AIM: start



MON, 30 JUL 2001 23:08:49 GMT

Reporterski zapis: Kuda voze željeznice RS?

Banjaluka, 30. Juli 2001. (AIM)

Od Banje Luke do Sarajeva brzim vozom se putuje punih šest sati. Neupućeni stranac bi po ovome mogao zaključiti da je Bosna i Hercegovina neka velika zemlja. Razdaljina između dva najveća bh. grada je manja od 250 kilometara. Stotinjak kilometara pruge od Banje Luke do Doboja brzi voz 'preleti' za 'samo' dva sata. Propalim prugama Republike Srpske vozovi mogu razviti maksimalnu brzinu od sedamdesetak kilometara na sat, a u Fedraciji BiH stanje je još gore.

Pravo je čudo što još uvijek niko nije smislio vic o bosanskim brzim vozovima. Ali, vicevi su narodna radinost, a narod već odavno ne putuje željeznicom. Kompozicije od svega nekoliko prastarih vagona klackaju se poluprazne zaraslim prugama, proizvodeći samo gubitke.

Putovanje vozom od Banje Luke, glavnog grada Republike Srpske, do Doboja, nekad najvećeg željezničkog čvorišta u Jugoslaviji, je sumorna slika svega što nam se izdešavalo u posljednjih deset godina. Voz broj 9397 prije rata je saobraćao na relaciji Štutgart-Ploče. Gastarbajteri su njime putovali kući, a Nijemci, željni jadranskog sunca, na more. Kompozicije sa dvadeset i više kola bile su prepune putnika, u vagon restoranu su se nemilice trošili dinari, marke i šilinzi, a po hodnicima su balkanski lafovi 'startovali' mlade Švabice. Danas, međunarodni voz 9397 putuje samo od Zagreba do Sarajeva. Kompozicija ima četiri putnička vagona i vagon restoran u koji ne svraća niko. Voz je hrvatski, od državne granice do Doboja kondukteri su iz RS, a konobar u 'špajzvagenu' je Sarajlija Ahmet. Sastav putnika je multietnički. "Nisam išao vlakom kroz Bosnu ima sigurno 15 godina. Ne bih ni sad, ali sam morao, umrla mi je sestra, žurim na sahranu, a avion mi je umakao", priča Mato, penzionisani obućar iz Visokog, koji već decenijama živi u Štutgartu. Prije pedeset godina je, kaže, kao akcijaš gradio prugu Banja Luka- Doboj. Prije dvadeset godina je mogao putovati direktno iz Štutgarta za Visoko, ali je ipak sa porodicom svraćao u Banju Luku. "Ostajali bi po dva tri dana: žena stavi trajnu, djeca se provode, a ja zasjednem u baštu hotela Bosna i polako ispijam kafe. Ali to su bila druga vremena", kaže Mato.

Međunarodni voz Zagreb - Sarajevo po mnogočemu liči na one predratne jugoslovenske: zasićen je mirisom rđe i loših cigareta, toaleti su u takvom stanju da u njih svraća samo onaj ko baš mora, prozori su prljavi, a sjedišta od vještačke kože prašnjava. Kroz tunel kod Snjegotine nekoliko minuta se klacka u potpunom mraku. "Nije to ništa, priča kondukter, neki dan se u tunelu Ljeskove Vode otkačila konzola. Četiri i po sata smo ostali u mraku. To još nije popravljeno, a kad će biti ne zna se. Dizelka prevlači vozove tim dijelom, a onda se opet kače na struju". Kondukter, zove se Nenad, upozorava nas da ne otvaramo prozore:"Nemoj da se naginješ van, pruga je sva zarasla u draču, izbiće ti oči"!

Pred Dobojem voz iznenada staje. Put se tu ukršta sa prugom, a rampe nema. Mašinovođa mora da sačeka da prođu automobili. "Da se voz sklanja autu! Prošo sam svijeta, ali to niđe nisam vidio nego u ovoj Srpskoj Republici", komentariše jedan putnik. "A šta drugo da radi, da ubije budalu pa da ide u zatvor", odgovara kondukter.

Branko Dokić, ministar saobraćaja u Vladi RS je nedavno izjavio da 'devastirane pružne prelaze' neće biti moguće obnoviti bez međunarodne pomoći. Uskoro će Željeznice Srpske dobiti 50 miliona maraka međunarodnog kredita, pa će onda valjda moći da izgrade rampe. Ali, željezničari nisu baš oduševljeni time. "Kredit, veliš. A ko će da ga vrati. Opet će to sa naših leđa", komentariše Nenadov kolega, kondukter koji nije želio da se predstavi. Kaže: "Nije važno kako se ja zovem. Važno je da imam 38 godina staža, a ni 300 maraka plate. I kad dođu te pare, opet će neko napuniti džepove, a moja plata neće biti veća". Kada je završio ovu tiradu, kondukter se zavalio u kupe i - zahrkao. Ionako nema previše posla. Voz je poluprazan, a putnici ne pokušavaju da se švercuju, ipak je to međunarodni voz. Ovom linijom, kažu željezničari, najčešće putuju izbjeglice: jadan, ali čestit svijet. Odlaze u svoja predratna mjesta stanovanja da obave formalnosti oko povrata imovine: vozom im je putovanje jeftinije nego autobusom, a ne žure nikud.

U vagon restoranu zatičemo samo konobara Ahmeta. Sjeda na prazan limeni šank i priča kako je za nekoliko sati prodao samo dvije bočice kisele vode: "Nema od ovog posla ništa, narod nema para, a nikom izgleda nije ni stalo da radimo kako valja. Evo, krenuo sam juče iz Sarajeva bez plina, nemam na čemu ni kafu da skuvam. Najbolji vagon restoran koji smo imali, šefovi su dali onom bogatašu Sokoloviću, on ga je otjerao u Pofalić i u njemu otvorio kafanu.

