SUN, 22 JUL 2001 11:40:31 GMT

Covjece, ne ljuti se!

Neki makedonski mediji, i inace kivni na predsjednika vlade Ljubca Georgievskog, pohitali su sa zakljuckom da je Balkan dobio “novog Milosevica” koji se svojim “pljuvackim rjecnikom” ozbiljno takmici da zauzme jedan od apartmana u Slobinom komsiluku u Hagu.Nije sporno, ton kojim se drcni makedonski premijer obraca Zapadu predstavlja, izreceno jezikom sportskih reportera,duel – Georgievski protiv ostatka svijeta

AIM, Skoplje, 22. 07. 2001.

Medjunarodni predstavnici Fransois Leotard i James Pardew (koje iz milja premijer Ljubco Georgievski nazva “olaksivacima”) u nedjelji na izmaku ponudili su prijedlog platforme za sprovodjenje ustavnih reformi kojim je albanskom jeziku dat visok stepen ravnopravnosti sa sluzbenim makedonskim jezikom. Stepen ravnopravnosti kojim su Albanci bili relativno zadovoljni, Makedonci su ga docekali kao vrucu pljusku. Mediji na makedonskom prosto su se nadmetali ko ce naci vise otrovnih rijeci za ono sto je ponudjeno makedonskim ucesnicima u dijalogu. Ali, ono kako je premijer i, jos vise, lider VMRO-DPMNE Ljubco Georgievski ocjenio ponudjeni “paket” natjeralo je i “najduze jezike” da preispitaju stepen vlastitog “patriotizma”: “Paket Pardewa i Leotarda predstavlja ozbiljno mijesanje u unutrasnje poslove. I ne samo to nego federalizaciju Makedonije. Medjutim, koliko je brutalan njihov tekst jos je brutalniji, rekao bih kaubojski i zabrinjavajuci njihov stil kojim pokusavaju slomiti drzavne institucije da prihvate ono sto su oni zamislili da bude buducnost Makedonije”. Svojim pristalicama partijski vodja Georgievski nije prepustio ni samostalan zakljucak: “Maske su, na zalost, pale! Ocigledno je da teroristicke akcije i vojna dejstva imaju ozbiljnu podrsku i logistiku zapadnih demokratija”. Ima jos: “Radi se o scenariju za rusenje Makedonije”. Dakle, zavjera! Da i “vrhovnik” pozavidi!!!

“Reakcija Georgievskog na ponude izaslanika Evropske unije i Sjedinjenih Drzava u Skoplju predstavlja nedostojan odgovor na medjunarodne napore u cilju pronalaska mirovnog rjesenja. Razocaravajuce usljed cinjenice da su medjunarodni predstavnici u Skoplju na poziv vlade koja je bila informisana o svakom povucenom potezu” navodi se u zajednickom saopstenju izdatom u Bruxellesu. U “sitnoj knjizi”, ocito namjenjenoj pokolebanoj makedonskoj javnosti, Solana i Robertson pisu da “medjunarodna zajednica ne daje podrsku oruzanim grupama etnickih Albanaca. Tokom cijele krize jasno je iskazala svoju privrzenost demokratskim institucijama…”

Ma, ne mogu oni to tako – mora da je pomislio Georgievski procitavsi poruku. A ni novinarima vrag ne dade mira pa ga prvom zgodom zamolise za komentar: “do sada su se cule sve prijetnje, ucjene i pritisci osim sto nismo culi da ce nas bombardovati. Nadam se da ce nam u petak ili subotu donijeti i tu poruku pa cemo poslije vidjeti sta cemo uraditi” rece. Solana i Robertson nisu dosli ni u petak ni u subotu. Ne, doduse, zato sto bi morali donijeti “prijetnje i ucjene” o kojim je govorio premijer. Nije ni zato sto su CNN-ovi novinari na odmoru pa ne bi mogli slijediti bombardovanje, Nije ni stoga sto piloti NATO-a ne podnose makedonskih 40 Celziusa.. Ispade, iz mnogo prozaicnijeg razloga:cekaju napredak u politickom dijalogu.

