AIM: start



THU, 12 JUL 2001 20:21:30 GMT

Treci put

Govoreci iskreno, partije iz takozvanog “makedonskog politickog bloka” najradije bi zadrzale status quo po pitanju prava nacionalnih manjina, partije Albanaca za svoj narod traze ravnopravnost s makedonskim cime bi jednom zauvijek obrisale “omrznutu” etiketu neravnopravnosti, pripadnici ostalih nacionalnih zajednica u multikulturnoj zemlji kakva je Makedonija traze nesto trece: medjunarodna zajednica, po onom sto trenutno nudi, naklonjena je ovim posljednjima

AIM, Skoplje, 11. 07. 2001.

Predsjednik Trajkovski razgovarao je ovih dana u prisustvu medjunarodnih predstavnika Fransoisa Leotarda i Jamesa Pardewa s predstavnicima 13 vanparlamentarnih stranaka s etnickim predznakom. Politicki predstavnici nacionalnosti su rekli Predsjedniku da su nezadovoljni cinjenicom da vodi dijalog samo s liderima makedonskih i albanskih partija. A radi se, kazu, o stvarima koje se itekako ticu i njihove koze. Jedinstveni su, stoga, u stavu da se Makedonija mora izgradjivati kao gradjanska a ne kao dvonacionalna drzava. Slucajno ili namjerno, u datom trenutku to je upravo ono sto je drzavni vrh pozelio cuti. Ili jos tacnije, ono sto je Trajkovski zelio da cuju predstavnici medjunarodne zajednice zaduzeni da potpomognu izlazak iz krize. Jer, Trajkovski sve od pocetka krize, doslovno, zagovara to isto: gradjenje drzave na gradjanskom konceptu. Samo, iz albanskih politickih krugova su ga ne jednom podsjecali da se “tako nisu dogovorili”. Naime, tvrde, Trajkovski dobro zna da je bio kandidat partije koja se nije isticala gradjanskim nego nasuprot – nacionalnim programom (VMRO-DPMNE) i, sto je jos vaznije, da je postao shef drzave zahvaljujuci, milom ili silom, glasovima upravo biraca Albanaca.

Prema popisu stanovnistva iz 1994. godine, Turci su cinili cetiri procenta stanovnistva, Romi i Srbi 2,4 odnosno 2%, takozvani “ostali” – Vlasi, Makedonci-muslimani, Bosnjaci - jos dva postotka. Sve u svemu, desetak procenata Stanovnistva. Etno-matematicari su izracunali: 66% akedonaca plus desetak posto pripadnika drugih manjina – 77% naspram 23% Albanaca - taman dovoljno!

Neki analiticari prepoznali su u namjeri predsjednika Trajkovskog da u politicki dijalog ukljuci pripadnike ostalih nacionalnosti zelju da se na neki nacin umanji evidentan albanski uticaj. Tim prije sto su pripadnici ovih etnickih grupa raspolozeni da budu instrumentalizirani onako kako to u ovom trenutku zeli vlada. U proslosti nerijetko su pripadnici ostalih nacionalnih manjina, izuzmu li se Albanci, bili potisnuti na sami rub politicke arene. O tome svjedoci i okolnost da se Srbi u aktuelnom Ustavu uopste i ne pominju a izbornim promjenama 1998. godine prakticno je blokiran ulaz nacionalnim manjinama u Sobranje. Ali, svaka od nacionalnih zajednica ima svoj specifican polozaj u politickim odnosima u protekloj deceniji. Neke su bile na dobrom putu da izbore solidnu poziciju u drzavnom establismentu, druge, pak, pored svih upinjanja, jedva da su izvojevale priznanje kulturnog identiteta.

Turci kao najbrojnija manjina, uslovno govoreci, mozda su imali srecu zahvaljujuci okolnosti da im zaledje predstavlja prilicno ekonomski jaka maticna drzava koja je u stanju priteci u pomoc na zadovoljavanju informativnih, kulturnih i obrazovnih potreba. U izvjesnom smislu, priznaju predstavnici ove zajednice, makedonska drzava osjetila se amnestiranom u pogledu unapredjenja manjinskih prava. Ipak, realno gledano, politicki uticaj turske zajednice je sada losiji nego prije neku godinu posto se tada mogla pohvaliti prisustvom vlastitog poslanika u Sobranju.

Romi su za svih 10 godina pluralizma jedina nacionalna manjina koja uz Albance ima svog predstavnika u parlamentu. Medjutim, njegov stav vise sluzi za uveseljavanje publike nego sto ima stvarno politicko znacenje. Uz to, vec se poslovicno smatra da poslanik Rom pristaje uz vlast makar se to kosilo s elementarnim interesima naroda kome pripada. Zato nije nikakvo cudo sto je unutar romske zajednice doslo do politckih podjela koje, zacijelo, ne doprinose njihovoj politickoj moci.

