AIM: start



MON, 16 JUL 2001 13:10:18 GMT

Vladi povjerenje, generali u Haag

Aim, Zagreb, 16.7.2001.

Zbog odnosa s Haaškim sudom Hrvatska je u ovih godinu i pol od smjene vlasti već svašta preživjela, ali posljednjih desetak dana izazvali su takvu kišu događaja da blijede dojmovi na sve prije toga. Najprije su nekolicina ministara Budišine Hrvatske socijalnmo-liberalne stranke podnijeli ostavke u Račanovoj Vladi, suprostavljajući se izručenju u Haag dvojice generala, Ante Gotovine i Rahima Ademija, na što je premijer odgovorio naizgled defanzivno i tražio glasanje o njenom povjerenju, i time praktički iznudio Budišinu ostavku.

Već to bilo bi dovoljno da dupke ispuni kroniku svakako najdublje krize hrvatske koalicijske vlasti u prvih petsto dana njene vladavine. Ali, na sve ovo, slično kao u Norčevom slučaju, nadovezalo se skrivanje jednog od dvojice optuženih generala (Gotovine, dok se Ademi pristao sam staviti na raspolaganje), te već uobičajeno pred-događanje naroda, s protestnim pismom u prilog optuženih generala koje su potpisala jedanaestorica istaknutih sportaša (Šuker, Boban, Bokšić, Rađa...), među njima i nedavni pobjednik Wimbledona Goran Ivanišević.

Najvažnije što ove događaje dijeli od prijašnjih je, dakako, snažna polarizacija oko Haaga koja je prvi put ovako otvoreno podijelila vrh koalicijske vlasti. Podjelu je inicirao Dražen Budiša, odlučivši se otvoreno suprotstaviti izručenju hrvatskih generala u Haag. Više zato što je u to gurnut, nego što bi to žarko htio, suprotnu poziciju zauzeo je Ivica Račan, a unatoč već uobičajenim trzavicama pa i podmetanjima, s njim se solidarizirao i predsjednik Republike Stipe Mesić.

Zbog odluke Vlade da izruči dvojicu generala, Račan je odmah dobio podršku na najširoj svjetskoj sceni, dok je naprotiv Budišin HSLS doživio oštre kritike u Liberalnoj internacionali, štoviše irski liberali pokrenuli su potupak da ih se iz nje isključi. No, samo malo suptilnija analiza pokazuje da je Račan zapravo kalkulirao, počev od toga da je mjesec dana tajio optužnice protiv dvojice generala, pa i primjedbe koje je u pismu Haagu iznijeo na njih. Otkrila je to u kratkom posjetu Zagrebu tek glavna haaška tužiteljica Carla del Ponte, ukorivši Račana da polemizira s nečim s čim se ne može polemizirati (Vlada je ovlaštena samo uručiti optužnice osumnjičenicima prije nego što ih izruči Haaškome sudu, a optužnice se mogu pobijati samo na Sudu u Haagu).

No, Račan je sigurno bio zadovoljan packama koje je dobio na otvorenoj sceni. One su pokazale koalicijskim partnerima i najširoj javnosti da je on ipak poduzeo sve što je u njegovoj moći - pa i više od toga - da se zauzme za optužene generale, ali, eto, viša sila ga je omela da u tome uspije. U istom stilu je nastavio i dalje taktizirati. Rekosmo da u nadležnosti Vlade nije da raspravlja o haaškim optužnicama i izručenju osumnjičenika. Ipak Račan je stavio na dnevni red Vlade izručenje dvojice generala, tobože zato da svi koalicijski partneri dobiju mogućnost da odluče o tako važnoj stvari, ali zapravo zato da podijele s njim odgovornost za izručenje Gotovine i Ademija.

Budiša je prozreo taj manevar i zatražio je od svojih ministara da glasaju protiv, no oni to uglavnom nisu poslušali (samo jedan glasao je protiv, dvojica su bili za a dvojica suzdržana). Umjesto toga, većina ih je podnijela ostavke, očito protestirajući što ih se sili da se opredjeljuju između lojalnosti stranci i Vladi, i taj pritisak Budiša nije mogao izdržati. Povukao se uz objašnjenje da svojim stavovima ne želi opterećivati stranku i stavljati je u situaciju da iskače iz koalicijskog sporazuma, što u nekoj mjeri odgovara raširenoj i dosta točnoj slici Budiše kao čovjeka koji drži do svojih uvjerenja i kada vidi da mu ona ne donose praktičnu korist.