Uz svu moc imaginacije, zapadni diplomati nisu mogli zamisliti trenutak da Solana i Robertson istog popodneva pruze ruku covjeku koji ih je tako “nalijepio”. Neki medju diplomatima vjeruju da ce morati proteci dosta vode prije nego Georgievski dokaze da je u stanju “ucestvovati u igri” a da ne “srusi figure s ploce”. Sve onako u rukavicama, Javier Solana je i do sada na pitanja znatizeljnika o pojedinim izjavama Georgievskog u posljednjih pet-sest kriznih mjeseci znao odgovoriti da je “u Makedoniji njegov sagovornik predsjednik Trajkovski”. Jer nije prvi put da premijer izrekne ponesto sto se, po mjerilima diplomatske vjestine, granici s “dobrim kucnim vaspitanjem”. Dovoljno se sjetiti martovskog frontalnog napada na Amerikance i Nijemce koji, po sudu Georgievskog, snose krivicu sto nedovoljno cuvaju granicu s kosovske strane cime su omogucili prebacivanje pripadnika Oslobodilacke nacionalne vojske. Ne zaostaje ni najava uvodjenja ratnog stanja sto ce zlosretnog Solanu nagnati da pohita na Vardar kao pravi, pravcati vatrogasac. Pamte evro-birokrati u Bruxellesu zacijelo i premijerovo obecanje da ce 15. juna doci na samit Evropske unije s konkretnim rezultatom dijaloga. Petnaesti juni odavno prosao! Time je sebe dobrano (treba li uopste sumnjati?), diskvalifikovao kao sagovornika koji drzi zadatu rijec.

Prava steta! Tako je mnogo obecavao! Kad je ono pobijedio na izborima 1998. zapad je povjerovao da je zaista dobio kooperativnog partnera koji ce relaksirati prilicno problematicne medjunacionalne odnose, pokrenuti neophodne ekonomske reforme, zemlju osloboditi nekih spoljnopolitickih predrasuda o Grcima ili Bugarima tipicnih za mentalni sklop dotadasnjeg toboze preobrazenog socijalistickog rezima. Mogli su domaci kriticari bivseg pjesnika Georgievskog do mile volje pricati da je ‘vuk u jagnjecoj kozi”. Niko im nije vjerovao.

Od pocetka krize bilo je razlicitih misljenja o ulozi Georgievskog u njenoj eskalaciji: protivnici su tvrdili da je s Arbenom Xhaferijem, koalicionim partnerom iz Demokratske partije Albanaca, napravio deal o podjeli zemlje, da su “fingirali rat” kako bi prikrili silne malverzacije, afere is licne nepodopstine. Nakon prvih nezgrapnih izjava na racun medjunarodne zajednice zapadni diplomati su se sve vise poceli okretati predsjedniku Borisu Trajkovskom. U trenutku kad se pocelo razgovarati o vladi politickog jedinstva kojom trenutno kormilari Georgievski, neki diplomatski krugovi tipovali su da se prilika za rukovodjenje vladom da nekom drugom. Oprecna misljenja su upozoravala da je nepredvidljivog Georgievskog bolje imati u vladi nego negdje drugdje gdje bi mogao biti jednim od generatora krize. Utoliko vise sto su neki od njegovih bliskih saradnika pokazali proteklih mjeseci dosta zara da krizu rjese vaninstitucionalnim sredstvima.

Ljubco Georgievski je trenutno samo jedan od cetvorice ucesnika u dijalogu o ustavnim promjenama. Bar formalno je tako. Ako se stanje duha u takozvanom “makedonskom politickom bloku” moze rasclaniti na “tvrdo” i “meko” krilo, Georgievskog analiticari uvijek pozicioniraju medju “jastrebove”. Napominju da je, po svemu sudeci, “evropska faza” makedonskog premijera na izmaku. Georgievski se vraca tamo odakle je kao 25-godisnji autor erotske poezije i krenuo – na opori jezik populistickog lidera, jezik prijemciv ljudima kojima je najjaci argument odsustvo argumenata.

ZELJKO BAJIC