AIM: start



MON, 13 AUG 2001 09:27:29 GMT

Kosovo i Srbija

Srbima preostala jedino podela Kosova?

Srbija niti ima mehanizam, niti resurse da Kosovo reintegrira u svoj državno-pravni sistem, ili da izdejstvuje neki oblik u kome bi se ono našlo upod njenim suverenitetom. Podjela pokrajine zato, kada je surova realnost da je ono kao cijelina definitivno "izgubljeno", ne predstavlja ništa drugo do pokušaja spašavanja onog što se još spasiti da

AIM, Beograd, 13.8.2001.

Podjela pokrajine na srpski i albanski entitet, povratak Vojske Jugoslavije (VJ) i MUP-a Srbije u Kosovsku Mitrovicu i još dvije općine sa srpskom većinom na sjeveru Kosova, stavljanje pod zaštitu srpskih snaga bezbjednosti enklava u kojima žive Srbi, osnova je plana predsjednika Koordinacionog centra za Kosovo i potpredsjednika vlade Srbije Nebojše Čovića. Kuda bi sve to moglo odvesti, objasnio je u "Blicu" predsjednik vlade Srbije Zoran Đinđić prezentirajući opet svoju inicijativu za srpsku autonomiju na Kosovu: "To podrazumeva stvaranje dva pravna sistema - jednog za Albance, drugog za Srbe, što je bilo predviđeno i u Rambujeu. Sudstvo, šklostvo, policija i zdravstvo bili bi povezani sa republičkim sistemom. To rešenje je po ugledu na ono što imaju Hrvati u Federaciji BiH. Srpske institucije bile bi bazirane na teritorijalnom principu opština. To je jedini način da se obezbedi kakav-takav multietnički život na Kosovu, ali ne tako što bi se dve nacionalne zajednice prožimale, već tako što bi koegzistirale jedna pored druge". Dakle - podjela. Nevažno je kako će se čitava stvar formalno nazvati i kako će izgledati.

Može li uspjeti?

Ako se zamisle dvije kolone razloga, jedne - protiv, druge - za, situacija je otprilike sljedeća. Albanske političke stranke na Kosovu monolitne su u stavu da podjala pokrajine ne dolazi u obzir; uvažavajući ih, međunarodna zajednica oličena u KFOR-u i Unmiku, isuviše je zabrinuta za bezbjednost svog osoblja da bi se upuštala u rizične kombinacije; u istom kontekstu, riječ bi bila i u priznanju neuspjeha, pogotovo u svijetlu ustavnih rješenja za Kosovo šefa Unimka Hansa Hakerupa; konačno, Vojska Jugoslavije i MUP Srbije na Kosovu predstavljale bi trajnu metu napada albanskih ekstremista - ubojstvo dva i ranjavanje još dva policajaca nedaleko od Bujanovca, jasna je demonstracija namjera tih krugova. Ukratko, mogućnost da pokrajinu zahvati novi ciklus nasilja, dobar je povod da međunarodna zajednica ne učini ništa što bi promjenilo postojeće stanje i da definitivno rješenje statusa Kosova bude prepupušteno albanskoj majorizaciji.

Na drugoj strani je činjenica da ni nakon dvije godine prisustava međunardne trupe nisu obezbjedile elementarnu sigurnost za Srbe na Kosovu; albanski politički činioci dalje, ni na kakav način ne pokazuju spremnost na inkorporiranje Srba u mehanizme odlučivanja što je jedan od njihovih najačih argumenata u odbijanju izlaska na novembarske izbore za organe vlasti Kosova; na kraju - ali i najvažnije - način prevazilaženje jaza između Albanaca i Srba nesaglediv je, pa je sasvim realna mogućnost da Kosovo stekne nezavisnost na temeljima etničkog čišćenja pod zaštitom međunarodne zajednice, a to, opet, malo kome može biti politički ugodno.

"Dok je problem Kosovske Mitrovice otvoren, otvoreno je i pitanje Kosova", riječi su jednog od funkcionera Unmika koji inzistira na anonimnosti. "Onoliko koliko Srbija bude prisutna na tom području, toliko će biti prisutna i na Kosovu. Čović bi sa svojim planom mogao uspjeti ukoliko ga uspije nametnuti Amerikancima i Evropskoj uniji kao dio šireg reginalnog pristupa i kao nešto što će im omogućiti da sa uspjehom smanje angažman".

Svijest o narečenom, čini se, u osnovi je Čovićevog plana i Đinđićeve inicijative. Srbija, sve i da ima bolji međunarodni položaj od postojećeg, niti ima mehanizam, niti resurse da Kosovo reintegrira svoj državno-pravni sistem ili da izdejstvuje neki oblik u kome bi se ono našlo upod njenim suverenitetom. Podjela pokrajine zato, kada je surova realnost da je ono kao cijelina definitivno "izgubljeno", ne predstavlja ništa drugo do pokušaja spašavanja onog što se još spasiti da. Uostalom, ideje, planovi i mape jednog ovakvog rješenja mnogo su stariji i od aktualne srpske vlade i od njenih inicijativa.

Kako će se stvari odvijati, neizvjesno je: za stanje u Srbiji, Kosovu i, regionu uopće, vrijedi zakon spojenih posuda. To će reći da krizu nije moguće rješavati na parče, nego da je potreban sveobuhvatan pristup, a ovaj opet od nekud mora početi. Čovića kao "spasioca onog što se spasiti da" kvalificira način rješavanja problema u općinama Bujanovac, Medveđa i Preševo gdje je neposredno djelovanje "na ternu" pretpostavio kabinetskom fraziranju, diplomaciju i ubjeđivanje - sili, istrajnost i odlučnost - sticanju dnevnopolitičkih poena. Ako se i ne može pohvaliti apsolutnom političkom podrškom unutar vladajuće Demokratske opozicije Srbije, bar je jasno da njegovi oponenti sem nacionalnog dima i magle ne nude nikakve alternative. Otvaranjem krize u Makedoniji i načinom njenog rješenja pak, SAD i NATO sve više se učvršćuju na Balkanu: zaobilaženje svih interesa Srbije u korpusu problema koje je otvorilo albansko nacionalno pitanje, teško da može biti u koristi te politike; razgovori koje su savezni ministar vanjskih poslova Goran Svilanović i Čović vodili u Briselu, u sjedištu NATO-a, svakako su bili u tom kontekstu. Na kraju, albanski politički činioci na Kosovu polako ali sigurno stižu do mjesta kada moraju riješiti dilemu - prihvatiti de facto državnost koja im se nudi, a njene realizacije nema bez neke vrste suradnje sa Srbijom ili, po Miloševićevim receptima, ostati dovijeka zaglibljen u velikodržavnim nacionalnim projektima.

Izvjesno je da je politička i teritorijalna rekompozicija SR Jugoslavija otpočela i da je Čovićev plan sastavni dio nje, kao i da će proces sa svojim usponima i padovima trajati godinama. Iluzija o očuvanju postojećeg stanja ili da je povratak na ono prije NATO intervencije moguće, čini se, nitko ozbiljan u Beogradu više nema.

Filip Švarm (AIM)