Osim ovog 'zagrebačkog', jedini međunarodni voz koji prolazi kroz RS je vikend voz Doboj-Ljubljana. Njime petkom naveče bosanski gastarbajteri stižu iz Slovenije, a nedjeljom naveće se vraćaju. "Da vidiš njihov vagon restoran, k'o iz filma. Neki privatnik, Slovenac, ga zakupio od željeznice i napravio posao. Ima unutra fotelje, telefon, video, muziku, pića i hrane kakve hoćeš", pričaju kondukteri.

Međunarodni brzi voz konačno je stigao u stanicu Doboj. Na osunčanim peronima, punim putnika, atmosfera potsjeća na onu predratnu, kada je čitav Doboj 'živio od željeznice'. Ali, ulaskom u staničnu zgradu iluzija nestaje. Oguljeni prljavi zidovi, prazne čekaonice sa napuklim staklima i stepenice koje ne vode nikud, mogle bi poslužiti kao idelna kulisa sa filmove strave. Već godinama ne radi restoran, u kojem su, zlatnih osamdesetih, putnici iz Sarajeva i Beograda čekali 'vezu' lumpujući do zore. Niko se nije pobrinuo da ukloni veliku tablu sa praznim voznim redom, niti firmu Privredne banke Sarajevo - Filijala Doboj, zatvorenu prije devet godina. Jedini živi ljudi u ovom avetinjskom ambijentu su dvoje staničnih službenika koji izviruju iz biletarnica, kao iz kaveza, željno čekajući penziju ili bar kraj radnog vremena.

Tako izgleda stanica u gradu u kojem se nalazi direkcija Željeznica RS. U Banju Luku se iz Doboja vraćamo putničkim vozom, koji staje na 27 stanica i još ponekom raskršću. Putovanje od stotinak kilometara traje nevjerovatnih četiri sata. Kompozicija ima samo tri vagona: nema vagon restorana, nema vode, pepeljare u 'vagonima za nepušače' prepune su opušaka, a u toalet ne pokušavaju da uđu ni najhrabriji. Upozorenja ispisana na njemačkom jeziku: koga kondukter zatekne bez vozne karte platiće kaznu od 60 maraka. "Ma, to nije tačno, kazna je pet maraka. Ovo ti je voz 'Istočni Švabo': dobili smo nekoliko ovakvih prije četiri godine na poklon iz Njemačke, pa su i napisi ostali", objašnjava kondukter. "Da nam nije tih vozova, ne bi imali čime raditi: ono što smo imali u ratu skroz je uništeno", kaže. U ratu je u RS uveden novi narodni običaj: da u vozovima ne treba plaćati karte, ali da iz vozova valja pokrasti sve što je prenosivo. Danas je, kaže kondukter, drugačije. Putnici plaćaju karte 'onako prilično'. A kradu li? "Ne kradu. Sve što se moglo ukrasti, već je ukradeno: zavjese sa kupea, ogledala i aparati za gašenje požara. Ovi vozovi su imali male aparate, baš zgodne za krađu. Sada smo ugradili one velike, koje nije lako sakriti, i zaštitili smo ih staklenim prozorčićima, priča kondukter.

U kupeima sa masnim plišanim sjedištima tek poneki putnik. Popunjenost ovog voza je radnim danima oko 20 odsto, ali je vikednom putnički voz gotovo pun. Većina putnika se voze jednu ili dvije stanice. Djeca koja putuju u školu ne plaćaju karte. Sve u svemu, računica nikakva. "Nikad željeznica nije živjela od putnika, nego od teretnog saobraćaja. A danas toga nema: povremeno poneki voz preveze rudu iz Ljubije do Smedereva i to je sve. Teretni vagoni nam trunu po stanicama, privreda ništa ne proizvodi pa mi nemamo šta voziti. Mrka kapa", zaključuje umorni kondukter.

U susjednom kupeu drijema policajac koji 'prati' voz. U vozovima RS policajci nemaju skoro nikakvog posla. Kako reče kondukter, što se moglo ukrasti ukradeno je, a čamotinja koja vlada u prljavim zagušljivim vagonima čak i kod najžešćih 'mangupa' ubija želju za incidentima. U glavnom gradu RS putnike čeka još jedno iskušenje: prolazak kroz željezničku stanicu Banja Luka, oronulu kućicu, koja nepopravljivo zaudara na amonijak. Pored nje se uzdiže kostur 'nove stanice' čija je gradnja počela uoči rata.

Početkom prošlog vijeka Banja Luka je imala reprezentativnu željezničku stanicu u centru grada sa koje se moglo otputovati direktno u Peštu ili Beč, a otuda u cijeli svijet. U toj zgradi od prije nekoliko godina stanuje Umjetnička galerija Republike Srpske. Banjalučani danas mogu vozom otputovati, u najboljem slučaju, do Zagreba, Ljubljane ili Sarajeva, i to iz predgrađa, gdje se već decenijama nalazi 'privremena' željeznička stanica. Iz ministarstva saobraćaja stižu 'čvrsta uvjeravanja' da će nova stanica biti završena čim pristignu pare od inostranih kreditora. Ministar Dokić je javno obećao i da će još ove jeseni iz Banje Luke krenuti vozovi za Beograd, a potom i za Budimpeštu. Ako se ova obećanja ispune, Banja Luka bi mogla, bar što se tiče željezničkog saobraćaja, dostići nivo od prije sto godina. Taj luksuz, kupljen na kredit, željezničari i građani RS će strpljivo otplaćivati narednih nekoliko decenija.

Milkica Milojević (AIM)