AIM: start



MON, 23 JUL 2001 13:09:29 GMT

Karadžićev posljednji izbor

Cijena "carstva nebeskog"

Jedini Karadžićev izbor danas se svodi na to da izabere ili ne odlazak u skladu sa mitskom matricom koju je godinama stvarao o sebi. Problem je, međutim, što će, što on bude bliže nebu, istom biti bliža i RS. A nebo baš i nije neki prostor za uređen i normalan život država, čak ni entiteta

AIM, Banjaluka, 23. 07. 2001. Bliskog dodira u istočnoj Bosni izmedu pretorijanaca Radovana Karadžića i NATO komandosa, po svoj prilici, je bilo, potvrđeno je AIM-u iz više međusobno nepovezanih vojnih i policijskih izvora u Republici Srpskoj. Sasvim drugo je pitanje, međutim, šta se tom prilikom dogodilo. Prvi problem da se sazna prava istina predstavlja činjenica da su se u petak ujutro sudarile dvije fantomske formacije. Prvo, Karadžićevi tjelohranitelji nigdje formalno ne postoje, pa samim tim nije imalo smisla zvati bolnice u Foči ili Nikšiću i pitati da li imaju pacijente na čijim zdravstvenim knjižicama stoji pečat "Karadžić security". Istovremeno, ni specijalci britanske armije SAS (Special Air Service), za koje se sa dosta osnova vjeruje da su u prvoj liniji potrage za bivšim predsjednikom RS, ne hodaju okolo sa službenim legitimacijama niti sa sobom po Bosni vode portparola. Riječju, ako je sudara bilo, svako je pokupio svoje ranjene i povukao se u službenu verziju svog nepostojanja.

Takva situacija, sa jedne strane, pogodovala je novinarskoj mašti, pa je ispalo kako pripadnici SAS u izviđanje terena idu u grupama od najmanje 12 komada izloženih protivničkoj vatri, kako Karadžića traže vozeći se u taksiju i kako okolo pitaju mještane da nisu vidjeli jednog prosijedog tipa razbarušene kose. Sa druge strane, Sfor i Hag demantovali su da je ičega bilo. Ali ko je, na kraju, čuo nekog portparola mirovnih snaga ili Florens Artman kako kažu novinarima: danas smo održali jednu neuspješnu akciju iz koje nosimo mnogo sačme u zadnjici.

AKCIJA JE VEĆ POČELA: Prije svega, nijedna akcija hvatanja Karadžića do sada, a bilo je toga od 1997. godine, nije propala zato što su komandosi NATO krenuli, pa se sudarili sa Karadžicevim ljudima i mudro shvatili da su Srbi nepobjedivi. Naime, ako se složimo, a moramo , da ta akcija ima svoj politički i vojni dio, zakljucak je da je stvar gotovo redovno pucala na prvoj kariki. Ili su Amerikanci procjenjivali da politički dobitak hvatanjem Karadžića ne bi mogao da pokrije gubitak nastao od eventualno poginulih vojnika u akciji, ili su Francuzi stopirali akcije zbog svojih ranijih dugova prema Karadžiću i Mladiću, kada su im u jesen 1995. godine pod još nerazjašnjenim okolnostima vratili dvojicu oborenih pilota, ili su Britanci odustajali u posljednjem trenutku shvatajući da je planirana akcija obavještajno provaljena.

Stvari su se, medutim, u meduvremenu mnogo promijenile: tamo gdje su najviše škripale, u politici velikih sila, akcija hapšenja Karadžića počela je samo dan pošto je u Ševeningenu ćebe zadužio Slobodan Milošević. Hajde da vidimo šta je sve tog dana izgubio Karadžić. Prvo, svi oni koji su dobronamjerno zagovarali da taktika Zapada prema Srbima, koja podrazumijeva veliki štap i malu šargarepu, nije samo nehumana već i neefikasna, na Vidovdan su morali da zaćute. Na pitanje šta je Zapadu ostalo poslije toga, odgovor je jasan: da nastavi i pokuca na vrata Mladena Ivanića pitajući za Karadžića.

Tako Karadžić, više nije imao kud. Nije mu preostalo čak ni da primijeni raniju taktiku posljednje odbrane, pa da, kad zagusti u Bosni, pređe u Srbiju ili Crnu Goru, budući da ima dosta osnova za vjerovanje da su "sasovci" u posljednjoj akciji koristili jednako teritoriju Srbije i Crne Gore kao i Bosne. Osim toga, nema nikakve nade za njega da će se Ivanić i poslanici u RS suprotstaviti zahtjevima stranaca da sa svoje teritorije kupe i isporučuju optužene za ratne zločine. Naprotiv, Tomasu Mileru i Volfgangu Petriču kao da nije ni važno hoće li parlament RS 24. jula usvojiti zakon o Hagu. Oni će tada samo gledati u Karadžićeve esdeesovce kako glasaju i po broju njihovih podignutih ruku znače koliko su za posljednjih godinu dana odradili posla u RS.

