kroz medije baviti se političkim spletkarenjem. Založili su se, takođe i da isti ti organi što prije pronadju ubojice Gavrilovića. Ono na šta su u biti ciljali svodi se na sljedeće: 23. juna, zamjenik predsjednika Izvršnog odbora Demokratske stranke Srbije (DSS) Dušan Proroković izjavio je kako "ima indicija da u nekim ministrastvima Vlade Srbije ima korupcije"; kolegijum Vlade promptno je opovrgao ove tvrdnje da bi potpredjednik DSS-a Zoran Šami, nakon Prorokovićevog ustrajavanja u svojim navodima, okončao sukob izjavom "da lično nema informacija ni kakvoj korupciji u Vladi". Anonimne i uopštene optužbe nižeg funkcionera DSS-a, bez konkretnih dokaza ocijenje su u javnosti kao prvi znaci sukoba ove stranke sa Demokratskom strankom (DS) srpskog premijera Zorana Đinđića pred najavljenu rekonstrukciju Vlade na jesen. Javna je tajna, naime, da upravo blok DOS-a predsjednika Vlade bije glas da je sklon različitim sumnjivim "biznisima" sa još sumnjivijim "biznismenima". Prorokovićev istup tako je "legao kao kec na desetku" svim oponentima Đinđićeve Vlade, a kako njih nije malo, razumljiv je i njen grompucateljni odgovor: "ako imate dokumentaciju, rknite je" - kako bi to rekla bivši komesar za izbjeglice Buba Morina - a ne spletkarite. Još jasnija je, u tom kontekstu, reakcija na pisanje Blica sa pozivanjem na Koštuničinog suradnika.

Međutim, umjesto savjetnika, prozivka je istjerala na čisto samog predsjednika. Prekinuvši odmor, Koštunica je se obratio naciji: Gavrilović jeste razgovarao sa njegovim suradnicima nekoliko sati prije ubojstva, i pri tom ukazao "na nesnalaženje i popustljivost" organa gonjenja; svoje suradnike osloboditi će pak obaveze čuvanja službene tajne kako bi se tužilaštvo moglo upoznati sa njihovim saznanjima. Riječ - korupcija- koju je upotrijebio Koštunica za Gavrilovićeve iskaze, odjeknula je kao bomba. Đinđić je iz Amerike poručio da je "posrijedi prvorazredni skandal koji ugrožava DOS" i da onaj "ko učestvuje u skandalu, bilo da postoje dokazi za tu spregu o kojoj je reč, bilo da ne postoje, onda taj koji iznosi klevete mora da bude odgovoran jer inače postupno tonemo u atmosferu Divljeg zapada".

Podijela je, dakle, napravljena: na jednoj strani DSS, na drugoj DS - obje stranke sa stelitima. Dok iz Koštuničinog kabineta dostavljaju tužilaštvu stenogram Gavrićevih iskaza uz opasku kako predsjednik SR Jugoslavije ne želi da vjeruje kako su oni isključivi motiv ubojstva za vrijeme zasjednja Predsjedništva DOS-a, te ukoliko se pokaže da je to tako, zemlja je je ušla u apokalipsu razaranja svih institucija, dotle se iz DS tvrdi da ubijeni bivši debeovac nije dao nikakvu dokumentaciju i da je posrijedi prljava politička podmetačina. I još: zašto se sa informacijom čekalo četiri dana da bi na kraju bila puštene kroz medije, inzistira DS, a iz DSS se pak postavlja kontrapitanje - zašto je predsjednik savezne države jedina institucija kojoj se čovjek sa informacijama o korupciji smio obratiti?

Desetak dana nakon ubistva oglasio se ministar policije Dušan Mihajlović koji je rekao da mafija traži novog kuma u strukturama nove vlasti.Mihajlović je ocenio da je reč o ubistvu koje je uzdremalo državu i preti da ugrozi demokratske oktobarske promene ,ali da policije treba da otkrije ubicu , a ne da rešava političke sporove koje su drugi započeli.

