 |
THU, 12 JUL 2001 20:21:30 GMT
Treci put
Govoreci iskreno, partije iz takozvanog “makedonskog politickog
bloka” najradije bi zadrzale status quo po pitanju prava nacionalnih
manjina, partije Albanaca za svoj narod traze ravnopravnost s
makedonskim cime bi jednom zauvijek obrisale “omrznutu” etiketu
neravnopravnosti, pripadnici ostalih nacionalnih zajednica u
multikulturnoj zemlji kakva je Makedonija traze nesto trece:
medjunarodna zajednica, po onom sto trenutno nudi, naklonjena je ovim
posljednjima
AIM, Skoplje, 11. 07. 2001.
Predsjednik Trajkovski razgovarao je ovih dana u prisustvu
medjunarodnih predstavnika Fransoisa Leotarda i Jamesa Pardewa s
predstavnicima 13 vanparlamentarnih stranaka s etnickim predznakom.
Politicki predstavnici nacionalnosti su rekli Predsjedniku da su
nezadovoljni cinjenicom da vodi dijalog samo s liderima makedonskih i
albanskih partija. A radi se, kazu, o stvarima koje se itekako ticu i
njihove koze. Jedinstveni su, stoga, u stavu da se Makedonija mora
izgradjivati kao gradjanska a ne kao dvonacionalna drzava. Slucajno ili
namjerno, u datom trenutku to je upravo ono sto je drzavni vrh pozelio
cuti. Ili jos tacnije, ono sto je Trajkovski zelio da cuju predstavnici
medjunarodne zajednice zaduzeni da potpomognu izlazak iz krize. Jer,
Trajkovski sve od pocetka krize, doslovno, zagovara to isto: gradjenje
drzave na gradjanskom konceptu. Samo, iz albanskih politickih krugova su
ga ne jednom podsjecali da se “tako nisu dogovorili”. Naime, tvrde,
Trajkovski dobro zna da je bio kandidat partije koja se nije isticala
gradjanskim nego nasuprot – nacionalnim programom (VMRO-DPMNE) i, sto je
jos vaznije, da je postao shef drzave zahvaljujuci, milom ili silom,
glasovima upravo biraca Albanaca.
Prema popisu stanovnistva iz 1994. godine, Turci su cinili cetiri
procenta
stanovnistva, Romi i Srbi 2,4 odnosno 2%, takozvani “ostali” – Vlasi,
Makedonci-muslimani, Bosnjaci - jos dva postotka. Sve u svemu, desetak
procenata Stanovnistva. Etno-matematicari su izracunali: 66% akedonaca
plus desetak posto pripadnika drugih manjina – 77% naspram 23% Albanaca
- taman dovoljno!
Neki analiticari prepoznali su u namjeri predsjednika Trajkovskog da u
politicki dijalog ukljuci pripadnike ostalih nacionalnosti zelju da se
na neki nacin umanji evidentan albanski uticaj. Tim prije sto su
pripadnici ovih etnickih grupa raspolozeni da budu instrumentalizirani
onako kako to u ovom trenutku zeli vlada. U proslosti nerijetko su
pripadnici ostalih nacionalnih manjina, izuzmu li se Albanci, bili
potisnuti na sami rub politicke arene. O tome svjedoci i okolnost da se
Srbi u aktuelnom Ustavu uopste i ne pominju a izbornim promjenama 1998.
godine prakticno je blokiran ulaz nacionalnim manjinama u Sobranje.
Ali, svaka od nacionalnih zajednica ima svoj specifican polozaj u
politickim odnosima u protekloj deceniji. Neke su bile na dobrom putu da
izbore solidnu poziciju u drzavnom establismentu, druge, pak, pored svih
upinjanja, jedva da su izvojevale priznanje kulturnog identiteta.
Turci kao najbrojnija manjina, uslovno govoreci, mozda su imali srecu
zahvaljujuci okolnosti da im zaledje predstavlja prilicno ekonomski jaka
maticna drzava koja je u stanju priteci u pomoc na zadovoljavanju
informativnih, kulturnih i obrazovnih potreba. U izvjesnom smislu,
priznaju predstavnici ove zajednice, makedonska drzava osjetila se
amnestiranom u pogledu unapredjenja manjinskih prava. Ipak, realno
gledano, politicki uticaj turske zajednice je sada losiji nego prije
neku godinu posto se tada mogla pohvaliti prisustvom vlastitog poslanika
u Sobranju.
Romi su za svih 10 godina pluralizma jedina nacionalna manjina koja uz
Albance ima svog predstavnika u parlamentu. Medjutim, njegov stav vise
sluzi za uveseljavanje publike nego sto ima stvarno politicko znacenje.