No, u njegovim tvrdnjama da se miče kako ne bi bio smetnja stranci ipak je dosta patetike, jer je na čelno mjesto HSLS-a zasjeo, do izvanrednog stranačkog sabora, Jozo Radoš, čovjek vrlo blizak Budiši. Ovo govori da se ex-predsjednik pobrinuo da HSLS ipak nastavi gdje je on stao, s tim da je dobio ipak šire manevarske mogućnosti nego pod njegovim vodstvom. Stranka, naime, ne bi više ultimativno iznosila protivljenja oko suradnje s Haaškim sudom, nego bi lojalno glasala za Vladine odluke, ali bi zadržala pravo da u neku ruku izdvaja svoje mišljenje, i tako u blažoj formi nastavi koketirati s biračima koji naginju desnom centru, pa i klasičnoj desnici.

Ni ovim nije sasvim izbjegnuta opasnost raskola u stranci, jer je nedugo poslije Budiše, ostavku dao, solidarizirajući se s njim i jedan od potpredsjednika Joško Kontić. No, HSLS se kako-tako izvukao iz ove krize, koja je podsjetila na velike raskole u nedavnoj prošlosti, s tim što je tu krizu ovaj put u osnovi isprovocirao - Ivica Račan. Nezadovoljan što Budišina stranka već nekoliko mjeseci solira u vladajućoj koaliciji, spremna na najviša iskakanja baš u pitanjima suradnje s Haagom, on ju je odlučio pritisnuti uza zid, Prisilio ju je da bira između vjernosti koaliciji i potpunog otklizavanja udesno, zbog čega je i tražio da se u Saboru glasa o povjerenju Vladi.

Štoviše, zahtjevao je da se to povjerenje veže isključivo uz odnose s Haagom, a ne uz ukupne rezultate Vladine politike, kako bi HSLS-u ostavio manju mogućnost da je deklarativno nastavi podržavati, a da u pitanjima odnosa s međunarodnim Tribunalom nastavi sa svojim solističkim eskapadama. S te startne crte krenulo se u nedjelju u maratonsku saborsku sjednicu, za koju se prijavilo stotinjak zastupnika, što je dvije trećine ukupnog broja. Vidjevši kakva mu se debatna lavina sprema, predsjednik Sabora Zlatko Tomčić odredio je da se "možemo igrati" samo do utorka u ponoć, jer u srijedu slijedi nova, izvanredna sjednica Sabora.

Ovo "igrati" bila je, dakako, žaoka na račun HDZ-a i drugih opozicijskih stranaka koje se izjašnjavaju protiv posljednjih poteza Vlade , a kojima se u posljednji trenutak pridružio i Demokratski centar Mate Granića. Granićeva stranka nezadovoljna je što je Vlada punih mjesec dana tajila postojanje optužnica, kao i postojanje pisma s Račanovinm primjedbama na njih, umjesto da zatraži konsenzus svih parlamentarnih stranaka o ovom pitanju. S obzirom da Vlada bez HSLS-ovih glasova jedva može računati na natpolovičnu većinu u Saboru, na prvi pogled izgledalo je da Granić čak drži u šaci sudbinu Račanove.

No, to je samo privid. Račanova Vlada ni jednog trenutka nije dovedena u pitanje, i to baš zato, što Granić nije primjetio, što je zaigrala na kartu konsenzualnog usuglašavanja stavova oko haaških optužnica. Ni Sabor, naime, slično kao Vlada, nema mandat raspravljati o optužnicama, nego može samo izmijeniti odnosno ukinuti Ustavni zakon o suradnji s Haagom, ali uz automatski rizik sukoba sa svijetom. Ipak, Račan je stavio na dnevni red tajne optužnice protiv dvojice generala, istina indirektno, prepričavajući svoje pismo s prigovorima Haagu.

Time je demonstrirao da u ovim stvarima ima isto onoliko nacionalnog nerva koliko i njegovi kritičari, ali da su realnosti svjetske politike takve da se ne može postupiti drukčije. A to je dovoljno da najglasniji kritičari ostanu u manjini, a oni manje glasni ipak ostanu uz Vladu. Do neke sljedeće prilike.

Marinko Čulić