Gorak je okus ove afere. Ako se cijela afera gleda isključivo kroz stranačku borbu, jasno je da se opredjelivanje za i protiv isključivo temelji na osnovu partijskih simaptija, odnosno političkih koncepata koji te stranke deklarativno zastupaju. Međutim, u osnovi je nešto drugo, mnogo malignije i krupnije. Proteklo desteljeće Srbiju su obilježila profesionalna i nikad rasvjetljena ubojstva. Njihovi motivi su bili novac i politika, najčešće oboje, a da nalgodavci, pa ni puki izvršioci nikad nisu privedeni pravdi. Krug organiziranog kriminala nije moguće personalizirati: ima tu običnih, klasičnih kriminalaca; paravojnika koji su nepočinstvima stigli do uglednih građana; policajaca koji su se stopili sa krimanlcima dok su zajedno radili na "višim nacionalnim" ciljevima i projektima; bezobzirnih biznismena koji su shvatili da se naporan rad ne isplati, a podmazivanje režima zarad privilegiranih švercerskih liferacija i te kako; političara koji, svjesni da ne mogu živjeti od plaća, položajem i uticajem, za debele provizije, namještaju još deblje poslove; konačno, različitih beskrupuloznih tipova koji sjede na svim stolicama i koji zarad zaštite svojih mutnih poslova na sve strane čine "usluge" - od plaćnja hotelskih računa i skupih poklona, do direktnih finaciranja stranaka i njenih funkcionara... Od anomalije, za to dugo desetljeće, narečeno je postalo sistem: u sukobu interesa, u okviru njega, nema ni sudova ni arbitraža - plaćene ubojice, naprosto su nešto što se podrazumjeva.

Nije teško složiti se sa Đinđićem kada kaže da je lako "kao obrazloženje, navesti samo konstataciju da u našem društvu ima korupcije i kriminala i da treba svi da se borimo protiv toga, jer to ugrožava demokratiju". Međutim, za šest mjeseci otkako je DOS na vlasti nije riješeno niti jedna od spektakularnih likvidacija. Na primjer: Radovana Stoičića Badže, bivšeg načelnika javne bezbjednosti MUP-a Srbije; ili Pavla Bulatovića, ministra vojnog; ili četvorice funkcionera Srpskog pokreta obnove (SPO) na Ibarskoj magistrali;ubistvo novinara Slavka Ćuruvije, ili nestanak Ivana Stambolića, bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije...

Primjera ima u nedogled, kao i pitanja. Da li je policija do te mjere uključena u organizirani kriminal da se od nje i ne može očekivati da se protiv njega bori? Da li je dio aktualnih političkih prvaka sponzoriran iz tih krugova da sada vraća usluge? Da li je u bivšem režimu toliko nagrižen elementarni moral kod svih onih koji se aktivno bave politikom da ne predstavljaju ništa drugo do dvaju lica istog novčića? Da li su, naprosto, strasti pojedinih Koštuničinih savjetnika proključale do te mjere da jedan od najvećih problema Srbije bezobzirno koriste radi difamiranja političkih protivnika pred izbore koji se čine sve izvjesniji? Da li upravo tu njihovu brljotinu druga strana okreće protiv njih samih kako bi prikrila dosadašnju neefikasnost u borbi protiv korupcije? Izvjesno je samo jedno – više nitko nikom ne vjeruje.

Da se oko ubojstva Momira Gavrilovića nije podigla tolika politička prašina, ono bi se utopilo među stotinama sličnih. Policija bi – stručno i detaljno – potvrdila ono što su svi znali od prvog dana: mjesto i vrijeme ubojstva, broj čaura, maglovit opis ubojice (obično mladić u trapericama i parikama) i tu bi bio kraj. Policijski funkcionari bi sve okarakterizirali kao još jedan obračun u podzemlju i djelovali, poslije te konstatacije, kao netko tko je zaista obavio posao. Sada, bez obzira na političku dramu, to im se ne smije dozvoliti. Jer, naprosto, nije riječ o poenima u galsačkom tijelu, časnim ili nečasnim namjerama, krizi DOS-a, bahatosti i karijerizmu stranačkih prvaka, već o odgovoru na krvavo pitanje – tko je, zaboga, ubio Gavrilovića i tolike druge? Jer, kako stvari stoje, ova posljednja likvidacija, sem najbrutalnijeg zastrašivanja, za javnost više nema nikakav drugi kontekst. Poruka je jasna: i dalje se bilo tko u Srbiji može kao pas ustrijeliti na ulici, ako remeti pravila igre organiziranog kriminala. Kada se slegne dim političkih prepucavanja i podmetanja, ovdašnja vlast bi trebala da shvati da je u mnogo većoj krizi nego i što pomišlja. Partijske nagodbe, liderski samiti, rekonstrukcije, kadrovske rokade - sve to neće biti ni od kakve koristi. Elementarni kredibilitet je došao u pitanje, a tu saopćenja ne pomažu. Dijela umjesto riječi se očekuju i to odmah.

Filip Švarm (AIM)