Uz to, vec se poslovicno smatra da poslanik Rom pristaje uz vlast makar
se to kosilo s elementarnim interesima naroda kome pripada. Zato nije
nikakvo cudo sto je unutar romske zajednice doslo do politckih podjela
koje, zacijelo, ne doprinose njihovoj politickoj moci.
Srpska zajednica prosla je u protekloj deceniji tezak put unutrasnjih
raslojavanja ali, ono sto joj je bio znatan politicki minus s aspekta
makedonskog politickog bica, to je bio “satelitski polozaj” u odnosu na
prethodni rezim u Srbiji. Rukovodstvo Demokratske partije Srba slijedilo
je rezim u Beogradu i po pitanju odnosa prema Albancima sto je,
prelomljeno kroz unutrasnjo-politicku makedonsku prizmu, katkad dobijalo
tragikomicne forme. Recimo, lider DPS se svojevremeno izjasnio za
davanje prava i drugim manjinama poput Albanaca da steknu pravo na
univerzitet na maternjem jeziku! Ako se zna da srpska zajednica muku
muci i s izvodjenjem nastave na nivou osnovnih skola, komentar je
svakako izlisan.
Zajednica Makedonaca-muslimana tek pokusava da se politicki artikulise,
slicna je situacija i s Vlasima i s Bosnjacima. Prilikom nedavnog
nasilja u Bitolju kada su meta bile radnje u vlasnistvu Albanaca poslije
pogibije nekoliko vojnika na Sari, na udaru su se nasli i
Makedonci-muslimani. U javnosti su bila uocljiva dvostruka osjecanja; s
jedne strane, Makedonci-muslimani nisu nikad do sada bili povod za
nacionalnu netrpeljivost. S druge, inspiratorima bitoljskih dogadjaja
mozda je bila dovoljna njihova razlicitost.
Dvije vodece partije Albanaca nikada u svojim politickim programima nisu
jasno definisale svoj odnos prema visenacionalnosti makedonskog drustva.
Zapravo, svako njihovo tumacenje multietnicnosti i multikulturalnosti u
makedonskim politickim krugovima dozivljavano je kao svodjenje na odnos
Makedonci-Albanci. Gledano i iz makedonske perspektive, stvari nisu
izgledale bitno drukcije. Upravo zbog toga, makedonska politicka elita
se nasla u poziciji da vodi dijalog iskljucivo s Albancima – ukazuju
neki zapadni analiticari. Konkretnije, mada je svih 10 godina
nezavisnosti zemlje govoreno o multietnickom karakteru drustva, cinjeno
je ocito nedovoljno da bi se dostigao princip kome je tezila
medjunarodna zajednica: da se kroz unapredjenje opstih prava covjeka
istovremeno izadje u susret i zahtjevima manjina. Jednim metkom da se
ubiju dva zeca!
Medjunarodni tim predvodjen starim znancem iz vremena raspada bivse
Jugoslavije, francuskim strucnjakom za ustavno pravo Robertom
Badinterom, tim sto su ga angazovali aktuelni predstavnici medjunarodne
zajednice u Skoplju Fransois Leotard i James Pardew ocito je ovo imao na
umu kada je predsjedniku Trajkovskom i liderima vodecih politickih
partija dostavio svoje prijedloge buducih ustavnih izmjena. Kako saznaju
mediji (zvanicno javnosti niko nije prezentirao nacrt dokumenta),
predlaze se decentralizacija i veca ovlastenja lokalne samouprave,
prosirenje prava upotrebe jezika nacionalnih manjina na podrucjima gdje
su njihovi pripadnici vecinsko stanovnistvo ili zive u znatnom broju
(20%), predlaze se mogucnost fakultativne upotrebe jezika nacionalne
manjine s parlametarne govornice i u drzavnim institucijama. Uvodi se i
mehanizam za sprjecavanje majorizacije prilikom donosenja zakona koji se
odnose na nacionalni status manjina - njihovih kulturnih, obrazovnih i
drugih specificnosti. Ovim prijedlogom zamisljeno je da se takvi zakoni
donose dvotrecinskom vecinom glasova no pod uslovom da se pozitivno o
zakonu izjasni polovina poslanika nacionalnosti. U sadasnjem poretku
stvari, posto osim pomenutog poslanika Roma drugih predstavnika manjina
u Sobranju nema, od 24 poslanika Albanca za neki ovakav zakon treba se
izjasniti njih 13.
Nema nikakve sumnje, ponudjena platforma ce biti predmet visednevnih
pogadjanja. I, mada nece ucestvovati u “natezanju konopca”, pripadnici
nacionalnih manjina, onih desetak procenata, mogli bi postati
neocekivani istinski dobitnici. Jer, niti ce sve sto bi zeljeli dobiti
Makedonci niti Albanci.Za njihove nacionalne ambicije, fes sto ga kroji
medjunarodna zajednica je pretijesan.
ZELJKO BAJIC
|
|