Srpska zajednica prosla je u protekloj deceniji tezak put unutrasnjih raslojavanja ali, ono sto joj je bio znatan politicki minus s aspekta makedonskog politickog bica, to je bio “satelitski polozaj” u odnosu na prethodni rezim u Srbiji. Rukovodstvo Demokratske partije Srba slijedilo je rezim u Beogradu i po pitanju odnosa prema Albancima sto je, prelomljeno kroz unutrasnjo-politicku makedonsku prizmu, katkad dobijalo tragikomicne forme. Recimo, lider DPS se svojevremeno izjasnio za davanje prava i drugim manjinama poput Albanaca da steknu pravo na univerzitet na maternjem jeziku! Ako se zna da srpska zajednica muku muci i s izvodjenjem nastave na nivou osnovnih skola, komentar je svakako izlisan.

Zajednica Makedonaca-muslimana tek pokusava da se politicki artikulise, slicna je situacija i s Vlasima i s Bosnjacima. Prilikom nedavnog nasilja u Bitolju kada su meta bile radnje u vlasnistvu Albanaca poslije pogibije nekoliko vojnika na Sari, na udaru su se nasli i Makedonci-muslimani. U javnosti su bila uocljiva dvostruka osjecanja; s jedne strane, Makedonci-muslimani nisu nikad do sada bili povod za nacionalnu netrpeljivost. S druge, inspiratorima bitoljskih dogadjaja mozda je bila dovoljna njihova razlicitost.

Dvije vodece partije Albanaca nikada u svojim politickim programima nisu jasno definisale svoj odnos prema visenacionalnosti makedonskog drustva. Zapravo, svako njihovo tumacenje multietnicnosti i multikulturalnosti u makedonskim politickim krugovima dozivljavano je kao svodjenje na odnos Makedonci-Albanci. Gledano i iz makedonske perspektive, stvari nisu izgledale bitno drukcije. Upravo zbog toga, makedonska politicka elita se nasla u poziciji da vodi dijalog iskljucivo s Albancima – ukazuju neki zapadni analiticari. Konkretnije, mada je svih 10 godina nezavisnosti zemlje govoreno o multietnickom karakteru drustva, cinjeno je ocito nedovoljno da bi se dostigao princip kome je tezila medjunarodna zajednica: da se kroz unapredjenje opstih prava covjeka istovremeno izadje u susret i zahtjevima manjina. Jednim metkom da se ubiju dva zeca!

Medjunarodni tim predvodjen starim znancem iz vremena raspada bivse Jugoslavije, francuskim strucnjakom za ustavno pravo Robertom Badinterom, tim sto su ga angazovali aktuelni predstavnici medjunarodne zajednice u Skoplju Fransois Leotard i James Pardew ocito je ovo imao na umu kada je predsjedniku Trajkovskom i liderima vodecih politickih partija dostavio svoje prijedloge buducih ustavnih izmjena. Kako saznaju mediji (zvanicno javnosti niko nije prezentirao nacrt dokumenta), predlaze se decentralizacija i veca ovlastenja lokalne samouprave, prosirenje prava upotrebe jezika nacionalnih manjina na podrucjima gdje su njihovi pripadnici vecinsko stanovnistvo ili zive u znatnom broju (20%), predlaze se mogucnost fakultativne upotrebe jezika nacionalne manjine s parlametarne govornice i u drzavnim institucijama. Uvodi se i mehanizam za sprjecavanje majorizacije prilikom donosenja zakona koji se odnose na nacionalni status manjina - njihovih kulturnih, obrazovnih i drugih specificnosti. Ovim prijedlogom zamisljeno je da se takvi zakoni donose dvotrecinskom vecinom glasova no pod uslovom da se pozitivno o zakonu izjasni polovina poslanika nacionalnosti. U sadasnjem poretku stvari, posto osim pomenutog poslanika Roma drugih predstavnika manjina u Sobranju nema, od 24 poslanika Albanca za neki ovakav zakon treba se izjasniti njih 13.

Nema nikakve sumnje, ponudjena platforma ce biti predmet visednevnih pogadjanja. I, mada nece ucestvovati u “natezanju konopca”, pripadnici nacionalnih manjina, onih desetak procenata, mogli bi postati neocekivani istinski dobitnici. Jer, niti ce sve sto bi zeljeli dobiti Makedonci niti Albanci.Za njihove nacionalne ambicije, fes sto ga kroji medjunarodna zajednica je pretijesan.

ZELJKO BAJIC