MITSKI OBRAZAC: Karadžić - koji posljednjih pet godina nije baš, kako se vjerovalo, proveo u planinskoj zemunici perući noge u vojničkoj manjerci - usvajanjem zakona (pa čak i njegovim neusvajanjem, gdje bi Vlada RS bila prisiljena da stvar sa izručenjem pravno reguliše prostim poštovanjem statuta Trubinala) neće više imati ni pedalj zemlje na kojoj se neće osjećati drugačije nego kao odmetnik. Time će njegov put po zemaljskoj horizontali biti završen, a hoće li se on završiti za nedjelju ili za tri mjeseca i hoće li ga završiti "sasovci" koji su došli taksijem ili na biciklu, najmanje je važno.

Pri tome ne treba precjenjivati ni Karadžićevo obezbeđenje, koje faktički nije imalo pravi sukob sa strancima, a i onda kada do njega dode, razloga da trljaju ruke imaće samo tragači, koji će po tome biti sigurni da su locirali problem. Drugim rijecima, u trenutku kada su propale sve Karadžićeve političke šanse i kada su Srbi i svijet postigli konsenzus da bivši predsjednik RS ne može svijetom hodati, svođenje Karadžićevih šansi na snagu njegovog obezbjedenja samo je jedna od posljednjih patriotskih igrica maštovitih novinara. Jer to obezbjeđenje u ovom trenutku kao jedini izbor pred sobom ima da više ili manje skupo proda kožu svog šefa, a ne da ga odbrani ili pusti "sasovcima".

Problem Karadžića, međutim, nije u hvatanju ni u njegovoj sve izvjesnijoj zemaljskoj horizontali. Posebno poslije Miloševićevog grotesknog pritvaranja i odlaska u Hag, gdje je od sve narodnjačke herojske dimenzije, koju je godinama gradio oko sebe, ostalo deset minuta za kojih je zbunio sud u Hagu, Karadžićevi problemi jesu problemi odnosa prema "carstvu nebeskom". Jer on je - ruku na srce, više uz pomoć neprijatelja nego prijatelja, za pet godina svog izbivanja iz javnosti sklopio sliku o sebi kao čovjeku koji se povukao sa vlasti i žrtvovao za narodni interes. On je za to vrijeme sjajno manipulisao mitskim toposima o narodnom junaku koji pred potjerama postaje nevidljiv, preobučen u pravoslavnog monaha, koji u planini žed gasi jutarnjom rosom. Oni koji su imali prilike da ga posljednjih godina vide, tvrde da je i sam povjerovao u tu svoju ulogu, da se često poziva na Boga i da je maksimalno posvećen religiji i mitskom obrascu nevine žrtve. Riječju, u trenutku kada Srbi sa obje strane Drine biraju između hipertrofirane karikature jednog tradicionalnog mitskog obrasca i modernih mitova o opstanku pod jednom svjetskom kapom izvan koje je nemoguće preživjeti, kraj priče o Karadžiću mogao bi cijelom desetogodišnjem zamješateljstvu da da konačno značenje.

Šta to znači? Ukoliko Karadžić, kao što se kao najava može čuti u krugovima ljudi koji se smatraju njegovim prijateljima, završi tako što će, kada stvari krenu bezizlazno (a one to već jesu), biti ubijen od svojih tjelohranitelja i ako njegovo tijelo bude uništeno, biće to veliki problem ne samo za otrježnjenje Srba, već čitave Bosne. Biće to jedina srpska ludost koja je istrajala do kraja, za razliku od Miloševića, čiji je cjenjkajući pragmatizam na kraju prezreo mitologizirajuću sposobnost kolektiva. Karadžić bi tada mogao da postane mitsko utočište za sve pare koje ne dođu u Bosnu, za svu sirotinju i bezizlaznost koja je zadesila bosanske Srbe. Mrtvi Karadžić mogao bi postati snažniji nego što je živi ikada bio.

Ukoliko, pak, bude odveden u Hag i ukoliko mu bude suđeno, ponovo ćemo pred sobom vidjeti jednog oronulog starca, u čijim godinama skrivanja, pokazaće se, nije bilo ničega od života u pećini Starine Novaka, čija izmicanja potjerama su bila prosto čekanje u toploj sobi da se dogovori neko gore. Mitska slika Karadžića, koji je na toj matrici za sada nadvisio Miloševića taman za onoliko koliko je Milošević bio snažnija političa ličnost od njega, tada će biti svedena na činjenicu da je srpski pokret posljednje decenije raskrstio sa svojim posljednjim mitom.

Jedini Karadžićev izbor danas se svodi na to. Problem je, međutim, što će, što on bude bliže nebu, istom biti bliža i RS.

Željko CVIJANOVIĆ AIM, Banja Luka)